Portal “Moja Hercegovina” je objavio intervju sa našim članovima Milanom Radovićem i Aleksandrom Đajićem. Suštinu žrtve i odricanja za nekoliko minunta pogleda sa vrha visoke planine teško je objasniti bilo kome ko nije upoznao taj poseban duh koji izdiže iznad svakodnevnih malih stvari. Kroz ovu priču, naši visokogorci su pokušali pojasniti tu unutrašnju borbu koja se odvija na ivici noža… Intervju prenosimo u cjelosti:
Planina je put, planina je svrha, a ne cilj – ima običaj da kaže Milan Radović iz podgoričkih „Visokogoraca Crne Gore“, a opšteprihvaćen je stav u tom planinarskom klubu. Iako su on i Aleksandar Đajić peli najvisočije planine na svijetu, uključujući i najhladniju planinu na svijetu (Denali na Aljasci), iskusili granične situacije i spoznaje – na planinarskim skupovima nisu nimalo „ufurani“ u to što su postigli. Čak o tome pričaju samo ako ih upitate. Ali upadaju u oči kao najradosniji i najraspjevaniji planinari: i kad su domaćini i kad su u gostima. Sa iskrenim radovanjem životu, susretu sa drugim planinarima, duhu zajedničkog uspona, makar za njih i ne bio posebno težak. Pošto je ova novinarka „Moje Hercegovine“ usput i planinarka, zamolila ih je da ovom internet magazinu otkriju svoja ekstremna iskustva. Ispričaju šta su spoznali na toj granici između života i smrti. A razgovor je morao da počne od te radosti i njenog razloga. Radović je odmah istakao da je njen razlog upravo u tome što oni neprestano iskušavaaju svoje mogućnosti i limite: i fizičke i psihičke i životne.
Radović ̶ Zato što smo često na granici između života i smrti, što bukvalno gledamo smrti u oči u nekim trenucima! A kad čovjek fizički osjeti prisustvo smrti, onda shvati šta je čar života. Da smo došli na ovaj svijet za izuzetno kratko vrijeme, a potrošiti ga u duhu jurnjave za stvarima, u nešto što je anti-život i anti-radost – ne vrijedi. Zato naše „bjekstvo“ u planine jeste bjekstvo od tog načina života. Bjekstvo u čisti život!
Upravo zato što ste shvatili tu vrijednost života, zašto ga i dalje rizikujete?
Đajić ̶ Zato što adrenalin, godinama kako stičeš i stičeš iskustva, ne možeš da održavaš na istom nivou ako ne nadograđuješ to iskustvo. Zato moraš da ga vežeš za granicu. Znači granicu crnog i bijelog – to je nešto što veže sve nas…
Na granici crnog i bijelog
Ali većina planinara ne ide na te ekstremne uspone. Šta je to što vas dvojicu stalno tjera na tu „granicu crnog i bijelog“?
Đajić ̶ Jednostavno moraš da vidiš šta možeš i dokle možeš, gdje ti je granica, gdje ti je nebo! Mi još nismo dosegli svoj vrh i to nam maksimalko prija. Šta će biti kad ga dosegnemo još ne razmišljamo, a smatramo da ćemo se mirno povući i posvetiti nekoj ležernijoj planinarskoj priči. Ja imam klince „na leđima“ i ne mogu s tim da se igram.
Radović ̶ Postoji jedna istočnjačka mudrost koja kaže: „Ko traži cilj, ostaće prazan kad ga dostigne; a ko traži put, nosiće stalno cilj u sebi“. To je suština planinarenja – sam vrh nije cilj već put do njega! To je nešto što nas čini onim što jesmo i što nas čini srećnim u tome što radimo. Ništa mi od planinarenja ne dobijamo osim svoje iskustvo. Ali mi smo ono što je naše iskustvo. Samo to ćemo ponijeti sa sobom…
U knjizi „Nebeske note“ napisali ste da je planinarenje jedini sport gdje se čovjek ne takmiči protiv nekog drugog već samo sa sobom. Da li je to iskustvo samo sport?
Radović ̶ Samo jedna od tih stvari. Planinar prvo mora da se bori sam protiv sebe, a drugo – da se ostvaruje kroz sopstveni potencijal. Zato on najbolje osjeti tu svoju mjeru. Prvo zbog te veze sa prirodom i širine koja se gore otvori, zbog napora koji uloži da dođe do vrha, zbog tog stalnog pomjeranja svojih granica…
Poslije Himalaja, Akonkagve, Aljaske i čega sve ne – vas dvojica još uvijek ispitujete svoju mjeru. Zar je upravo ti vrhovi nisu odredili?
Radović ̶ Nisu, jer svaka planina nosi neko posebno iskustvo. Svaki novi uspon je i nova mjera, novo pomjeranje granica. Zato što se brojne komponente sažmu u jedan uspon, a one mogu biti vrlo različite, čak i kad je u pitanju isti vrh…
Možete li navesti neki primjer?
Đajić ̶ Najbolji primjer je Akonkagva. Kad smo peli Akonkagvu, prije dvije godine, beogradski planinari su išli pet dana prije nas – u majicama kratkih rukava. Temperatura na vrhu je bila -5̊ C, bez „kapi“ snijega. Poslije pet dana, na 6000 mnv temperatura je bila -33̊ C, snijega je bilo 70 cm, a na vrhu (6962 mnv), temperatura je bila -40̊ C. Mi smo pakao preživjeli da bismo bili na vrhu! Znači to je – kako preživiš i isfunkcionišeš taj momenat kad si tamo. Planina ti pruži određeno okruženje, a ubijeđen sam da ti je ona pružila upravo onakve uslove kakve treba da osjetiš i u kakvim treba da boraviš! Jer da su bili uslovi kao prije pet dana, kad je bio Raša, ja je ne bih doživio tako i u toj euforiji. Znači, upravo je Akonkagva mene „častila“ da budem ono što ja želim da budem, da vidim ono što ja želim da vidim i častila me, možda, onim što ja jesam!
Traganje za sobom
Da li to znači i izvjesnu samospoznaju gore, odnosno kroz planinarenje?
Radović ̶ Upravo u planini čovjek sebe vidi kao u ogledalu, i to onaj dio sebe koji je duboko u duši. Zato što mora da prevaziđe svaku prepreku koju mu nameću planina i dati trenutak. I samo kroz napor, kroz unutrašnji podvig – on spoznaje sebe i tu svoju mjeru. A kad se popenje na vrh sa kog vidi stotine kilometara unaokolo, čovjek prosto fizički doživi slobodu! Jer zašto se na vrhu jedne visoke planine probudi tolika količina emocija? Koju nije moguće da probudiš nigdje u svakodnevnom svijetu, nego gore? To je provala emocija, čovjek počinje da plače, nekontrolisano. Zašto? Možda je odgovor upravo u tome što si ti tamo tragao za sobom! I našao si. Imaš susret sa samim sobom…
Ti usponi često nose i iskustvo „na granici“. Đajiću, rekli ste za planinu Monte Rosa prošle godine – da ste bili na granici između života i smrti. Šta je to bilo?
Đajić ̶ To nije bilo vezano za samu planinu već za meteo-uslove. U Evropi je 2015. bilo toliko toplo da su otkazani usponi na sve ozbiljnije vrhove, pa i njen Difor (4.634 mnv). Mi smo odlučili da ispenjemo Lickam (4527 mnv), čisto da nešto odradimo. A ispalo je nešto fascinantno, što nikad prije nisam doživio! Na primjer, penješ grebenom i zabadaš cepin. Izvučeš cepin i vidiš da izbija svjetlost! Shvatiš da hodaš po strehi od snijega, debljine kao dužina cepina, znači 60 cm. I da je ti probijaš!
Pa zašto niste prekinuli uspon?
Đajić ̶ Pa ti si krenuo na vrh! Vidiš da tu postoje stope i da je već neko prije tebe prošao. To je jedina staza do gore i sve to „drži“. Jednostavno, u tim uslovima ne razmišljaš o takvim stvrima…
Kako ne razmišljate kad svjetlost „sine“ svaki put kad izvučete cepin?
Đajić ̶ Evo kako. Kad čovjek godinama doživljava graničnna iskustva, navikne se na prisustvo te granice. I tačno zna da prepozna, ili ne prepozna, da je tu granica. Naučili smo da „vagamo“ upravo to gdje je granica, odakle nema povratka! A sve to što smo naučili da radimo i životom u planini spoznali, vuče nas ponovo tamo. Ta borba sa situacijom – upravo ta adrenalinska zavisnost svih nas koji se time bavimo…
Uprkos toj „zavisnosti“, jedan Vaš dobar prijatelj, Bojan Bošković, odustao je od planinarenja. Tim povodom je rekao: „Planina i uživanje je do 2.500 metara, sve ostalo je patnja – nema prelaznog“! Zašto vas dvojica prihvatate tu patnju?
Đajić ̶ Ja samo znam da se moram spremiti za nju! Na primjer, nama ekspedicija traje 20 dana – ja provedem u soliteru četiri mjeseca. Sam sa sobom na onim stepenicama, a s rancem od 20 kg. I gore-dole 16 spratova bar 10 puta zaredom, svaki drugi dan. To je nama fizička priprema, ali poenta nije na fizičkoj već na psihičkoj pripremi! Kad god ja „odrađujem soliter“, ja se pitam: „Šta će meni ovo? Zašto ja stalno gledam u ove iste stepenice?“ Da me psiha ne bi slomila gore. Jer psiha će te, čak i kad nemaš snage, izvući na vrh!
Radović ̶ Sve je u glavi…
Đajić ̶ Vrijeme i meteo-uslovi koji se tamo nametnu – ti moraš da budeš fleksibilan i da im se prilagodiš. I kako planina hoće, tako moraš da radiš – inače te nema!
Smrt kao najbolji prijatelj
Znači opet dolazimo do moguće smrti. Razmišljate li o smrti prije ekspedicije?
Đajić ̶ Ja za svaku ekspediciju sjednem sa suprugom i mini testament odradim: to ide tome, to tome, to tome. Prije sam sa sestrom, sa zetom… To je postala toliko normalna stvar za mene – pa možda neću da se vratim! I taj mi je osjećaj, nekako, postao prisan. Prosto daje pravu mjeru stvarima. Zato ti je smrt najbolji prijatelj. To sam shvatio tek kad sam otišao gore, na velike visine.
Radović ̶ Ako zaboravimo na smrt, gubimo se, jer je naša osnovna odrednica to da smo smrtni. A da bismo savladali taj strah od smrti, prvo moramo da prihvatimo da je ona izvjesna. Ali i da kažemo sebi: hajde da proširimo ove dimenzije koje imamo! I da budemo stalno na tom putu. Put je, znači, suština, da bi se pobijedio strah od smrti.
A smrt drugih? Milane, kad ste išli na Pamir, jedan Čeh je nastradao. Čula sam da se njegova ekipa ipak radovala sa ostalima. Kada se ovako ispriča, djeluje bezosjećajno – da li to na 7000 mnv dobija drugu dimennziju?
Radović ̶ Tako je. To se potpuno pozitivno mora posmatrati. To je bilo u prvom baznom kampu, negdje na 5000 mnv, kad su se oni spustili s Lenjinovog vrha (7134 mnv) i kad je čovjek umro usljed edema mozga i visinske bolesti. On nije ni uspio da se popenje na vrh, počeli su da ga spuštaju i u spuštanju je umro. Bio je tu pokriven pored šatora, oni su čekali da sleti helikopter, mi ostali smo bili suzdržani. Ali kad smo vidjeli da je ta ekipa počela da pjeva i slavi jednu vrstu pobjede – i mi smo se opustili. Život i smrt su tamo toliko blizu da se naviknu jedno na drugo. Jer planinar, ako bi se pitao gdje je ta granica prelaska, mjesto na kom bi poželio da ostane – to je planina! I to vlada u planinarskom svijetu – da taj planinar ostvari neku svoju želju, neki san…
Đajić ̶ Imali smo tu situaciju i na Denaliju (6.194 mnv), kad su nastradali Japanci koji su nas fotograafisali na vrhu. Inače, nas trojica smo se ispeli prije njih, ali smo krenuli kasnije jer je naš član Dragan Bulatović imao edem pluća i ozbiljne zdravstvene probleme. Spustimo se mi na 4000 mnv, Bulat u vrlo lošem zdravstvenom stanju, Milan i ja iskopavamo bazni kamp – pravi se ta pauza od sat i po vremena između nas. Krenemo da silazimo, a čitav pejsaž je promijenjen! Komentarišemo jesmo li se popeli tuda ili nismo? Silazimo u kamp i razapinjemo šator za tu noć. Prolaze helikopteri, vidimo pse na ledniku, ali ne znamo o čemu se radi. Sutradan se vraćamo u Talkitnu. Vidimo onog Japanca koji nas je fotografisao, kako u hotelu stoji sam. Dolaze Boris i Zoki, koji su nas tu čekali i kažu nam da su poginula tri člana njegove ekspedicije. I mi shvatimo da smo prešli preko njihovih tijela sat vremena poslije njihove smrti! Nikada ih nisu izvadili iz tog snijega. Možda je to sebično što se tiče moje porodice, ali ja ne mogu da zamislim ljepšu smrt od te. Da čovjek ostane na tolikoj visini i u tolikoj bjelini! Pa to je predgrađe raja, gdje želiš da budeš! Znači, ja želim sebi da mi se to desi. U nekim, stvarno, pozijim godinama, ali neka tu ostanem, a odatle ću da vidim gdje ću dalje…
Putevima srca
Na kraju ovog razgovora, jasno je da su vam srca u planini. Kakva je ta veza sa srcem?
Đajić ̶ Našao sam u jednoj knjizi tačno to što osjećam: „Ja putujem putevima koji imaju srca, a jedini dostojan cilj je da se taj put pređe do kraja. I zato ja putujem, putujem, gledajući bez daha…“ Ako nemaš put koji te vodi srcem – taj veliki vrh je apsolutno nedostižan! Zato svaki korak koji praviš, pa i onaj u soliteru – mora da ima cilj, mora da ima svrhu. Jer znaš da svaki korak koji uložiš – na kraju će da te nagradi sa tih 15 ili pet minuta na vrhu, najviše pola sata, ako te vrijeme posluži! A organizacija ekspedicije i odlazak traju godinu, godinu i po dana. Za tih 15 minuta gore! Ali one vrijede tih godinu i po dana žrtvovanja. Ljudi, ja vam kažem – to vrijedi toga!
Milane, zašto tih 15 minuta gore toliko vrijede?
Radović ̶ Zato što se tamo sreće ono što je fizičko bitisanje i metafizičko iskušavanje novih dimenzija. Zato što je percepcija jedako jasna kao u trenu kad se taj susret raskine – kad zemlji ode ono što je prah, a nebu ono što je nebesno! Zato što se sloboda tu fizički osjeća, udiše plućima, struji venama. Sloboda kao najveća mjera ljudskog postojanja! Sloboda koja pobjeđuje sve strahove, sva naličja života…
Prava mjera ljudskog odnosa
Milan Radović pojašnjava zašto su oni na usponima mnogo usmjereniji jedni na druge nego u svakodnevnim životnim situacijama: „Zato što u njima ne razmišljamo o tome hoće li nas sljedeći korak odvesti u provaliju ili će nas dovesti bliže vrhu! Iako u svemu tome čovjek mora biti oslonjen na sopstveni potencijal, mnogo je lakše kad možeš da podijeliš s nekim iskustvo tog koraka i to je posebna životna veza! Ta prijateljstva koje je planina napravila, to su vječna prijateljstva. Zato što dijelimo isti prostor, istu muku, istu težnju ka vrhu! Planina je mjesto gdje se taj duh zajedništva mnogo više i mnogo bolje osjeti i gdje je on najiskreniji – jer je konstantno na ispitu! Zato je to zajedništvo najprirodnije i ono koje je, ja sam siguran, od Boga dato, kao prava mjera ljudskog odnosa…“, nadahnuto govori Radović. Aleksandar Đajić samo dodaje da u planini čovjek nauči da mnogo više prašta, ali i da odmah prepozna kakav je ko: „Ja sam radikalno ‘stesao’ broj ljudi sa kojima se družim – prosto vidim na koga se gore ne bih mogao osloniti, pa zašto da se družim s njim?“
„Fotografije me samo usporavaju…“
Aleksandar Đajić nikad ne pravi planinarske fotografije. „Fotografije me samo usporavaju i učaure me u nečemu što smatram da sam živio i da to što gledam – da je to moj život. A život je svakodnevan i moraš da ga non-stop stvaraš i nadograđuješ! Jer sjećanja blijede. I kud ćeš ljepši osjećaj od toga da kažeš: ‘Uh, bilo je davno i zaboravio sam – hajdemo opet tamo!’ Znači, to mi daje snagu da živim u tome i dalje… “ objašnjava Đajić svoj bez-fotografije stav.
Vesna Kešelj
http://mojahercegovina.com/visokogorci-crne-gore-za-mh-kad-covjek-fizicki-osjeti-prisustvo-smrti-onda-shvati-sta-je-car-zivota/
