Planirani uspon na Ljevorečki kom po snijegu izveli smo uprkos užasno lošim uslovima za uspon. Akciju smo izveli sa katuna Štavna, a činjenica da nam je trebalo 7 sati do vrha i 4,30 h za povratak govori o kakvom se uponu radi. Ali, pogled sa vrha Komova liječi umor i “puni baterije” za nove planinarske izazove.
Datum: 08.-10. april 2011.
Planina: Komovi;
Učesnici: Milijana Đeković, Aleksandar Đajić, Zoran Prljević, Boris Čelebić i Milan Radović;
Vrh: Ljevorečki kom 2469 mnv;
Trajanje akcije: 13 sati
Vrh popeli: Zoran Prljević, Boris Čelebić i Milan Radović;
Vrh: Vasojeviki kom 2460 mnv;
Trajanje akcije: 4 sata;
Vrh popeo: Aleksandar Đajić;
U petak, 08. aprila, nakon završetka radne nedelje krećemo put Komova. U ekipi su Milijana, Zoran, Boris, Đaja i ja. Dolazimo do Trešnjevika gdje ostavljamo defender jer se dalje autom ne može. Pritežemo kaiševe i krećemo markiranom stazom kroz šumu pored dalekovoda koji vodi na najpoznatiji komovski katun Štavnu. Već u samom startu vidimo da će snijeg biti izuzetno težak za hodanje jer je raskvašen i mekan pa često propadamo do pojasa, posebno ja koji prtim i posebno na mjestima gdje je snijeg prekrio grmlje i bukovo šiblje. Na pola puta palimo čeone lampe jer mrak pada, i samo se plave obrisi Vasojevićkog koma kroz bukovu šumu koja dominira sa obje strane staze. Stižemo na Štavnu za nekih sat ipo i smještamo se u planinsku kuću PSD Železničar prilično umorni i mokri. Đaja nam saopštava da odustaje od sjutrašnjeg uspona jer je snijeg izuzetno loš za hodanje. Mi smo čvrsto riješeni da odradimo planirano, da krenemo pa dokle stignemo. Pola sata nakon nas, u brvnaru stižu Prekorničani: Sandra, Neno, Bojan i Zoran. I oni imaju namjeru da penju neki od komovskih vrhova, ali nakon što su osjetili snijeg od Trešnjevika do Štavne, raspoloženje za uspon je prilično splasnulo. Brzo se slažemo kao sardine na tavanu kolibe i tonemo u san, jer nam je preostalo malo vremena za odmor.
Subota, 3 h ujutru. Ustajemo Zoran, Boris i ja. Ostali se meškolje, premišljaju, ali brzo nam stavljaju do znanja da je njihov izbor topla vreća.
Krećemo u 3,20 h. Uvijek nam je veliki problem da po mraku u sniježnim uslovima potrefimo ulaz u šumu kojom se traverzira ispod Vasojevićkog pa preko sipara do Međukomlja. Ovog puta “ubadamo” stazu, ali brzo i gubimo markaciju jer nemamo puno vremena da po okolnim borovima tražimo markacije pa idemo po osjećaju i nekoj logici. Snijeg je mekan, nejgori mogući za kretanje i po ravnom, a kamo li na ovoj strmini na kojoj konstantno “visimo” i na kojoj je svaki korak prilično mučenje, što zbog propadanja što zbog čestog klizanja. Ponekad ne pomažu ni dereze, prosto ispod nogu krene neka sniježna hrpa i onda treba izvući dodatnu snagu i održati se na stazi koju prtimo.
Ulazimo u zonu stijena, vidimo da smo otišli prilično iznad staze i da je ulaz na sipar nemoguć u toj zoni pa se spuštamo niz kuloar nekoliko desetina metara, i krećemo u novo traverziranje prema magičnom Međukomlju gdje nas sačekuje buđenje dana. Kratak odmor ispod velike stijene gdje se račvaju staze za dva komska vrha, Kučki i Ljevorečki, i nastavljamo prečati komovske padine koje završavaju u Ljubaštici. Vjetar često pojača, pa se malo smiri, ali sve bi to bilo mačiji kašalj da je snijeg zamrznut. Ovako, ostaje nam beskonačno prćenje do podnožja našeg današnjeg cilja, dok uopšte dođemo u priliku da, konačno, krenemo dobijati na visini.
Mijenjamo se na čelu, mučimo, propadamo, klizamo, ali ne odustajemo. Stižemo iznad katuna Ljuban, pa lagano krećemo ivicom Iglenovog polja prema vrhu. Sada je malo lakše, jer je snijeg mnogo manji. Ovdje brzo dobijamo na visini pa stižemo do ogoljenih stijena. Predstoji nam 150 metara završnog i najopasnijeg dijela. Krećemo uz jedan eksponirani dvadesetmetarski kuloar nadajući se da se gore možemo nakačiti na sniježnu platformu, ali to je bio promašaj. Dolazimo na ivicu ambisa od nekoliko stotina metara, pa moramo nazad. Mix suve, krušljive stijene i golog leda zahtijeva maksimalnu koncentraciju i oprez. Posebno što ispod nas zjapi mračna jama čije dno ne vidimo.
Zaobilazimo grebenski dio, i ulazimo u ekstremno tešku i opasnu dionicu završnog dijela uspona. Iako nosimo uže, sniježne klinove i klinove za suvu stijenu, iako je u pitanju mix, iako je u pitanju nagib od oko 60°, odlučujemo da penjemo solo pa šta Bog da. Uz par detalja koje uspješno rešavamo izlazimo na greben i vrh Ljevorečki Kom u 10,30 h, nakon 7 sati efektivnog hodanja. Ali, zaboravljamo na umor pred pogledom na komovski masiv, na Prokletije i druge planine. Trepere tijela pod naletom adrenalina, evo nam ga i sniježni Ljevorečki pod nogama, stara želja koja je čekala godinama na ispunjenje, sad je ostvarena. Ćutimo i uživamo, samo Zoran u jednom momentu komentariše kao za sebe: “sad treba sići u p… m… “ Boris je prije toga uključio aparat na video mod i tako spontano nastaje klip koji najbolje oslikava sav teret razmišljanja o povratku….
Brzo prolazi 40 minuta uživanja. Krećemo nazad. Oprezno, polako, mic po mic, hvat po hvat. Najstrmiji dio zasniježenog kuloara otpenjavamo. Ipak, prilično brzo savladavamo najopasniji dio gdje greška jednostavno nije dozvoljena, i ulazimo u bezbjednu zonu. Slijedi dugi povratak, prtina od jutros mnogo ne pomaže, snijeg je pod uticajem sunca još omekšao tako da se pretvorio u bezobličnu kašastu masu nalik kačamaku…
Na siparu kod Čela Međukomlja nas dočekuju naš prijatelj Zele (PD Poštar Novi Sad) i njegova prijateljica iz Pobede, Marina. Stigli su jutros u Еko katun sa ekipom iz PD Pobeda sa namjerom da ujutru penju Vasojevićki. Pozdravljamo se i krećemo nazad svi zajedno. Ponovo slijedi vrlo naporno kretanje kroz šumski pojas, ali kad znamo da je koliba sve bliže, motiva ne fali.
U katun stižemo u 16,30 h. Slijedi presvlačenje, ručak, kratko druženje pa odlazak u tople vreće. Gotovo da nismo čuli Đajino i Zelevo spremanje za Vasojevićki u 4 h ujutru.
Za razliku od nas, oni imaju odlične uslove za uspon što se tiče snijega jer je jak mraz tokom noći zaledio sniježni pokrivač pa se dereze radile perfektno. Jedini problem im je snažan vjetar, koji je gore na grebenu duvao tako jako da su morali da taj dio pređu bukvalno puzajući kako ih vjetar nebi oduvao. Ali uspjeli su, uspon sa povratkom je trajao 4 sata, tako da su već u 8 ujutru bili nazad, Mi smo se još uvijek izležavali u svojim vrećama.
Uslijedilo je „gušteranje“ na suncu, uživanje, prepričavanje zanimljivih i smiješnih događaja sa ranijih uspona, posebno sa naše alpske ekspedicije gdje je Zele proglašen konstantnom opasnošću za cijeli kamp…
Ispoštovali smo i Komove, ostaje nam još Durmitor pod sniježnim pokrivačem, i onda lagano ulazimo u ljetnju šemu…
Milan Radović
