Felix Baumgartner je rekao: „Ponekad je potrebno da se popnete zaista visoko da shvatite koliko ste mali“. Ja kažem da ponekad nije potrebno ići tako visoko da bi ste uživali u pogledu, u prirodi, da bi osjetili vibracije planine i da bi ste se družili sa dragim ljudima. Ovog puta cilj su bili Ovčar i Kablar, opjevani vrhovi u Čačanskom okrugu, između kojih vijuga Zapadna Morava i pravi na daleko poznatu Ovčarsko-kablarsku klisuru nevjerovatnih prirodnih ljepota. Razloga je bilo mnogo…
Datum: 14.-16.09.2012.
Vrhovi: Ovčar 986 mnv, Kablar 885 mnv;
Učesnici: Visokogorci (Aleksandar Đajić i Milan Radović), Bukvalisti (mnogo njih) i Visočica – Visoko (Haso i Mare);
Kažu da se sa Ovčara i Kablara pruža najljepši pogled u Srbiji. Poziv naših prijatelja novosadske Prirodnjačke družine „BukvaList“ i inspiratora ove akcije Zeleta da im se pridružimo na ovoj akciji, dovoljni su razlozi da se uputimo prema Ovčarsko-kablarskoj klisuri smještenoj između Požege i Čačka. Na žalost, iz raznoraznih razloga planirana ekipa se osula, ali, nas dvojica nismo željeli da propustimo priliku i odemo, po prvi put, na ova prelijepa brda sa jedne i druge strane Zapadne Morave.
U petak popodne krećemo prema Čačku, ostavljajući kišu iza nas. Nešto prije ponoći stižemo do planinarskog doma „Kablar“. Na ulici ispred doma dočekuje nas uvijek vesela ekipa Bukvalista a na nebu bezbroj zvezda. Izgleda, imaćemo dobro vrijeme za akciju. Smještamo se u dom, koji pruža sjajne uslove za boravak planinara i gostiju, pa uz koju rakijicu i pivo provodimo kraće vrijeme družeći se a onda odlazimo na spavanje.
U subotu ujutru ustajemo prilično rano. Imamo i razlog. Prije uspona na Kablar odlazimo u obližnji manastir „Nikolje“ da prisustvujemo jutarnjem bogosluženju i pomolimo se za zdravlje i druge blagodeti koje dobijamo od Boga. Nakon prilično duge liturgije, krećemo prema Kablaru. Uska, markirana staza vodi kroz šumu. Raspoloženje ekipe je na nivou. Planinari iz tri prijateljska kluba tri susjedne države uz povremeno evociranje uspomena sa nekih zajedničkih ekspedicija, tura, i uz nezaobilazne šale grabe prema vrhu Kablara. Vrijeme je po malo oblačno ali bez opasnosti od padavina, i bez vjetra. Pravi dan za planinarske čarolije. Na jednom manjem podijumu iznad stijena pravimo pauzu. Odavde se pruža fantastičan pogled na klisuru i Ovčar banju usred nje. Nastavljamo dalje i ubrzo izlazimo na vrh Kablara. Malo je reći da je pogled fantastičan. Ovakve predjele mi u Crnoj Gori nemamo često priliku da posmatramo zato dugo memorišemo sve što staje u jedan pogled sa ovog prekrasnog brda. Priroda je fantastična, veličanstvena, kako to samo ona može biti. Meandri Morave, Ovčar banja, Ovčar preko puta… Imamo osjećaj da smo na mnogo većoj visini, ali, rekli smo na početku priče, visina nije opredeljujuća da bi uživali…
Vraćamo se drugom stazom, preko Devojačke stene i svraćamo u isposnicu Svetog Save gje uzimamo po neki gutljaj vode za koju se vjeruje da je ljekovita. Potim nastavljamo stazom prema podnožju planine i do doma gdje je uslijedio, takođe, lijepi dio priče-spremanje kotlića… Potom smo otišli do banje gdje smo uživali u bazenu i vodi sa temperaturom od 36 stepeni. Po povratku u dom uslijedilo je druženje uz vatru i gitaru…
U nedelju ujutru jedan dio ekipe odlazi u manastir Vaznesenje gdje prisustvujemo jutarnjem bogosluženju. Duhovno ispunjeni odlazimo da se nađemo sa ostatkom ekipe i da krenemo na Ovčar. Zadržavamo se u manastiru Sv. Trojice gdje pravimo malu pauzu, pa nastavljamo dalje. Na izlasku iz šume uključujemo se na makadamski put koji vodi do vrha Ovčara. Nailazi Milan Brakočević koji, zbog bolova u nogama, ide kolima na vrh gdje će nas sačekati uz akorde sa gitare. Pogled sa vrha Ovčara je nestvaran. Meandri Zapadne Morave su sad kao na dlanu, prirodni fenomen sa ove visine izgleda kao nevjerovatna čarolija, igra prirode kojoj prisustvuju samo rijetki… Lijepo je bilo uz gitaru i pjesmu, ali, moramo nazad jer je Zele osmislio novu atrakciju: plovidbu Zapadnom Moravom. Spuštamo se drugom stazom kroz fantastična sela ne propustivši priliku da naberemo sočnih i zrelih šljiva pored puta.
Brod koji je primio ekspediciju je čekao na zakazanom mjestu, pa uz naše malo kašnjenje brzo se ukrcavamo, onako sa rancima i dozom umora i krećemo u novu avanturu: vidjeti Ovčar i Kablar i klisuru iz ove perspektive, sa rijeke koja je nestvarno lijepa. Nije čudo da je na obje obale mnogo ribarskih kućica i vikendica ispred kojih ljudi uživaju u miru rijeke, u letu barskih ptica i u zelenilu okoline. Ljubazni kapetan lađe nam objašnjava znamenitosti ovog kraja, istoriju manastira i ove, kako je zovu, male svete gore. Plovimo do brane i onda nazad na početnu tačku, pristajemo na dok ispod planinarskog doma. Uz još koji sat druženja pored doma, rastajemo se uz želju da ovakvih susreta bude više. I da momci-visokogorci na sledeće druženje dođu u većem broju, jer nije u redu da lijepe novosađanke budu u većini na ovakvim događajima…
Milan Radović
Ovčar i Kablar
