Prenj, jedna od najatraktivnijih, ali i najćudljivijih planina u regionu bila je naš cilj ovog vikenda. Konkretno, možda i najljepši vrh ove planine Lupoglav, a povod, okupljanje planinara na memorijalnom usponu u organizaciji Planinarskog saveza BiH.
Datum: 10./11.03.2012.;
Planina: Prenj;
Vrh: Lupoglav 2102 mnv;
Savladana visinska razlika: 2000 m;
Učesnici iz našeg kluba: Boris Čelebić i Milan Radović;
Svake godine sredinom februara održava se memorijalni uspon na Lupoglav posvećen planinarima Iliji Dilberu, Ziju Jajatoviću i Miloradu Stjepanoviću stradalim na ovom vrhu tokom prvog zimskog uspona 14.02.1970. godine. Ove godine zbog sniježnih padavina memorijalni uspon je odložen za mjesec dana, ali to nas nije spriječilo da se ne prilagodimo novom terminu i realizujemo ovaj uspon planiran našim planom uspona u ovoj godini.
Elem, Boris i ja krećemo prema Mostaru u subotu ujutru oko 4,15 časova. Kako je suv put a malo saobraćaja, u Mostar stižemo za tri sata, nešto prije 8 sati. Svraćamo u pekaru na doručak pa nastavljamo prema Jablanici do mjesta Mostarska Bijela gdje je zakazano okupljanje. Stižemo među prvima, taman da se na miru spakujemo i pripremimo za težak uspon. Dočekuje nas organizator i vođa uspona Ermin Lipović. Polako pristižu i ostali učesnici iz svih krajeva Bosne i Hercegovine. Tu su naši stari poznanici i prijatelji iz Tuzle, Visokog, Banja Luke, Jablanice, Sarajeva, Mostara i drugih gradova. Nina iz Beograda sa kojom sam se tokom prethodne večeri dopisivao putem facebooka, je, ipak, odlučila da dođe na Prenj umjesto da ide u Šamoni. Kasni na polazak, ali će nas stići obzirom da je grupa velika i broji 62 planinara. Dame su u velikoj manjini, svega ih je 10, uspon na Lupoglav u zimskim uslovima je prilično naporan pa ne čudi ovakav odnos. (Ovdje moram dodati moj stav da planinarke ni u čemu ne zaostaju za nama muškarcima pa ni kad su u pitanju tehnički i fizički najzahtjevniji usponi, ali ovog puta je bilo tako).
Sa parkinga, na nadmorskoj visini od svega 120 m krećemo10,20 h. Boris i ja se odmah na startu probijamo na samo čelo kolone, odmah iza vodiča jer nam je tako lakše pratiti ritam. Ranci su prilično teški, ali velika visinska razlika koju moramo savladati na ovom usponu je idealan trening za ekspediciju koja nas čeka u maju. Prelazimo rijeku Bijelu, odatle kreće pedenca i konstantan uspon sve do našeg današnjeg cilja, Barnog dola, gdje ćemo postaviti kamp. Lagan povjetarac godi, ali ne i šiblje u koje je staza zarasla. Grane, drače i šiblje nam konstantno prave problem i kvare ugođaj penjanja na ovu prekrasnu planinu. Veliki snijeg koji je nedavno zatrpao ove krajeve, pa se isto tako relativno brzo otopio je doprinio da šiblje bude povaljano preko staze. Nadam se da će za neki naredni put neki od planinarskih klubova iz Mostara ili Jablanice raskrčiti ovu stazu koja bi u tom slučaju bila izvanredna.
Sa raskrsnice puteva (jedan vodi ka pećini Bijela) idemo stazom desno prema napuštenom selu Grabovčići na padinama Prenja. Staza vodi serpentinama iznad kojih se uzdižu stometarske stijene. Nakon psihički prilično iscrpljujućeg uspona izlazimo na plato sela Grabovčića na kome se nalaze zidine više kuća koje svjedoče da je nekada na ovoj, jugozapadnoj strani Prenja bujao život. Ali, šiblje i korov su neminovnost napuštenih naseobina kojih i mi u našim planinama imamo na sve strane. U Grabovčićima, pored najočuvanije kuće (skloništa) koja je, na žalost prošle godine zapaljena, pravimo prvu veću pauzu, kako bi se prikupila dugačka razvučena kolona planinara. Nakon pauze, nastavljamo, sada kroz još jači gustiš graba i klekovine. Ali, kako svemu ima kraj, tako i zarasloj stazi na putu za Barni do. Dolaskom u bukovu šumu, sve postaje lakše. Nema više straha da će vam drača pocijepati jaknu ili da će vas neka grana ošinuti po licu. Prve hrpe snijega se pojavljuju na početku bukove šume, a kako dobijamo na visini, tako je i snijega na stazi sve više. I ne samo snijega. Vjetar je sa svakim metrom sve jači, pa izlaskom u područje obraslo borovom šumom imamo novi izazov: opstati na hladnom i jakom vjetru. Zbog vjetra, vodič Lipa odlučuje da kamp napravimo nešto niže nego uobičajeno, na samom početku Barnog dola na nadmorskoj visini od 1450 m. Na tu poziciju stižemo tačno u 15,30 h. Kako smo Boris i ja stigli među prvima, imamo privilegiju da biramo mjesto za šator. Snijeg je prilično zaleđen pa odustajemo od ideje da lopatom kopamo mjesto za šator. Postavljamo šator, utvrđujemo ga koliko je to moguće. Pored nas su naši prijatelji iz banjalučkog PAK Summita. Nešto kasnije stiže Nina koja je krenula iz Bijele cijelih dva sata nakon kretanja grupe. Kako je vjetar jak, a temperatura u dubokom minusu, Boris i ja odlučujemo da sa prvim mrakom zaposjednemo vreće. Neko je od učesnika organizovao i logorsku vatru, ali nama dvojici nakon puta i umora od prethodne radne nedelje nije bilo do zabave uz vatru na snijegu i vjetru.
Noć donosi smjenjivanje jakog vjetra i periode potpune tišine. Ujutru nemamo nikakvo smjenjivanje. Jutro je vedro i hladno, ali vjetar je konstantan i jači nego tokom noći i prethodnog dana. U 8,10 h krećemo iz kampa. Staza najprije vodi eksponiranom padinom kroz borovu šumu, a potom razvučenom dolinom sa blagom pedencom do mjesta zvanog Grobovi gdje su i sahranjena dvojica od trojice stradalih planinara. Boris i ja smo, opet negdje na čelu kolone. Sa visinom, otvara se i fatastičan pogled na stijene, grebene i vrhove Prenja, sa Lupoglavom, najvišim u ovom dijelu planine.
Snijeg je tvrd i odličan za hodanje, dereze drže dobro, ali vjetar je jak, pa prije završnog uspona na oko 1700 mnv formiramo naveze. Taj završni dio uspona je ujedno i najopasniji, veoma eksponirana padina, posebno što se u jednom dijelu mora priječati, pa je neophodno cepin dobro zabiti u tvrdi i zaleđeni snijeg. Vjetar je sve jači, a najviši problem predstavljaju njegovi udari koji su, ponekad, tako jaki da skoro izbace penjača iz ravnoteže. Srećom, vodič je odlučio da se uspon izvede do kraja iako je u jednom momentu razmišljao o odustajanju. Oko 10,30 h većina penjača je na vrhu Lupoglava. Ukupno 55 planinara. Čestitke, fotografisanje i uživanje u pogledu na vrhove Prenja sa krunom Zelenom glavom na sjeveru. Iako je vjetar jak, ne žurimo nazad. Prvi uspon na ovaj vrh za članove našeg kluba ostaće kao jedan od najljepših zimskih uspona. Posebno što smo imali sve uslove koji će nas čekati na Denaliju: veliku visinsku razliku, vjetar i teške rance.
Povratak je bio lakši dio ove priče. Nakon povratka u zonu gdje smo se skinuli sa naveze i pokupili uže, svako je išao svojim ritmom, a taj ritam je značio što brže spuštanje sa planine i ulazak u zonu bez vjetra.
U kampu doručkujemo, skupljamo šator, pakujemo se i krećemo nazad još dok je većina ekipe silazila u kamp. Spuštamo se prilično brzo, i bez pauze stižemo u Bijelu na parking. Ne gledamo na sat, uglavnom smo među prvima koji su završili ovo spuštanje od 2000 metara. Odmaramo, pakujemo se i prije nogo je stigao gro učesnika upućujemo se u Mostar do našeg prijatelja Zdene po dio opreme i savjete za Denali. Kasnije, u večernjim časovima sa Ninom i momcima iz Banja Luke, Miroslavom i Đorđem odlazimo na pitu u starom gradu. I onda, oko 20 sati, put pod noge, tačnije točkove i kući stižemo, opet, za nepuna tri sata vožnje.
Sve u svemu nismo se pokajali što smo se malo potrošili za ovo putešestvije. Prenj to svakako zaslužuje. A i susret sa starim prijateljima sa planine. Prenj nam uvijek pruži lijep uspon ali i dobro druženje. Od onog davnog uspona na Zelenu glavu iz Konjičke Bijele, preko zimskog uspona na najviši vrh Prenja sa Rujišta i Bijelih voda, pa sve do ovog na Lupoglav kome ćemo se vratiti, zasigurno, i u većem broju.
Zahvaljujemo organizatoru na dobroj organizaciji memorijala a i vodiču uspona Lipi koji je odlučio da izvrši uspon i pored prilično ekstremnih uslova dostojnih samo iskusnih visokogoraca.
