Prvi tabor Visokogoraca održan na Prokletijama okupio je planinare iz nekoliko klubova. Ispunjen je i cilj okupljanja-uspješno je izveden jedan od tehnički najzahtjevnijih zimskih uspona u Crnoj Gori na Sjeverni i Veliki vrh u masivu Karanfila. Suvišno je naglašavati da je druženje bilo nezaboravno. Ovo je prvi tabor, koji će svakako prerasti u tradiciju.
Datum: 25.-27.03.2011.
Planina: Prokletije, masiv Karanfili;
Vrhovi: Veliki vrh 2490 m; Sjeverni vrh 2460 m; Volušnica 1832 m;
Učesnici: PD Vučji zub Trebinje: Mirela Jurić, Marko Ukropina, Igor Škero,
PSK Prekornica Danilovgrad: Sandra Vujošević, Nebojša Kalezić, Zoran Radulović,
Bojan Đokić;
PSK Cmiljače Bijelo Polje: Ivona Jočić;
Mali alpinistički klub: Vanja Pejović, Predrag Peranović;
PSD Prokletije Plav: Ahmet Reković, Ramiz Redžematović;
PSK Komovi: Ana Mijušković, Igor Stojović;
Visokogorci Crne Gore: Jelena Petković; Tanja Pavličić, Jelena Marković, Zoran
Prljević, Boris Čelebić, Bojan Bošković, Aleksandar Đajić, Milan Radović.
Veliki vrh: Mirela Jurić, Marko Ukropina, Igor Škero, Nebojša Kalezić, Sandra Vujošević, Bojan Đokić, Zoran Radulović, Ivona Jočić, Zoran Prljević, Aleksandar Đajić, Milan Radović;
Sjeverni vrh: svi na Velikom vrhu + Boris Čelebić, Ahmet Reković, Ramiz Redžematović;
Krošnjin prolaz: Jelena Petković;
Volušnica: Ana Mijušković, Igor Stojović, Jelena Petković, Jelena Marković, Tanja Pavličić;
Prvi tabor Visokogoraca protekao je po planu. Okupljamo se u petak veče u planinarskom domu „Branko Kotlajić“ u prekrasnoj prokletijskoj dolini Grbaji. Prethodno su, dan prije, radi neophodnih priprema, stigli Jelena, Stojo, Zoran i Boris. Zoran i Boris su tokom noći izašli na Krošnjina vrata i na najrizičnijem dijelu staze postavili užad-gelender za osiguranje traverze od Vrata do ulaska u kuloar koji vodi do masiva Karanfila. U isto vrijeme, Jelena i Stojo su izašli na Volušnicu, odakle se pruža najljepši pogled na Karanfile.
Po dolasku, malo spavanja, pa ustajanje u 1,30 h. Trebinjci su došli pred sam polazak, tako da nisu imali vremena za odmor. U 2,15 h izlazimo iz doma i krećemo na uspon. Ekipa broji 13 planinara koji su krenuli u izazov zvani Karanfili, ostali su ostali da spavaju pa će sa jutrom krenuti na Volušnicu.
Noć je prilično topla, a nakon vedre večeri, sada su oblaci sakrili zvijezde iznad doline. Idemo tzv. Šekijevom stazom, kroz uski šumski pojas pa na padinu kojom se spušta sipar, a koja je u zimskim uslovima idealna za lavine, i koja vodi do Donje Krošnje. Iznad nas su dvojica Plavljana koji su krenuli nešto ranije, Ahmet i Ramiz, ali ih polako sustižemo. Snijeg je prilično tvrd jer su lavine prethodnih dana sabile snijeg u tom dijelu pa dereze dobro drže. Mali problem predstavljaju zgrudvani lavinozni nanosi zaleđenog snijega, ali napredujemo po planu. Prolazimo između dominantnih vrhova: Očnjaka (2185 m) i Gvozdenog vrha (Maja e Hekurit) (1999 m), koji čini visoka vertikalna stijena. Idemo središnjim dijelom uvale prema Krošnji i tu nas dočekuje jutro. Ovdje već postaje prilično hladno, prsti mrznu i pored debelih rukavica. Zastaje dah od pogleda na sjevernu stijenu Karanfila. Pravimo pauzu ispod Pečurke, mjesta na kome smo prije tačno 4 godine kampovali u pokušaju da izvedemo zimski uspon na Karanfile, ali zbog lavina tada smo odustali na Vratima Krošnje. Prikupljamo se i nastavljamo prema stijeni Hadžijinog brda (Bregu i Hadxis), i uz strmu padinu izlazimo na Vrata (2163 m), uski prostor koji između stijena prokletijskog grebena razdvaja dvije dominantne doline: Grbaju i Ropojanu. Pogled na greben Maja e Cokištes i na grandioznu kupu Jezerca pripada najljepšim prizorima koji se mogu doživljeti na zimskim usponima i planinarenju uopšte. Svi smo oduševljeni, posebno oni koji su po prvi put na ovom mjestu.
Pravimo kratku pauzu za pripreme za završni i najteži dio uspona. Dogovaramo redosled, i uz uže koje su prethodnog dana postavili Zoran i Boris, polako, jedan po jedan traverziramo prema strmom kuloaru. Srećom, oblačnost doprinosi da je snijeg prilično čvrst i da dobro drži. Padina prema Ropojani je okrenuta prema istoku, i prvi zraci jutarnjeg sunca omekšaju snijeg pa je u takvim uslovima kretanje uz kuloar izuzetno rizično. Kad se tome doda opasnost od lavina koja je u ovom dijelu konstantna, onda je jasno zašto je ovaj vrh tako rijetko penjan u zimskim uslovima.
Inače, prvi zimski uspon na Karanfile je izveden nakon pet neuspješnih pokušaja, za novu 1960. godinu a izveli su ga legende jugoslovenskog alpinizma: Zvonimir Blažina-Zvone i Stojan Dimitrijević-Stole. Samo dvije godine ranije pronađen je najbolji pristup ovom grebenu u ljetnjim uslovima, a učinili su to: Branko Kotlajić, Živojin Gradišar, Branko Vidanović i Bata Mitrašinović. Nakon ovog prvog zimskog uspona, hroničari su zabilježili, prošao je niz godina dok nije izvedeno prvo ponavljanje uspona. I ono je tragično završeno. Vraćajući se sa vrha, stradala su dvojica Slovenaca jer je odvaljena streha zbrisala sve pred sobom i završila u Ropojani. Danas, na stijeni podno žljeba uz koji se penje na Karanfile, stoji bronzana spomen ploča na kojoj piše: „Logar Branko 23.04.1951. Čas Maksimilijan 25.7.1937.; 11.2.1974. Koroški AO GRS Prevalje“.
Na žalost, nema zabilježenih preciznih podataka koliko je planinara popelo ovaj vrh u zimskim uslovima. Ali, svakako, zna se da je mali broj u pitanju. Svjedoči to i knjiga uspona koja se vodi u domu „Branko Kotlajić“.
httpv://youtu.be/jzerBfTDPZA
Na čelu kolone ide Đaja koji pravi stpnike u strmom kuloaru, na kraju kolone Boris koji se stara da se kolona previše ne razvuče. Trista metara direktnog uspona u kuloaru uz upotrebu cepina i bajli (ko ima), sporo napredujemo, ali vrijeme nam ide na ruku. I eto nas, nakon nešto manje od 6 sati uspona na vrhu Maja Bals ili poznatije Sjeverni vrh Karanfila! Boris i Plavljani ostaju na vrhu, mi odlučujemo da nastavimo na Gurt e Zjarmit iliti Veliki vrh, najviši vrh ovog masiva visok 2490 mnv. Idemo ivicom grebena, pažljivo, jer je greben okićen velikom strehom nadvijenom nad Kotlovima, a sa druge strane zastrašujuće djeluje padina prema Ropojani. Nailazimo na stjenoviti skok od nekoliko metara visine koji savlađujemo pažljivim otpenjavanjem. Odatle, na vrh vodi još jedan manji kuloar. I nakon nešto više od šest sati napornog hodanja, u 8,30 h evo nas na Velikom vrhu! Ostvaren je cilj, ostvaren je san. Za Visokogorce nema više neosvojenih značajnijih vrhova u Crnoj Gori u zimskim uslovima. Eto, tako se namjestilo, da je nakon svih velikih svjetskih vrhova došao na red i ovaj vrh simboličnog naziva Veliki vrh!
Boris radio vezom javlja da je krenulo lagano omekšavanje snijega i da moramo što prije krenuti u spuštanje. Kratko zadržavanje na vrhu, tek da se napravi po koja fotografija i da u očima i duši arhiviramo ove veličanstvene, čarobne slike, i krećemo nazad. Ovog puta je redosled obrnut: ja na čelu kolone, Đaja, prvi Visokogorac na Velikom vrhu, zadužen za začelje kolone. Povratak je uvijek opasniji, to je staro planinarsko pravilo, pa svi oprezno pristupamo spuštanju istom stazom. Slijedi naporno tristametarsko otpenjavanje, ali to je najsigurniji način, ako siguran način kretanja u ovakvim uslovima uopšte postoji. Kada se poslednji član ekipe na Krošnjinom prelazu iskopčao iz osiguranja, mogli smo da odahnemo. Nisu svi bili baš sigurni u kretanju, naročito korišćenju zimskih pomagala dereza i cepina, jer za ovakav uspon potrebno je značajno iskustvo u zimskim usponima koje, prirodno, nisu svi imali na potrebnom nivou. Ali, kao organizatori ovog uspona zadovoljni smo učinjenim jer je ovo bio najmasovniji zimski uspon na Karanfile ikada!
Da ne bude sve „kao po loju“, „potrudio“ sam se ja jer sam nepažnjom ostao bez dijela opreme. I kada su svi otišli prema Grbaji, Zoran, Đaja i ja ostajemo na Krošnjinom prelazu. Spuštamo uže niz kuloar, absajlujem nekih 150 m, ali neobavljenog posla se vraćam nazad.
Potpuno suvi i rastresiti snijeg otežava kretanje niz Krošnju, polako stižu umor i san, ali pomisao na vrhunski pasulj koji je spremio Stojo daje nam snagu da bez zadržavanja nastavimo spuštanje u Grbaju.
Nakon ručka svi odlazimo na zasluženi odmor. I ekipa sa Karanfila i druga koja je tokom dana izvršila uspon na Volušnicu. Na žalost Trebinjci su morali odmah nazad, tako da nisu mogli prisustvovati druženju uz vino i pivo nakon odmora u popodnevnim časovima.
Za nama je još jedan fenomenalan uspon, još jedno veliko planinarsko iskustvo, još jedno druženje. Sa dozom tuge, jer među nama nije bilo Igora Skendera iz Kluba visokogoraca Srbije koji je ranije najavio dolazak sa svojim klupskim prijateljima, ali je prije nekoliko dana završio svoj ovozemaljski i planinarski put na Alpima. Ali, dok je ovakvih uspona i ovakvih okupljanja biće i sjećanja na velike ljude i alpiniste.
Vidimo se dogodine na drugom taboru Visokogoraca i nekom novom usponu.
Milan Radović
