U okviru petog tabora Visokogoraca Crne Gore izveli smo uspon na prokletijski vrh Maja Rosit. Drugog dana dio ekipe je izašao na Volušnicu a ostali su uživali u prekrasnom ambijentu Grbaje. Sve u svemu, bilo je ovo još jedno dobro druženje, pozitivna atmosfera i uspon koji ćemo pamtiti…
Datum: 11.-13.04.2014. god;
Planina: Prokletije;
Vrhovi: Maja Rosit 2524 mnv; Volušnica 1879 mnv;
Učesnici: PD Vučji zub-Trebinje, PSK Prekornica-Danilovgrad, PSK Komovi-Podgorica, Visokogorci CG;
Učesnici iz našeg kluba: Jelena Petković, Dušan Bošković, Boris Čelebić, Aleksandar Đajić, Ljubiša Bošković, Dragan Bulatović, Milan Radović;
Petak veče. Jedna ekipa je otišla prije tri sata za Ropojanu i Zastan gdje će nas čekati u napuštenoj graničnoj karauli. Oko 6 h krećemo Milena Krasić, Filip Roganović, Boris Čelebić i ja sa ciljem da im se pridružimo. Stojo sa svojom „ženskom ekspedicijom“ kreće za Grbaju gdje će se naredni dan posvetiti spremanju čuvenog pasulja za učesnike tabora. Boris odlučuje da vozi preko Lijeve rijeke i Trešnjevika. Stižemo u Gusinje, istovremeno sa Stojo & Co i kod Evlijana u kafani pijemo po pivo, to je već postala tradicija, svaki dolazak u Gusinje se obilježi u ovoj kafani. Nakon „ceremonije“, svako ide na svoju stranu, neko u Grbaju a neko u Ropojanu.
Put do karaule na Zastanu ropojanskom je prošle godine popravljen i nasut i sada se može malim autom stići sve do Ropojanskog jezera a sa terencem do same karaule. Borisov „kangoo“ je već dokazao svoje terenske sposobnosti pa i mi stižemo do karaule gdje nalazimo veselu ekipu koja uz vatru pored karaule pravi dobar štimung. Karaula je na nadmorskoj visini od 1340 m. Nastavljamo druženje još neko vrijeme, dogovaramo polazak u 3 h, a nešto oko 23 h odlazimo u vreće da „uhvatimo“ malo sna. Čeka nas naporna tura jer treba savladati visinsku razliku od oko 1200 m.
Ustajemo u 2,30. Prethodno smo čuli žamor ispred karaule, to je trebinjska ekipa stigla i čeka pokret. Noć je vedra i tiha, nije hladno, imaćemo odlične uslove za uspon, bar što se meteo uslova tiče. O stanju snijega ćemo razmišljati kad dođemo do njega, ova zima je skroz čudna pa u ovo doba godine nema snijega na Zastanu. Ispred karaule se pozdravljamo sa prijateljima iz trebinjskog „Vučjeg zuba“, Igorom i ekipom i krećemo tačno u 3 h. Mjesečina obasjava planinske vijence iznad Zastana i u kombinaciji sa noćnim sjenkama pravi prizor koji je veličanstven. Doduše, mjesec brzo zalazi ali smo, makar, imali priliku da uživamo neko vrijeme u toj čudnoj igri sjenki i tišine.
Penjemo se nekih 200 metara visinskih i nailazimo na prve hrpe novog snijega koji je tu od prije dva dana.. Ubrzo dolazimo na izuzetno eksponirani dio i prve probleme. Zaustavlja nas stjenovita barijera a sniježna ploča pod nogama vibrira i prijeti opasnost da se pretvori u pokretnu ploču koja bi brzo dobila oblik lavine i povukla nas sve zajedno u dolinu. Đaja naprijed sa Draganom i Borisom postavlja fiks i pokušavaju da pronađu izlaz preko stijene. Mi ostali stojimo u mjestu i čekamo. To doprinosi da osjetimo prve znake pothlađivanja, ali moramo biti strpljivi. Novi snijeg koji je pao prije dva dana je napravio problem jer je tanki sloj po travi i stijenama zaledio i vrlo je nestabilan i opasan za kretanje. Nakon više pokušaja da pronađemo najsigurniju varijantu, i izgubljenih najmanje sat vremena, shvatamo da je ovom padinom nemoguće pronaći koliko toliko sigurnu opciju pa odlučujemo da se spustimo nazad u dolinu i krenemo drugim pravcem na Rosit. Idemo kroz dolinu pa kroz šumu ulazimo u nešto eksponiraniji teren zasniježen, već ovdje, debelim naslagama starog snijega. Izlazimo na greben koji odvaja drugu uvalu pa se spuštamo u tu dolinu izbjegavajući padine na lijevoj strani kojom smo inače planirali da idemo i kojom vodi zimska staza, a koja je u ovakvim uslovima izuzetno opasna jer je izložena lavinama. Varijanta koju smo izabrali nakon pokušaja da savladamo uobičajeni smjer, značajno je duža vremenski ali je prilično sigurnija.
Sa prvim zracima sunca i novom visinom planina dobija novu formu, a mi nove dimenzije uživanja. Još kada se otvorio pogled na Maja Jezerce i ostale prokletijske kolose, članovi grupe nijesu mogli da sakriju oduševljenje viđenim. Posebno što je većina ekipe po prvi put bila u ovom dijelu Prokletija, odnosno na usponu na Maja Rosit. Na čelu smo se smjenjivali mi domaćini, nijesmo dozvoljavali gostima da prte težak snijeg, to ne bi bilo domaćinski. Najviše je povukao Đaja, a meni je ostala završna dionica.
Na široku površ Maja Rosita (Rosni vrh) visokog 2524 mnv izlazim sa osjećajem širine i mira kakve samo planina može da podari. Iza mene je, u stopu me prativši, izašla Jelena, a potom, u narednih sat vremena pristizali su ostali članovi grupe. Tačno je 9,45 h, što znači da nam je za uspon trebalo bezmalo 7 sati. Stanje snijega a i jutrošnji pokušaj da se nešto uradi kroz sjeveroistočnu padinu iznad Zastana, doprinijeli su da vrijeme uspona bude više od uobičajenog. Ali, to sve nije važno, na planinu se ne ide da bi se obarali rekordi ili hvalisalo vremenom za koje je neko savladao neki uspon, već da bi se uživalo. A mi smo, ovoga puta, imali idealne meteo uslove za pravo uživanje. Bez daška vjetra na vrhu, mogli smo da do mile volje svim čulima uživamo, a naročito u pogledu. Čini se da, što se Prokletija tiče, Rosit pruža najljepši pogled jer je tako pozicioniran da su kao na dlanu: Karanfili, Jezerce, Hekurave, Gjurk e Hapt, Kolate, Đeravica…
Nakon provedenih preko sat vremena na vrhu, krećemo nazad, koristivši prtinu. Za povratak do karaule nam je trebalo oko 3 sata, što znači da smo proveli 10 sati u hodu, što je, obzirom na stanje snijega, visinsku razliku i udaljenost, priličan izazov i poduhvat na koji mogu biti ponosni svi članovi grupe, a naročito oni koji su po prvi put bili na ovom vrhu. Bilo je i onih kojima je ovo bio prvi zimski uspon uopšte. Sve u svemu, Prokletije, čarobne i jedinstvene, urezale su u duše planinara još jedan snažan pečat koji nam daje za pravo da sebe smatramo vrednijim za iskustvo i privilegiju kakvu nikada ne osjete komformisti modernog vremena.
Na Zastanu se pakujemo i odmah krećemo u Grbaju, nakon ovoliko sati provedenih u snijegu i fizičkom naporu svi jedva čekamo čuveni pasulj „Made by Stoyo“. Dočekuje nas vesela družina koja se potrudila da pripremi obilan i uskusan ručak, a uz to su popeli Volušnicu i tamo obavli foto-sešn sa najljepšom pozadinom koja se može poželjeti, čuvenim stijenama i padinama Karnfila koji su preko puta, na drugoj strani Grbaje.
Uslijedio je kratak odmor, a potom, naveče, žurka u čast petog okupljanja starih planinarskih prijatelja. Treba li pominjati da je atmosfera bila neprevaziđena, puna smijeha, pjesme i dobrih vibracija. Ritam je davao Neno iz Prekornice sa svojim, čuvenim smijehom, ali i naš Dušan koji je bio posebno raspoložen za osmišljavanje konstantnog raspoloženja cijele grupe na visokom nivou. Kreirao je i hit tabora koji je često ponavljan uz kreativan performans… I tako, do kasno u noć…
Nedelja, obično na ovakvim dešavanjima služi kao dan za oporavak. Jedna mala ekipa je otišla na Volušnicu, jedna je otišla na Treću livadu da bere sremuš, a mi koji smo ostali, nastavili smo tamo gdje smo sinoć stali. Sa dobrim raspoloženjem, pivom, vinom, Stojovim pasuljem i raznim đakonijama. U posjetu nam je stigla ekipa iz Gusinja na čelu sa Evlijanom, pa je atmosfera dodatno rasplamsana gajbom piva koju su donijeli.
Ali, svaki vikend, posebno ovakvi koji se provedu u dobrim usponima, sjajnoj atmosferi i druženju, brzo prođe. Popodne smo se posvetili sređivanju doma, a onda označili kraj ovogodišnjeg tabora zakazavši sledeći, šesti, naredne godine. Do novog druženja.
Milan Radović
V tabor visokogoraca „Prokletije 2014.“
