Akcija pronalaska i vađenja ranca Deuter koji je sa padana Karanfila odletio u Ropojanu uspješno je završena sedan dana nakon pada. Ovo je priča o spasavanju ranca i novim prokletijskim stazama i smjerovima otkrivenim tom prilikom.
Tabor Visokogoraca „Prokletije 2011“ i uspon na Sjeverni i Veliki vrh Karanfila imao je i svoju drugu stranu. Uspon na jedan od najteže osvojivih vrhova u Crnoj Gori u zimskim uslovima, uspješno je okončan. Ali, jedan ranac je iskusio opasnost ovog uspona. Svi koji smo gledali kako odlazi niz ekstremno strmi kuloar prema Ropojani pomislili smo „bolje ranac nego neko od nas“.
Nakon što su svi učesnici iz ovog uspona iz drugih klubova koji su bili gosti našeg tabora prešli Vrata Krošnje i bili na sigurnom, na prelazu između dvije doline ostajemo Zoran, Đaja i ja sa namjerom da se pokušamo spustiti absajlom do prvih stijena i utvrdimo da se ranac slučajno nije zaustavio u prvoj krivini kuloara, prije strmog dijela koji vodi direktno u Ropojanu. Pravimo sidrište, duplo osiguranje, ali da su stijene krušljive i nesigurne u ovom dijelu pokazuje nam prvi pokušaj spuštanja. Klin ispada i Zoran završava sedam-osam metara ispod stijene na ledniku zahvaljujući prvom sidrištu koje smo dodatno pojačali. Navezujemo tri užeta sa kojima raspolažemo i krećem u absajl, dok Zoran i Đaja ostaju na stijeni da se smrzavaju na prilično jakom vjetru. Računam da ću stići do podnožja stijene ispod koje se vidi skriveni dio kuloara i bar još stotinu metara ispod. Spuštam se 150 metara koliko ima užeta, ali nedostaje još 30-40 metara da bih došao u poziciju da pregledam taj dio kuloara. Odlučujem da se skinem sa užeta i probam otpenjati taj dio. Otpenjavam nekih dvadesetak metara i nailazim na težak mix ispod kojeg je ogroman pad prema Ropojani. Odustajem od daljeg spuštanja i krećem prema stjenovitoj barijeri između dva kuloara koji se ispod stijene spajaju sa namjerom da se popnem i pokušam vizuelno osmotriti skriveni dio kuloara. Prvi pokušaj propada, penjem par metara pa ponovo ulazim u stijenu. Težak mix, krušljiva stijena, ali nema nazad. Lijevo-desno i nekako uspijevam savladati najteži dio. Prelazim preko stijene pa preko sniježne platforme dolazim na suprotnu ivicu, ali pogled ne dopire na željeno mjesto. Skriveni dio kuloara ostaje i dalje skriven. Ali ono što vidim ispod sebe ledi krv u žilama. Izuzetno strm kuloar svjedoči, da je Deuter, ako je prošao ovaj „nevidljivi“ dio završio nisko u dolini.
Dajem znak gore da kupe uže, ja krećem u penjanje lednikom prema traverzi kojom smo sa Vrata ušli u kuloar. Akcija nije dala rezultat, nemamo tehničkih mogućnosti za bilo šta drugo, zato pakujemo opremu i polako krećemo u Grbaju gdje nas čeka pasulj i društvo…
Sjutradan, u nedelju, ustajem u tri sata, budim Đaju da me odveze u Ropojanu sa namjerom da tražim ranac u kuloaru kod jezera. Imam različite informacije koji je kuloar u pitanju, ali se nadam da ću pogoditi kad dođem na lice mjesta. Autom stižemo nešto iznad Savinog oka, Đaja se vraća, a ja po mraku nastavljam dolinom prema Ropojanskom jezeru. Kod jezera stižem za nekih 45 minuta, u svitanje. Od samog jezera koje je pod ledom, nekoliko kuloara se diže prema vijencu Karanfila, ali se ne može procijeniti koji je od njih onaj kojim je otišao Deuter. Odlučujem da idem do kraja jezera, prema albanskoj granici i penjem najdominantniji među njima. Traverziram ispod stjenovitih padina, dijelom kroz šumu, i ulazim u kuloar napunjen snijegom. Kuloar se u svom dnu prema jezeru širi i tamo se gomilaju ogromne naslage lavina koje se spuštaju sa masiva koji razdvaja dvije prekrasne prokletijske doline, Grbaju i Ropojanu. Već prvi zraci sunca su prilično omekšali snijeg u kuloaru, pa nije isključena mogućnost novih lavina. Kako dobijam na visini, tako se povećava opasnost. Sa okolnih vertikala se sliva voda od snijega koji se topi, a dosta često fijukne i neki manji ili veći kamen. Zato, lagano penjem, ali i gledam iznad sebe da bih primijetio opasnost, mada ne znam koje bi mi bile šanse da krene kakva lavina u koloaru oivičenom visokim vertikalama. Penjem do visine od 1650 mnv, i nema dalje! Iznad mene je stjenovita barijera od nekih 70 metara. Ne znam šta je iznad, ali ulaz u stijenu je nemoguć bez osiguranja. Kao u onom vicu, imam jednu dobru i jednu lošu vijest: dobra je što sam popeo prilično visoko, a loša-promašio sam kuloar! Okrećem se i gledam da se što prije spustim tih 500 m visinskih.
Opet traverziram iznad jezera i ulazim u sledeći kuloar koji ide sa sredine jezera, ali se ne spušta toliko nisko kao prethodni. U pitanju je mnogo uži, ali strmiji kuloar. I opet isto, samo na manjoj visini: penjem do 1560 mnv i dočekuje me previsna glatka stijena od nekih stotinak metara!
Odustajem od potrage, spuštam se do jezera, pravim malu pauzu i krećem prema Vusanju. Razmišljam kako da stupim u kontakt sa ekipom u Grbaji, jer tamo nema prijema, kad mi radio veza stavlja do zanja da neko pokušava kontakt. Javljam se, i uspijevam se čuti sa Zoranom, kaže da dolaze defenderom u Ropojanu. Ubrzo stižem do njih i nazad u dom da nastavimo druženje na taboru Visokogoraca.
PONOVO ROPOJANA
Naredni vikend (2.-3.04.2011.) ponovo odlazimo u Prokletije, sa namjerom da tražimo ranac. Iskoristili smo prethodne dane da pregledamo sve raspoložive fotke i dobijemo informacije o kuloaru koji vodi sa Sjevernog vrha u Ropojanu. Kažu, kuloar završava u dolini na samom početku jezera sa lijeve strane dominantne, karakteristične ovalne stijene koju zovu Amfiteatar. Sa desne strane stijene, odmah naspram puta koji vodi u Zastan ropojanski, vodi široki kuloar kojim se može preći iz jedne u drugu dolinu jer vodi na Krošnjin prolaz. Navodno, tim kuloarom se može nakačiti na kuloar koji nas interesuje, te da je to bolja opcija jer se izbjegava najopasniji dio, a gore postoji plato koji „ranac nije mogao proći“.
Zbog toga odlučujemo da akciju usmjerimo na Ropojanu, i to desni kuloar kojim ćemo doći u situaciju da se nakačimo na onaj kojim je Her Deuter napustio svog vlasnika. Zoran, Boris i ja dolazimo u petak veče u Gusinje. Obzirom da je prilično kasno, odustajemo od ideje da idemo u Ropojanu i nosimo šator do Ropojanskog jezera, već se upućujemo u Grbaju gdje ćemo malo odmoriti u domu a onda u tri sata krenuti po planu.
Pod čeonim lampama krećemo kroz šumski pojas, pa siparskim dijelom brzo stižemo na zasniježeni dio kuloara. Stavljamo dereze i nastavljamo direktan uspon prema Krošnjinom prelazu. Crveno nebo na istoku najavljuje svitanje koje stiže prilično brzo. Penjemo se iznad Amfiteatra i skrećemo lijevo nadajući se da ćemo doći na taj očekivani plato. Dočekuju nas borovi i padina prema kuloaru koju je nemoguće savladati. Sa ove pozicije se vidi samo mali dio kuloara, pa odlučujemo da traverziramo nazad i nastavimo penjanje prema prevoju iznad nas a lijevo od široke stijene. Taj dio prelazimo oprezno jer je snijeg tanak i omekšao, pa sve češće udarac cepinom završava u stijeni. Penjemo se na poziciju koja nam se učinila kao mogući ulaz na eventualni plato ili kuloar, na visini od 1960 mnv. Od pogleda zastaje dah! Na ivici smo ispod koje pada stjenovita vertikala od 200 metara. Nema dalje, nema nikakvog platoa, nikakve šume, nikakvog ulaza u kuloar, barijera iznad nas i barijera ispod nas daju samo jedan pravac kretanja-nazad! Veći dio kuloara od sjevernog vrha do ispod nas, kao i završni dio u dnu kod jezera vidimo jasno. I vidimo da je kuloar opak, izazovan, i da bi mogao biti naš cilj neke naredne zime. Njime su Sjeverni vrh popeli, prema našim informacijama, članovi AOB-a, a u njemu su smrt našla dva Slovenca prilikom prvog ponavljanja zimskog uspona na Karanfile 1974. godine.
Jeste da nam nije uspjela namjera, da nema ništa od mogućnosti da se nakačimo u kuloar, ali makar imamo fantastičan pogled na Karanfile, na masiv Maja e Cokištes i na Ropojansko jezero ispod nas. Ne vjerujem da je iko ikada imao ljepši pogled na prokletijski biser. Pravimo nekoliko fantastičnih fotografija, i krećemo nazad.
Odlazimo do jezera. Zoran i Boris ostaju pored jezera, a ja krećem u kuloar. Ulaz u kuloar je takav da ne znam da je taj u pitanju nikada ne bih pomislio da je u pitanju jedan od najopsnijih i najdužih kuloara u Prokletijama. Na stotinak metara iznad jezera ogromne, skoro desetmetarske naslage snijega govore da su lavine itekako bile aktivne prethodnih dana u kuloaru. To će mi smanjiti šansu za uspjeh u potrazi, ali odlučujem da uđem u kuloar i penjem koliko budem u mogućnosti, kako bi se bliže upoznao sa kuloarom i snimio situaciju za neki zimski uspon na Sjeverni vrh iz Ropojane. Na samom početku kuloara iz ogromnih zgrudvanih naslaga snijega viri gurtna od bajle koja je bila na rancu, ali bajle i ranca nema. Pomislio sam da je lavina zatrpala ranac i da je besmisleno dalje ga tražiti dok snijeg ne okopni, ali odlučujem da nastavim gore i snimim situaciju u kuloaru. Idem uz desnu ivicu kuloara pored stijene, kako bih eventualno potražio kakav zaklon ako krene lavina. Sa povećanjem visine, povećava se i eksponiranost. Kuloar zavija u desno ispod stijene na kojoj smo jutros stajali. Odlučujem da uđem u taj dio i osmotrim najeksponiraniji dio kuloara koji nismo uspjeli vidjeti ni iz jedne pozicije jutros, niti prilikom absajla prije sedam dana. Samo što sam izvirio iza stijene, na 1569 mnv ugledah mali dio Deutera koji viri iz snijega. Izgleda da nije uspio savladati ovu krivinu, već se zaustavio na ivice stijene, a onda ga je neka lavina prekrila i zakovala za ivicu uskog dijela kuloara. Pokušavam da ga izvučem, ali ne ide, pa krećem da otkopavam cepinom debelu naslagu tvrdog snijega. Ovdje sam prilično izložen opasnošću od lavine, jer mi otkopavanje ranca ide prilično sporo, ali sad kad sam ga pronašao ne želim da odustanem. Konačno, nakon desetak minuta otkopavanja i cimanja uspijevam izvući ranac natopljen vodom. Iz džepa na kaišu ranca vadim telefon: uključen je i ima još jednu crticu baterije. Kačim mali ranac koji sam danas nosio na Her Deutera 65+15 koji ja na svojoj prvoj turi doživio nevjerovatnu sudbinu, pa oba na sebe i krećem da se što prije spustim niže jer svako malo pored mene se otkomada grudva snijega ili neki kamen, što svjedoči da su lavine potencijalna opasnost cijelo vrijeme. Ipak, lude sreća prati, tako da prolazim bez tog iskušenja. Sa sipara dajem znak Zoranu i Borisu na livadi pored jezera da je Deuter tu. Pored jezera uz vatru nazdravljamo rakijom iz pljoske koja je zajedno sa rancem osjetila izazov zvani Ropojanski kuloar sa Sjevernog vrha. Zaključujemo da je travarica dobila na kvalitetu, kao ona norveška rakija koju šalju da pređe ekvator pa je zatim prodaju.
Odlazimo natovareni užadima i klinovima koje smo nosili na ovoj akciji zadovoljni što je uspješno okončana ali i činjenicom da smo imali susret sa nevjerovatnim predjelima ropojanske strane masiva, i što smo prilično upoznali kuloar kojim ćemo, naredne zime, ako Bog da, pokušati uspon na Sjeverni vrh Karanfila.
Popodne nam se u domu pridružuju Jelena, Milijana i Đaja, pa nastavljamo još jedan nezaboravan boravak u Prokletijama.
Milan Radović
