Konačno je ispenjan “Z” smjer u stijeni Bobotovog kuka na Durmitoru. Odavno mjerkamo ovaj zimski smjer za koji nema informacija da ga je neko penjao, a pokušaja je bilo. Dakle, može se smatrati prvenstvenim smjerom, ali, neka to ostane za provjeru, mada nije ni važno.
Datum: 16-18 mart;
Planina: Durmitor;
Vrh: Bobotov kuk;
Učesnici: Bojan Bosković, Đajić Aleksandar
Vjerujem da, ko se iole bavi zimskim planinarenjem i visokogostvom, mora biti opčinjen Durmitorom. Mogućnosti koje Durmitor pruža svim zaljubljenicima u ovu vrstu planinarenja i alpinizma prevazilazi i najizbirljivije zahtjeve.
Niko ko se uputio na najviši Durmitorski vrh nije mogao a da ne primjeti upečatljiv i svijetu planinara poznat “Z” – smjer na njegovoj sjevero- istočnoj padini prema Valovitom dolu.
Toliko smo puta prepričavali i dogovarali uspon, za nas jednog od najizazovnijih detalja i smjerova u crnogorskim planinama. Ostao nam je želja i neostvaren san sve do ovog vikenda. Jedan od najvećih prepreka njegovog uspona je zahtjevni kvalitet snijega na policma smjera kao preduslov bilo kakve akcije. Vođeni rekordnom ovogodšnjom količinom sniježnih padavina u regionu odlučismo da iskušamo sreću i testiramo svo svoje znanje za ovaj uspon. Pošto su pripreme ekspedicije Visokogoraca na Denali u punom jeku mislio sam da bi ovaj uspon i te kako pomogao za cjelokupno psiho -fizičko napredovanje za najviši vrh Sjeverne Amerike.
Na Bokijevu inicijativu, napravismo plan kojeg smo se u detalje držali tokom kompletnog uspona.
Posle radne nedelje u petak oko 18 časova potovarismo opremu u auto i pokret. Neću ni napominjati koliko je tu bilo dogovora tokom nedelje oko opreme i koje čega sve do samog polaska. Uzbuđenje zbog ovakve odluke je bilo evidentno. Čak sam i noću u snu peo i planirao uspon.
Na Žabljak stižemo oko 21 čas, kratko prepakivanje i pokret ka Lokvicama gdje smo i planirali prvo noćenje. To veče smo imali sreće. Imamo prtinu skoro cijelim usponom. Bilo je tu dosta planinara u prošlom periodu na zimskom alpinističkom tečaju koji je organizovan na Durmitoru. Na Lokvice stižemo oko 23.30. Zatičemo u bivaku dvojicu usnulih planinara iz beogradskih klubova Kopaonika i Radničkog. Noć je nevjerovatno topla za ovo doba godine. Čak mislim da je temperature bila iznad nule. Napomenuli su nam da krov u bivaku prokišnjava, bolje reći snijeg koji je na tavanici od toplote se topi i pada po nama. Mislio sam da će sa padom temperature do ujutru stati sa kapanjem. Polazak je planiran u 5 sati da ugrabimo preći eksponiranu traverzu sa desne strane Lokvica prema Valovitom dolu dok snijeg ne omekša i pojavi se opasnost od lavina. Ujutro buđenje i neprijatno iznenađenje. Vreće mokre u potpunosti. Mokri smo, što od kondezacije što od kapanja sniježnice. Od očekivanog pada temperature nije bilo ništa. Pakujemo tako mokre vreće i opremu i oko 5.30 onako pretovareni krećemo ka Valovitom dolu. Začudo, snijeg je prilično dobar. Drži i ne propada se puno. Dereze dobro odrađuju posao pa traverziramo ka sedlu na desnoj padini . Prelazimo dosta brzo. Tu se rastajemo sa našim sinoćnim cimerima i krećemo dalje. U Valoviti do dolazimo oko 7 časova i prvi put nam se ukazuje Bobot. Pravimo malu pauzu i promatramo prelijepo vidljiv “Z”- smjer. Do mjesta koje smo odredili za bazu stižemo oko 8 sati. Postavljamo šator. Ulogorili smo se na padini Valovitog dola ispod Bobota i Bezimenog vrha odakle smo ujutro planirali uspon. Pogled iz šatora ka našem sjutrašnjem cilju budi maštu i uzbuđenje.
Dan je fantastično vedar i atmosfera mirna. Rast temperature i veliko zračenje nas ubrzo tjera u šator gdje provodimo vrijeme odmarajući se i razrađivajući posledjne detalje uspona. Lijepo vrjeme smo iskoristili za sušenje vreća koje su poprimile vlagu od predhodnu noć. Pripremismo nešto vode i toplih napitaka za sjutrašnji uspon, kao i da nas čeka po povratku u šatoru. Po zalasku sunca i pada temperature uvježbavamo kretanja u navezi i osiguranje.
Za razliku od prethodnu noć temperatura je počela naglo da pada i ubrzo je sve bilo okovano ledom. Vjetar je počeo da duva pojačavajući intezitet tokom noći. Smrznuti snijeg je šarao i tamburao po šatoru nošen jakim vijetrom. Mislio sam da šator neće izdržati jer ga nismo propisno ni osigurali ni ukopali. Posle onakvo lijepog dana ovo nismo ni očekivali. Ispostavilo se da i vreće nisu bile baš dobro prosušene jer smo tokom noći imali par napada jake drhtavice i zime.
Sve je počelo ujutro u 3 h. Pakovanje opremei pokret. Noć vedra. Zvijezde potpuno prekrile nebo. Krećemo lagano u pravcu padine koja ide izmedju Bobota i Bezimenog vrha i lagano traverzira u lijevo nastavlajući se na prvu terasu “Z”-smjera. U smjer ulazimo oko 5 sati ujutro. Snijeg dosta loš, propada se. Nadamo se na terasi boljem snijegu jer je osunčan tokom čitavog dana. Odmah se ispostavilo da baš i nemamo sreće. Uostalom, kvalitet snijega je glavni faktor od koga zavisi uspon ovim smjerom. Do sada je bilo više pokušaja uspona na Bobotov kuk ovim smjerom, ali svi su ostali neuspješni upravo iz razloga što je veoma teško potrefiti snijeg takvog kvaliteta da obezbjeđuje, koliko toliko, bezbjedan uspon. Polica između dvije stjenovite barijere je uska i strma, i , ukoliko snijeg u tom dijelu nije kompaktan i tvrd, postoji opasnost da kompletna sniježna ploča pod stopama penjača klizne u provaliju. Bojan ide prvi, po dogovoru od predhodne noći odlučujemo da penjemo solo, nenavezani jer nemamo dovoljno vremena da prepenjemo čitavi smjer prije svitanja topljenja snijega pod zracima sunca, koje, odmah po izlasku na istoku, osunča moćnu stijenu Bobotovog kuka.
Napredujemo stopu po stopu. Snijeg, malo je reći loš. Potpuno prosut. Upada se skoro do koljena. Bajle zabadamo čitave u snijeg svjesni da od nekog kvalitetnog osigaranja nema baš nista. Loš snijeg biva jednostavno odnešen Bojanovim stopama tako da meni ne preostaje ništa nego praviti nova gazišta. Ispod nas vertikalna odsiječena padina izaziva blagu jezu, ali istovremeno pomaže da držimo koncentraciju i vodimo računa o svakom koraku koji slijedi. Stižemo do najzahtjevnijeg detalja kada treba preći iz lijeve traverze u desnu policu ne širu od jednog metra i nagiba oko 55 stepeni. Ovaj dio predstavlja klasičan miks stijene i lošeg snijega. Po prelasku tog detalja slijedi kuluar direktno naviše I blago udesno. Tu konačno nailazimo na solidan snijeg . Dereze ovdje dobro drže a “alatke” ulivaju samopouzadnje. Tu pravimo malu pauzu za slikanje i jednu Guaranu za osvježenje. Nastavljamo penjanje i uskoro dolazimo do pod vršni plato od koga traveriramo ulijevo do malog sedla pod samim vrhom. Krećemo dalje i opet nailazimo na problem. Snijeg opet loš, mek. Upada se do koljena. Stvarno ne mogu vjerovati da na 25000 m i na ovako niskoj temperaturi snijeg bude tako mekan. Izlazimo iz zadnje lijeve traverze u samo svitanje. Tu nas dočekuje četvrta etapa ovog uspona. Dvadesetak metara miksa koje traba prepenjati do vrha. Pravimo malo zaobilaženje grebena i nakon par metara miksa nalazimo se na tako poznatom mjestu.
KAAAAAFAAAAAA……… usklih ushićenja posle uspješnog uspona.
Razmjenjujemo stidljive čestitke jer nas čeka vrlo zahtjevan spust na drugu stranu preko južne stijene do Škrčkog pogleda. Od pogleda sa vrha zastaje dah. Pravimo par fotki za uspomenu na prvenstveni uspon smjerom koji je zbog svog izgleda odavno dobio ime “Z”. Vijetar na vrhu postaje gotovo nesnosan. Snijeg u jugozapadnoj stijeni je skoro potpuno oduvan a ono malo što ga je ostalo pretvoreno je u led. Čitava strana izgleda kao šahovska tabla. Mješavina kamena i leda. Bojan predlaže da ne rizikujemo već da napravimo sidrište. Sa dosta opreza, da kilinove ne bi testirali do maksimuma zbog loše stijene gdje su bili postavljeni, absajlujemo nekih 20 metara, a onda nastvljamo otpenjavajući poznatim kuluarum ka Škrki. Posle nekih 50 m ulazimo u, uvijek rizičnu traverzu, koja vodi na Škrčki pogled gdje se ova naša avantura privodi kraju, makar što se bezbjednosti tiče. Dolaskom na bezbjednu poziciju oslobađamo emocije pomiješane sa navalom adrenalina i strujanjem krvi u venama. Slijedi prave čestitke i pozivi telefonom da obavijestimo naše drugare iz kluba koji su nestrpljivo iščekivali rezultat ovog poduhvata.
Nadalje, dan se nije puno razlikovao od jučerašnjeg. Bar što se vremenskih uslova tiče. Postaje toplo, a mi krećemo nazad do baze u Valovitom dolu. Pakujemo šator, opremu, i nakon malo odmora, oko 11 sati krećemo nazad.
Uslijedio je kondiciono najzahtjevniji dio cijelog poduhvata obzirom da smo bili pretovareni i umorni. Stižemo na Žabljak u 14.30 potpuno iscrpljeni. Snijeg je bio toliko loš da više nisam ni znao koliko puta sam propao do pojasa i prevrnuo se u stranu. Sa ovako teškim rančevima bila je prava noćna mora izvući se i vratiti na stazu. Ali da nije teško, ne bi bilo ni lijepo i ne bi imali danas o čemu pričati…..
Slijedi dolazak u PG i proslava uz ostali dio ekipe koji nas je bodrio sve vrijeme uspona.
Đaja
Z – smjer
