Od kada smo osnovali naš Klub, ustanovili smo i manifestaciju pod nazivom „Tabor Visokogoraca“ koji se svake godine održava na Prokletijama u aprilu mjesecu. Tako je bilo i ove godine. Okupljanje je proteklo u odličnoj atmosferi, druženju kakvo samo mogu planinari da prirede, naravno, nije izostalo ni dobro druženje sa planinom.
Datum: 12.-14.04.2013.;
Planina: Prokletije;
Vrh: Karanfili Ljuljaševića 2240 mnv;
Učesnici: PD Vučji zub-Trebinje; PD Volujak-Gacko; Extreme summit team-Beograd; PSK Prekornica-Danilovgrad; PD Crni bor-Bor; Visokogorci Crne Gore-Podgorica;
Dom „Branko Kotlajić“, vlasništvo PD Radnički iz Beograda je i ovoga puta bio baza za četvrti Tabor visokogoraca „Prokletije 2013.“. Broj učesnika je bio viši nego ranijih godina, a učestvovali su, pored članova našeg kluba, planinari iz Trebinja, Mostara, Gacka, Beograda, Bora i Danilovgrada. Atmosfera je bila srdačna, kako to i priliči starim prijateljima, a Prokletije su tu da svojom ljepotom i moćnim visovima obuzmu srce i dušu svakog ko ih posjeti. Poseban izazov predstavlja penjanje na neki od njenih vrhova u sniježnim uslovima. Iako je ovoga puta snijeg bio težak za hodanje, to nije spriječilo spremne visokogorce iz više klubova da se domognu atraktivnih Karanfila Ljuljaševića sa kojih se pruža odličan pogled ne samo na Prokletije već i na mnoge druge planine.
No, da krenemo redom.
U petak, nakon posla, po već ustaljenoj šemi, okupljamo se i krećemo sa nekoliko auta prema Gusinju. Svraćamo kod starog znanca Evlijana kod koga uzimamo ključ od doma i odmah se upućujemo prema Grbaji, kako bi što ranije zauzeli pozicije za spavanje jer ujutru valja rano u planinu. Autima stižemo do ispod velike krivine, na petnaestak minuta hoda od doma. Pakujemo stvari i u rančevima i torbama (neko je koristio i sanke) iznosimo opremu, piće i hranu za vikend.
U subotu ujutru, iz doma krećemo u 5 h. Na uspon kreće 20 planinara od 33 koliko nas se okupilo u domu. Neki su ostali da spavaju i kasnije spremaju ručak, neki su planirali uspon na Volušnicu. Kod Suljove česme jedva pronalazimo prelaz preko nabujalog potoka. Brzo se hvatamo sipara okovanog velikim gromadama zaleđenog snijega koga su lavine izvaljale iz gornjih djelova planine.. Snijeg je ovdje prilično zaleđen pa dereze dobro drže. Kroz šumu je nešto mekši, ali dobro napredujemo. U Ljubokuću pravimo manju 
pauzu za osvježenje. Odatle kreće znatno teži dio uspona jer je snijeg mekan i propada se do iznad koljena. Smjenjujemo se na čelu kolone, ali je prilično naporno hodati u ovakvim uslovima. Dragan Pavlov iz Bora se odvaja i ulazi u strmu traverzu sa namjerom da penje Očnjak. Upozoravam ga da to nije dobra odluka po ovakvom stanju snijega, posebno ne sam, ali, kaže, pokušaće. Mi nastavljamo desno ispod stijena Očnjaka, ulazimo u cirk Ljubokuća, gubimo na visini nekih 50 m pa nastavljamo prema Jagnjičaru. Sa uzvišenja desno od Jagnjičara nas posmatra divojarac koji se čudi nezvanim gostima i time što remetimo mir njegov i planine. Brzo nestaje negdje u stijenama Prokletija, a mi nastavljamo, sve više upadajući obzirom da je sniježni pokrivač sve viši i čini se sve rastresitiji.
U završnom i najeksponiranijem dijelu uspona, u kuloaru koji predstavlja mix stijene i mekanog snijega postavljamo fixno uže radi osiguranja. Nakon savladavanja tog najstrmijeg dijale staze, uslijedilo je lagano penjanje grebenom na vrh Karanfila Ljuljaševića na koji stižemo u 9,45 h. Slijede čestitanja, fotografisanje, slatkiši, poneki cug dobre domaće rakije iz Hercegovine i Bjelopavlića i uživanje u pogledu sa široke zaravni vrha. Impresivne Prokletije u punoj ljepoti i dominaciji pred našim očima, jedinstven doživljaj, ravan penjanja na najviše vrhove Alpa i drugih svjetskih planina.
Vraćamo se nazad, sada još više propadajući jer je snijeg sve mekši pod uticajem temperature koja raste. Ipak, sama staza omogućava direktno spuštanje na mnogim djelovima, tako da se brzo približavamo dolini i Stojovom pasulju koji je, čini se, mirisao još na vrhu.
U dom stižemo raštrkani, u nekih pola sata razlike između prvih i poslednjih. Treba li napominjati da pivo ohlađeno u snijegu ima najljepši, blagotvorni ukus nakon naporne planinarske ture, a ova je svakako bila izuzetno naporna ne samo zbog savladane visinske razlike već i zbog stanja snijega koje je iziskivalo maksimalnu spremnost penjača. Dragan, na žalost nije se uspio domoći Očnjaka, odustao je nakon stotinak metara visinskih. Moja pretpostavka se pokazala tačnim, ali dobro, pokušao je.
Uslijedio je kratak odmor u domu, a onda najljepši dio druženja: konzumacija Stojovih kulinarskih potencijala koji se na svakom taboru potvrde u liku vrhunskog pasulja sa kobasicom i suvim rebrima. Ima li ljepšeg osjećaja od dobrog zalogaja i dobre kapljice sa pogledom na Očnjak, Karanfile i druge prokletijske vrhove?
Kako ko, ali tu veče ostajemo do kasno, neko ispred doma uživajući u vatri, neko u domu uživajući u toplini šporeta. Jedina tema-planine. Atmosferu je suvišno opisivati jer je to i nemoguće, zato ostavljam onima koji su bili da je prepričavaju a onima koji nisu da se potrude i sledeće godine nam budu gosti.
U nedelju jedan dio ekipe odlučuje da napravi iskok na Volušnicu, drugi dio ekipe odlazi u istom pravcu da skija sa Popadije. Ipak, najviši dio grupe koja je prethodni dan penjala Karanfile Ljuljaševića ostaje u domu da se odmara uz pivo, vino, rakiju ili ko je šta već pio. Oni koji su na tabor stigli iz daleka odlaze prvi, domaćini, naravno ostaju poslednji da pospreme Dom.
Do sledećeg taborovanja, do nekih novih drugovanja, do nekih novih prijateljstava ostajte nam zdravi i uz brdo brzi.
Milan Radović
