Ovih dana se navršilo 30 godina od kada su na Himalajskoj Planini duše, Manasluu stradali hrvatski planinar Ante Bućan i jedan od najboljih alpinista svijeta osamdesetih, Slovenac Jernej Nejc Zaplotnik. Nejc i Ante su bili članovi prve jugoslovenske ekspedicije na ovoj planini koja je 1983. godine pokušala južnom stijenom stići do njenog vrha i koju je organizovalo splitsko Planinarsko društvo „Mosor“. Na žalost, ogromna lavina je zasula trojicu članova ekspedicije. Smrtno su stradali Nejc i Ante, dok je teško povrijeđeni Srećko Gregov preživio. Članovi ekspedicije, pored stradalih Nejca i Anta i povrijeđenog Srećka bili su: Vinko Maroević-Mrva, vođa ekspedicije, Igor Žuljan, ljekar ekspedicije, kao i Viki Grošelj, Stipe Božić, Gordan Franić, Ivo Kaliterna-Kale, Haso Faratović, Ana Mažar, Tomislav Dugec, Boris Siriščević, Edo Retelj, Gorazd Barać-Tesla i Ranko Božinović.
Godinu dana kasnije, jugoslovenska mini ekspedicija koju su sačinjavali: Stipe Božić, Viki Grošelj, Edo Retelj i Aleš Kunaver je uspjela da se domogne magičnog vrha Manaslu. Uradili su to Stipe i Viki.
Nakon čitanja knjige Put Nejca Zaplotnika na slovenačkom, koju je napisao dvije godine prije svoje smrti i koja predstavlja najbolje štivo koje je neki alpinista ikada napisao, poželio sam da pokušam uspon na ovu planinu. Zajedno sa Draganom Bulatovićem i drugim članovima ekspedicije, 04. oktobra 2008. godine uspio sam u svojoj namjeri. Na žalost, tada nisam uspio otići do Nejcovog groba jer smo mi Manaslu penjali iz sela Sama sa sjeverne strane dok se Nejcov grob nalazi pod južnom stijenom.
Evo na koji način se član ekspedicije Stipe Božić sjeća tragedije:
„Manaslu je moja zlosretna planina. Toliko nada i gorkih razočaranja nigdje nisam doživio. Činilo mi se kao da se susrećem s anđeoskim licem nedosanjane ljubavi s kojom sam se vrlo brzo smrtno sukobio i nakon svega opet izmirio. Manaslu me uvijek spominje na gorak okus koji prati naše želje za nekorisnim visovima. Taj okus upozorava da naša igra može izazvati bijes bogova i demona, u čije carstvo se nepozvani diramo.
Sjedio sam pokraj šatora promatrajući vrhove iznad ledenjaka Thul Nagi pod Manasluom. Dan mi se činio nekako čudnim jer nije bilo ni daška vjetra, a prigušena svjetlost jutarnjeg sunca činila je krajobraz neobičnim. Kao da je vrijeme stalo. Iako miris nesreće unaprijed često ne možeš prepoznati, poslije ga se dugo sjećaš. Nesreća ima miris, svoje svjetlo i zvuk. Taj miris, svjetlo i zvuk potisnu sve ostale podražaje, a čovjek ih u prvi mah naoko nije svjestan. Odjednom me trgnu paničan poziv s primopredajnika iz Futina šatora. Sve je začas bilo jasno, i prije negoli sam čuo što se zapravo događa. Osjetio sam nesreću koja je zatitrala moja osjetila. – Halo, baza! – čulo se iz zvučnika – Velika lavina pala je iz ledenog
slapa i poklopila trojicu naših… Nikad neću zaboraviti iznenadnu bezumnu trku uzbrdo prema logoru I. Kao da ću stići priteći u pomoć prijateljima čiji je život odbrojavao posljednje sekunde. Moji sati jurnjave i gnjeva bili su više izraz vlastite nemoći i spoznaje ljudske neznatnosti. Plakao sam i psovao cijelo vrijeme dvosatne nekontrolirane trke po ledenjaku. Mrvu sam zatekao kako bespomoćno gleda u pravcu odloma. Na snijegu je zamotan u nekakvu vreću ležao mrtvi Nejc. Samo su mu velike kožne gojzerice virile iz neurednog zamotuljka. Imao sam još toliko snage da zadovoljim trunku nade i nevjerice u Antin nestanak, pa sam nagovorio prijatelje neka još jednom pođu sa mnom do lavinskog konusa. Pogledao sam u međuvremenu kroz otvor šatora, prema ranjenom Srećku. Hvala bogu, on je živ. Čuo sam da ga je od lavine spasilo kratko zastajanje radi skidanja dijela odjeće zbog znojenja. U pratnji Kale i Ede brzo sam dosegnuo mjesto gdje je lavina načinila strahovit kaos. Posvuda uokolo ležale su u neredu gromade leda na površini većoj od četvornog kilometra. Pogledao sam gotovo svaku pukotinu, ali ih je led skoro do jedne gotovo zatrpao. Nije bilo nade. Ostalo je samo da otpremimo Srećka helikopterom u Kathmandu, gdje će dobiti odgovarajuću medicinsku skrb. Kad je helikopter otišao, bilo je još tužnije. Sve manje nas je, činilo mi se. Valjalo je Nejčevo tijelo odnijeti do mjesta za pokop. Značilo je to dva dana ga nositi do pogodnijeg mjesta na rubu ledenjaka Thul Nagi, odakle puca pogled na zastrašujuću južnu stijenu Manaslua. Križ? Neki su upitali smije li se postaviti križ. Premda se sada, mnogo godina kasnije, pitanje čini čudnim, bilo je i takvih nedoumica kod nekih članova ekspedicije. – Križ – rekao sam, podržavajući Mrvu. Zar bi moglo biti podobnijeg obilježja za poginulog prijatelja? Križ je bio postavljen na Nejčevu grobu na okuci ledenjaka Thul Nagi, a zajednički križ sa spomen-pločom postavili smo do spomen-križa Poljaku Jaworskom, koji je također poginuo na Manasluu, godinu dana ranije. Kako sam se tada samo plašio i ujedno veselio povratku kući. Plašio, jer nisam imao hrabrosti za sučeljavanje sa žalošću koja me dočekivala. Kad bi mogao malo svoje hrabrosti iz planina izdvojiti za tako teške trenutke u dolini.”
Nejc i Ante nijesu umrli, jer ko uđe u legendu ne umire. Trideset godina od njihovog zemnog kraja su donijele mnogo novih planinarskih rezultata, ali i mnogo novih tragedija na planini. Vječni ples na granici života i smrti plešu neki novi klinci, plešemo i mi, tražeći sebe i svoje zvezde i zvezdice na vrhovima visokih gora. U ime te vječne igre, u kojoj dobijamo i gubimo, u ime svih koji imaju svoju “Planinu duše”, u ime svih koji imaju svoj “Put”, pa i u ime naših ledenih svitanja na jednoj od najtežih planina svijeta, na ovaj način se prisjećamo zlatnih dječaka jugoslovenskog planinarstva. Neka im je slava i neka im duša uživa u rajskom gorju.
