U periodu zahtjevnih tura i treninga za ekspediciju, malo se nađe vikenda za opuštajuću turu, za kampovanje sa djecom, roštilj, pivo i uspon na neki od vrhova. Ovaj vikend smo odvojili za takvu priču. Jednako inspirativnu, lijepu i zanimljivu. A sve naše planine i svi naši vikendi na njima su, bez razlike, ispunjeni uživanjem. Jer priroda ima tu moć da izbriše sve negativne momente taložene tokom sedmične jurnjave i obaveza…
Datum: 30/31. Maj 2015;
Planina: Kučke planine:
Vrh: Štitan 2147 mnv;
Učesnici: Jakov Đajić 1,5 god, Nemanja Radović, Jelena Radović i mi, manje bitni: Ivana Šuković, Marija Đajić, Aleksandar Đajić, Dušan Bošković i Milan Radović;
Vrhovi Kučkih planina oko Bukumirskog jezera privlače svojom ljepotom planinare, ljubitelje prirode koji ih često, posebno u ljetnjim mjesecima posjećuju. Od kada je, prije par godina asfaltiran put do Bukumirskog jezera, ono sve više postaje destinacija i polazište za uspone na Štitan, Surdup i Pasjak sa jedne i Torač sa druge strane jezera. Do Bukumirskog jezera se može stići iz dva pravca: Od Kolašina, starim putem za Podgoricu do Veruše, potom se skrene lijevo prema Mokroj i dalje preko prevoja do jezera, ili iz Podgorice preko Kuča do Bukumira. Nevelika udaljenost od Podgorice (40 km), mogućnost uživanja i kupanja u jezeru i uspona na vrhove čini da nam ova destinacija bude česta meta, u dane kada nemamo dovoljno vremena za neku dalju varijantu.
U subotu popodne se prebacujemo do Bukumirskog jezera. Ja sa Jelenom i Nemanjom malo kasnim, ali taman na vrijeme da pripremimo šator i spremimo se za kampovanje. Dušan je već razgorio roštilj, tu je i pivo, a ja sam se potrudio da se popnem nekih 200 metara, iznad šume, i „naberem“ snijega za hlađenje piva… I tako, dame i djeca odlaze , nakon večere, na spavanje a nas trojica, uz vatru, pod rojevima miliona svijezda ispijamo pivo i uživamo. Kako malo treba za uživanje, opuštanje i smirujući osjećaj koji donosi tišina doline i pucketanje vatre… I tako do sitnih sati.
U nedelju, po dogovoru, ne žurimo. Jakov je poranio, trčkara oko šatora, a mi čekamo da spadne rosa pa da krenemo u lagano spremanje za uspon. Rakijica, doručak, pa odmaranje zavaljeni u stolice, pokušavamo nastaviti sinoć započeti „posao“. A posao je da ništa ne radimo…
U 10 h je uslijedio pokret. Jakov u rancu-nosiljki uživa, a i mi ostali uživamo iako nas niko ne nosi. Nose nas vibracije okolnih vrhova. U prvom planu Pasjak koji se nadvija nad dolinom, u pozadini Štitan i Surdup. Naš cilj je, ovog puta Štitan. Markiranom i dobro utabanom stazom, najprije kroz šumu pa potom kroz doline i vrtače među vrhovima lagano se približavamo cilju. Već na 1600 metara nas dočekuju sniježni jezici, u gornjim djelovima staze snijega je sve više. Iako je proljeće bilo prilično kišovito ovdje se snijeg zadržao u znatnim količinama. Na najeksponiranijem dijelu staze koja vodi na prevoj između Štitana i Surdupa pravimo stopnike u snijegu kako bi mlađi članovi ekipe lakše savladali izazov. Usput, jedna zmija, neotrovnica, koja nije bila dovoljno brza da nam se skloni sa puta poslužila je za Jelenino poziranje sa njom. A potom, svako svojim putem.
Na vrh izlazimo u 12, 25 h. Imamo dobro vrijeme, bez vjetra ali i fantastičan pogled. Svojom dominacijom i formom izdvaja se masiv Prokletija, koji je jedinstven sa koje god pozicije i planine ga posmatrali. Naravno, tu su i neizostavni Komovi, „car planina“ kako ih je neko, davno, nazvao…
Pola sata je bilo dovoljno za odmor, poziranje za fotoaparate i uživanje u pogledu. Za popodnevne sate prognoza je najavljivala kišu pa smo morali stići da demontiramo i spremimo kamp prije eventualnih padavina. Lagani povratak, istom stazom, bez umora donio je kombinaciju jedinstvenih slika: prolazak preko lednika a odmah, potom kroz raznobojno livadsko cvijeće. Samo planina može da donese spektar najrazličitijih slika i doživljaja za sva čula. Zato je i planinarenje jedinstvena i nezamjenjiva aktivnost.
U kamp stižemo oko 15 h. Stanje na nebu je i dalje bilo povoljno i ritam oblaka je nagovještavao da, ipak, kiše neće biti tako brzo. Zato i nismo žurili, kao, uostalom i sinoć i cijeli dan… Ipak, u jednom trenutku smo morali krenuti u akciju pakovanja, i onda je brzo, kako je i nastao kamp, sve bilo složeno i livada ostala onakvom kakvom smo je zatekli. Samo je ognjište, koje tu uvijek koristimo kada dođemo, svjedočilo da je neko i ovog vikenda uživao u prostoru legendi i snova.
A legende i snovi, tako karakteristični za Bukumirsko jezero i vrhove koji se ogledaju u njemu zovu sve planinare da posjete ovaj kutak nestvarne crnogorske prirode. Tu svako može naći sebe i zadovoljiti svoje želje. I oni sa manje planinarskog iskustva, i oni sa ozbiljnim visokogorskim ambicijama i oni koji biraju najteže smjerove do one tačke sa koje se vidi najdalje. Sve do sopstvenog srca i duše.
Dobro došli na Bukumirsko jezero, mjesto Tritorus montenegrinusa, endemičnog daždevnjaka, mjesto prastarog plemena Bukumira, jezero koje je zmajeva kuća kome su Bukumiri spalili krila i zbog toga zauvijek nestali sa ovog prostora. Dobro došli u mjesto na 1440 m nadmorske visine, mjesto gdje ćete spavati kao beba dok Podgoričani dišu „na škrge“. Noć je ovdje ona koja se desi za sjećanje, za priču, za susret sa kamenim divovima i vječitim strujanjem prirode koja liječi i osvježava…
Milan Radović
Štitan (31.05.2015.)
