Ove godine odužili smo se zimskim usponima i snijegu tako da nam je prijala jedna kanjoning akcija. Posle toliko fizički napornih i tehnički zahtjevnih uspona, kanjonig nam je bio kao osvježenje, mada daleko od toga da je bio lak. Kanjon Međureč nam je svakako bio u planu za ovu godinu, tako da nam je Bojanov poziv došao ko poručen.
Kanjon:Međurečka Rijeka;
Lokacija: Bar-Rumija-selo Međureč;
Vođa i organzator: Bojan Bošković;
Učesnici: Klubovi:MAK, Visokogorci, Komovi, Prekornica;
Datum:17.april 2011;
Vrijeme prolaza: 5 sati i 30 min;
Najviši vodopad: 31 m;
Učesnici iz našeg kluba: Bojan Bošković, Milan Radović, Zoran Prljević, Marko Rešetar, Boris Čelebić;
Po dogovoru, u nedelju, 17.04.2011. ispred moje zgrade u 7 i 30 h okupljamo se Zoran, Milan i ja i krećemo u Goričane za Marka. Svratili smo da se javimo njegovim i naravno nismo mogli dalje, a da se ne nazdravi sa po kojom domaćom.
Do Bara smo stigli brzo, našli se sa ekipom i produžili ka selu Međureč. Malo prije sela ostavili smo auta i počeli sa navlačenjem opreme, za relativno kratko vrijeme grupa od 16 kanjonaša bila je spremna za akciju i izazov. Pješačkom stazom do ulaza u kanjon trebalo nam je 15 minuta. Na početku kanjona odmah iznenađenje u vidu najvišeg vodopada, po Zokijevom mjernom uređaju 31 m. Zabava je mogla da počne! Vodopadi u ovom kanjonu su atraktiuni i ima ih 8, od kojih su dva oko 30 metara. Stijene su klizave a ima i previsnih i traže dosta opreza ali ipak ako se ispoštuju procedure kanjon je kao stvoren za uživanje i po tome je možda i na prvom mjestu u Crnoj Gori Otvoren je i izložen suncu ali je voda ipak hladna. Momci koji su krenuli u tanjim odijelima imali su lijepo smrzavanje, a među njima je bio i naš Marko. Posebnu draž dali su bazeni sa dobokom vodom u koju se moglo bez problema skakati, što smo svojski i koristili. Najviši skok je bio sa 7 metara a na njemu ja ne skupih ruke već propisno ugrijah dlanove. Milanu je ovo bio prvi kanjon sa upotrebom užeta i dobro nas je nasmijao sa dva prevrtanja prilikom absajlovanja na previsnim djelovima stijene ali srećom ni njemu ni novom odijelu nije bilo ništa. Zoran je ponio cigare ali zaboravio da napuni upaljač, uzalud smo ja i Marko pokušavali razne metode prirodnog paljenja vatre, ništa bez hepo kocki. Ja po običaju u četvorodjelnom odijelu izlijepljenom izolir trakom ali pretekoh i ovaj kanjon. Po izlasku iz kanjona kolektivna fotka i kratko pješačenje do kola a tamo malo hrane i po koje pivo i nazad u Bar. Tamo smo svratili do Milanovog druga, Đurovića iz Dupila koji nas je domaćinski ugostio sa hladnom Bavariom, a njegova supruga spremila mezu. U povratku za Podgoricu vjerovali ili ne opet svratismo da jedemo, ovaj put kod Marka, tako da što se tiče utrošenih kalorija sve smo ih vratili. Hladna voda je iscrpila velike količine naših energija, pa se izgleda nismo mogli najesti tu veče.
Bojan i Peđa su podijeli najteže uloge, jedan postavljao uže i provjeravao kako se ko kačio a drugi sišao niz vodopad i na kraju užeta kontrolisao da neko ne ispusti uže i počne nekontrolisano padati. Svaka im čast na organizaciji i pored toga što kanjon ima 8 vodopada niz koje se mora spuštati na uže, sve je proteklo bez problema i svi su se zadovoljni vratili sa ture. O težini kanjona i sastavu stijene govori i podatak da smo oštetili tj pokidali dva od tri užeta. Ostalo je pitanje da li je to do kvliteta užeta koja su specijalno za kanjone i pravljena ili do veličine grupe ili sastava stijene?!
Još jednom hvala Bojanu i Peđi na organizaciji i vođenju ture.
Boris Čelebić
