Loše vremenske prilike i očajan snijeg nijesu pokvarile ugođaj boravka na planini. Po planu akcija ovaj vikend je na redu bila Kapa Moračka. Krenuli smo na uspon, ali zbog nepovoljne vremenske situacije morali smo u hodu promijeniti plan. Popeli smo ne manje atrktivni susjedni vrh Štit.
Datum: 07.04.2013.;
Planina: Moračke planine;
Vrh: Štit 2115 mnv;
Učesnici: Marija Đajić, Aleksandar Đajić, Savić Glendža i Milan Radović;
Vrijeme uspona: 4,5 h;
Trajanje ture: 7 h;
Savladana visinska razlika: 1200 m;
Nedelja nije najavljivala pogodno vrijeme za planinarske aktivnosti. Ipak, mala, ali odabrana ekipa, odlučuje da realizuje turu po planu za ovaj vikend. Cilj: Kapa Moračka. Iz Podgorice krećemo u 4 sata i konstatujemo da smo svi neispavani. Neko je gledao tenis, neko je imao druge aktivnosti, Savić je putovao iz Budve. U gornjomoračkim selima nekoliko puta promašujemo put, u jednom momentu stižemo do najgornjih kuća u selu Bojići, pa se vraćamo i, konačno, pronalazimo put do sela Ljevišta. U seotskoj školi su se neki ljudi pripremali da otvore biračko mjesto, a iz sela srećemo mještanina koji je poranio na glasanje. Izgleda je samo u Crnoj Gori prestižno biti prvi na biračkom mjestu kao da se time dobija kakva nagrada. Mi smo posvećeni planini pa se brzo prebacujemo pričom na ono što nas čeka. Iako smo stigli malim autom, bez preoblema stižemo na odredište jer je makadamski put u solidnom stanju. Prešli smo i dio puta preko koga teče rijeka Morača.
Dočekuje nas hladno jutro, zbog blizine Morače, puno vlage što je povećavalo osjećaj hladnoće. Nakon desetak minuta prepakivanja, krećemo na uspon u 6,50 h. Dočekuje nas ogromni sniježni nanos lavine koja se sjurila gotovo do kuća u selu. Prelazimo čudne oblike sniježnih brda i ulazimo u kuloar kojim je dospjela lavina. Čim smo se udaljili od rijeke postaje toplije, toliko da počinjemo da se znojimo i pravimo pauzu za skidanje viška odjeće. Sa okolnih stijena slivaju se potoci i vodopadi koji prave Moraču. U kuloaru je dosta velikh kamenja i djelova stijena koje su se odvojile i zajedno sa lavinom dospjele ovdje u kuloar. Obzirom na aktivnost vode koja se sliva, postoji konstantna opasnost od kamenih odrona u kuloaru, ali ne razmišljamo puno o opasnostima. Planina je u oblacima i ne znamo šta nas čeka. Ipak, ne želimo da odustanemo, makar od pokušaja.
U šumi nas dočekuje mekši snijeg i propadanje koje nije preveliko tako da napredujemo i dobijamo na visini brže od prosjeka. Stižemo u dolinu gdje se nalazi jezero koje se stvara otapanjem snijega. Sada je samo u fragmentima. Kapa Moračka i okolni vrhovi su u oblacima, bolje reći magli. Vjetar je pojačao pa je hodanje sve teže. Odlučujemo da dođemo do Vragodola i tu se, zavisno od situacije, dogovorimo šta dalje. Mijenjamo se na čelu kolone i stižemo do kolibe na katunu koja je zatrpana snijegom da samo krov viri. Na okolnim padinama se vide tragovi nedavnih lavina, a vrhovi su u magli. Vidljivost je smanjena do te mjere da bi uspon na Lastvu (Kapu Moračku) bio neizvjesan i rizičan. Treba pogoditi prolaze i kuloare u kojima ima i djelova mix-a snijega i stijene, što je u ovim uslovima gotovo nemoguće. Odlučujemo da nastavimo dalje prema sjeverozapadu prateći greben i pokušamo uspon na jedan od susjednih vrhova koji se zove Štit. Sa dobijanjem visine pojačava vjetar a smanjuje se vidljivost da pada gotovo na 20 metara. Snijeg je sve teži za hodanje. Propada se, skoro svaki drugi korak do kukova.Ali, ne odustajemo, a nije nam ni u tradiciji.
Na prevoju nas dočekuju jaki udari vjetra. Jedva nalazimo kakav takav zaklon, pravimo pauzu za osvježenje i stavljanje dereza. Odavde nastavljamo uz pomoć tehničke opreme, dereza i cepina. Imamo i sniježne klinove i uže, za svaki slučaj. Traverziramo okomitom lijevom padinom grebena, iznad nas se naziru vertikale stijena. Prelazimo i laviništa, očekujući da je sve već palo što je mislilo i da nije dan za lavine. Ne treba napominjati da je snijeg težak i da je cjelokupan uspon po ovim uslovima više nego naporan. Ali, to ne smanjuje osjećaj ispunjenosti činjenicom da se nalazimo na planini.
Izlazimo na još jedan prevoj sa koga kreće završni uspon. Tek tad imamo snijeg koji je pravi raj za hodanje. Zaleđena površina omogućava uživanje u penjenju, dereze rade, cepin je spreman za slučaj okliznuća, napredujemo brzo iako je eksponiranost velika. Na greben koji je ujedno i vrh stižemo u 11,30, nakon 4,5 h penjanja. Ne treba naglašavati da ništa ne vidimo jer smo u oblaku, ali uživanje je potpuno. Pravimo par fotografija i odmah krećemo u spuštanje, očekuje nas naporan spust obzirom na stanje snijega i enormno propadanje.
Na mjestu gdje smo pravili mini pauzu za stavljanje dereza sada pravimo pauzu za doručak. Polako se otvara vidik, oblačnost se smanjuje i otvaraju se okolni vrhovi. Eto, da smo samo pola sata kasnije izašli na vrh imali bi pogled makar na bliže vrhove Moračkih planina. No, ne žalimo zbog toga, i ovako smo zadovoljni turom. Malo nam je krivo što se nije ranije otvorilo, u tom slučaju bi krenuli na prvobitno zacrtani cilj, najviši vrh Moračkih planina Lastvu, ali šta je tu je.
Nije bilo ni jednog člana ekipe koji nije bar desetak puta upao u neke sniježne rupe koje su se napravile u djelovima gdje su ranije lavine napravile naslage a poslednji snijeg poravnao iste. Bilo je i prilično opasnih situacija za povrede obzirom na inerciju prilikom spuštanja, ali, na sreću, sve se dobro završilo.
Na početni položaj stižemo u 13,50 h, tačno nakon 7 sati koliko je trajala ova tura. Iako smo na ovaj uspon krenuli sa malo sna, iako je vrijeme mamilo da ostanemo kući, iako je ekipa bila malobrojna za prćenje očajno lošeg snijega, zadovoljni smo krenuli nazad. Napunili smo baterije do nekog narednog pohoda. Tura hladnog piva kod Raša u Međuriječju došla je kao dobar povod za rekapitualciju još jednog druženja sa planinom.
Milan Radović
Moračke planine 07.04.2013.
