Nestaju mi tragovi u mećavi. Hladno je, ali neka čudna toplina mi struji tijelom. Na vrhu sam, ali nastavljam penjati, lagano, u beskrajne visine, u svjetlost. Evo me među svim svojim snovima, stijene, vrhovi, kuloari, smjerovi svuda oko mene. I sada imam vremena za sve njih, za penjanje i uživanje u bezdimenzionalnosti prostora, u čarobnim bregovima čija ljepota je izvan svakog sna. I nije važno što mi je tragove zamela mećava, sniježna streha koja se odvojila od jednog mog sna, jer su tragovi koji vode u nebo u srcima svakog mog prijatelja koje ostavljam da pronalaze svoje zemaljske puteve. I nije važno koja je strana svijeta, sad kad su mi otvoreni veličanstveni vidici, uzvišeni svijet planina…
Ne znam zašto ni kako, ali sam siguran da se moj prijatelj Igor Skender oprostio sa nama i ovim svijetom bola i patnje baš na ovaj, jedini način koji zauvijek čuva tu čaroliju vrhova, na putu koji je nastavak vječnog ushođenja Bogu.
Kažu, privilegija je umrijeti mlad. Još veća sa planinom u oku. Samo ljudi koji pobijede sve strahove koji nas vuku dnu, imaju privilegiju vječnih visina. Samo oni otkriju tajnu vječnosti. Jer ko hoće da dodirne tu ljepotu mora se vinuti u visine koje traže žrtvu. Zar to umiranje u odnosu na sva druga nije privilegija? Jer, kao što pjesnik reče:
„Zar je moguće da ću i ja
Napustiti ovaj svijet
Ovo mučenje-
Gospode, i ja sam u tvojoj bašti cvijet
Ubij Svevišnji moje umiranje.
Zar da umrem od tuge
Umirući danonoćno-
Daj Gospode da odem nekako nadmoćno“.
Samo par dana prije vijesti koja nas je rastužila čuo sam se sa Igorom. Pitao me je za stanje snijega na Durmitoru, imao je u planu da penje neke kuloare. Dogovorili smo druženje u Grbaji i uspon na Veliki vrh Karanfila. Dogovarali smo saradnju dva kluba Visokogoraca Srbije i Visokogoraca Crne Gore, zajedničke akcije, uspone…
Volio je Igor crnogorske planine, kao što je volio njega svako ko ga je poznavao. I zato je sa oduševljenjem prihvatio poziv da penjemo jedan od najtežih zimskih uspona u Crnoj Gori.
Popeli smo Veliki vrh, družili se u Grbaji, ali bez Igora. Na vrhu su bile i njegove cipele, na mojim nogama. Znam bio je i on tu, negdje iznad surovih prokletijskih litica, bodrio nas je, i zato smo uspjeli.
Nema više Igora Skendera, ali će uvijek trajati uspomena na njegov osmjeh, pozitivnu energiju kojom je zračio, na sve one smjerove koje je tako mlad, manirom najiskusnijih alpinista savladao.
„Brojni, brojni su moji mrtvi prijatelji
Izlišno je da vas imenujem
Da vam pokažem lepe plakate
Što ih je nebo raširilo među planinama u ovo godišnje doba
Smrt vas je podučila
Mudrosti beskrajnoj dobroti
I vi ste najzad vi…“
Vječnaja pamjat Igoru Skenderu.
Milan Radović
