Tamo gdje se nalaze zlatne ptice i bučni izvori, prosute boje i izbrazdane stijene, gdje se prepliću neuhvatljivi pogledi i prostire sloboda duše, tamo se uzdižu planine Crne Gore. One nam dozvoljavaju da osjetimo njihove visine i učestvujemo u opijenosti oblaka, tamo gdje se spaja osjećaj slobode i ljubavi, sa vrha planine iz dna duše. Jednim korakom izlazim iz sna i krećem u dan, zvani Ružica. Do takvih predjela kreće se u društvu samog sebe, uz korak sa istinskim zaljubljenicima u prirodu, Visokogorcima.
Datum: 21.-22.09.2013.;
Planina: Ružica 2141 m/nm;
Učesnici: Nada Pajkanović, Marina Radulović i Boris Čelebić;
Prohladno jutro, iz kola izlazi djevojka sa rancem, očiju koje se smiju, slijedi stisak ruke za pokret, dan započinje toplom rečenicom: „Drago mi je, ja sam Nada“. Očekujemo Borisa da dođe za nas i krećemo, spakovani, spremni i nestrpljivi. Ostavljamo svakodnevicu negdje iza nas i prepuštamo se prirodi, da nas ona odvede gdje bude htjela i pokaže nam mjesto koje će biti najtoplije za kampovanje. Vozimo se nestvarnim predjelima Durmitora. Prohladni vjetar me budi, ali i dozvoljava da dalje sanjam otvorenih očiju. Prolazimo kroz Dobri do i puštamo poglede da nam se razbježe po okolnim vrhovima. Boris će ovog puta imati zahtjevan zadatak – da Nadi i meni neprestano objašnjava gdje je koji vrh, a mi ćemo „izgubljene u prostoru“, pamtiti njihova imena i pokušati da ih uklopimo u planinsku slagalicu. Ružica nas je dočekala uz sunce i vjetar, ali spremna da nas ugosti sa 2141mnv. Put do njenog vrha bio je zanimljiv uz priču i zaobilaženja visokog, zelenog rastinja. Koristimo priliku da se slikamo i ja koja sam zaljubljenik u sebe na fotografiji koja oslikava mene u prirodi i prirodu u meni, molim Borisa da me fotografiše. Pravi fotografiju dajući prioritet Bijelom Komu i V. Disu, koji zajedno sa mnom poziraju u svoj svojoj veličini, a ja stojim negdje u uglu slike s osmijehom, zabilježenim zauvijek. Na vrhu Ružice uživamo uz hranu da okrijepimo tijelo i pogled na Prutaš, Lojanik, Buručkovac, Goliju. Opet Nada i ja pokušavamo da pogodimo kako se koji vrh zove. Sve nam se izmiješalo, ali Boris je strpljiv i odlučan u namjeri da nas nauči da se orjentišemo u planinskom prostoru…Mi već svako novo pogađanje imena vrha pratimo smijehom u nadi da ćemo ovog puta biti bolje. Nada i uspijeva u tome, dok se ja i dalje igram različitim imenima.
Odlučili smo da se, nakon posjete Ružici, spustimo do Katuna Boban i prođemo pored V. Disa, Lojanika… Uz dugu šetnju, koristimo priliku da ispunimo oči ljepotom. Ovog puta pogled mi zastaje na Lojanik, koji me tiho mami. Susreli su nam se pogledi, Lojanik me očarava, onako važan i ponosan. Osmjehnula sam mu se, znamo da ćemo se ponovo sresti.
Dolazimo do mjesta gdje smo ostavili kola, zahvaljujemo se na gostoprimstvu i idemo dalje, putem koji nas vodi do Vidikovca na Durmitoru. Na Borisov predlog izlazimo do vrha, a tamo – gozba. S jedne strane Prutaš, s druge Đevič kamen, pogled na Sušičko jezero, pogled na prostranu ravnicu i mir. Zamišljam kako bi dobro bilo voziti se ovuda paraglajderom. Zavidim mojim zlatnim pticama iz sna. Hladan vazduh nas opominje da je vrijeme da krenemo i nađemo mjesto za kampovanje. Biramo selo Borkovići, koje sam doživjela kao sakriveno i toplo, čekajući nas da se smjestimo pored krošnje drveta, koja nas je za svaki slučaj obgrlila da nam ne bude hladno. Da nam noć u selu bude prijatna, pobrinuo se i nevjerovatan mjesec, koji je skroz osvetljavao prostor oko nas. Oko njega su tako brzo prolazili oblaci, mi smo ih pratili kroz varnice vatre uz vino, crno, toplo.
I pored sve moje zabrinutosti da će mi biti hladno, ujutro sam se probudila bez ijednog trzaja hladnoće. Nadi i Borisu sam govorila kako sam srećna što mi nije bilo hladno. Mislim da su se nasmijali jer sam im bila tako smiješno srećna. Ujutro nas je posjetio mještanin iz sela, koji nas je dan prije ubjeđivao da spavamo u njegovoj kući i da nema potrebe da spavamo u šatoru. Ne znam da li iz gostoprimstva ili zabrinutosti jesmo li preživjeli noć, pojavio se u cik zore sa toplom, domaćom pogačom i skorupom. Iz kojeg god razloga da je došao, zahvalili smo se na lijepom gestu i uživali u razgovoru sa njim. Naravno, pogača i skorup su prijali kao kap bistre vode na suncu.
Boris je predložio da ovaj dan provedemo u šetnji, istraživanju i branju gljiva. Nada i ja smo prihvatile predlog i konstatovale da se mnogo brzo dogovorimo, odnosno složimo sa onim što Boris predloži. Hm, da li smo uopšte i imale izbora, kad je u pitanju iskusni vođa? J Prisjetile smo se i momenta kada smo pošle da sakupimo drva za vatru, noseći ogromne balvane po mom predlogu (da se ne smrznemo ako ne bude dovoljno drva za ogrijev), a naš vođa nas je čekao pored kola uz čašu rakije i rečenicom gdje smo do sad. Nada i Boris su uspjeli da naberu dosta gljiva. Upoznala sam vrganj, sunčanicu, turčina…a najviše mi se svidjela jedna ludara, crvena sa bijelim tačkicama. Nisu mi dozvolili da je uberem. Rekoše opasna je i otrovna, pa pomislih zašto je onda tako lijepa i primamljiva. Izgleda da su uvijek primamljive opasne i lijepe stvari – baš kao visoki, strmi i često opasni vrhovi planina. Uz zvuke etno grupe „Zora“ i pjesmu „Oj ružice“, naš vikend se završava.
Tamo gdje si jedno s prirodom, tamo gdje vrijeme ne postoji…tamo ćemo se iznova vraćati.
Marina Radulović
