Najmanje dva razloga opredijele da se svake godine u ovo doba zaputimo u Trebinje i jedan vikend provedemo sa našim prijateljima iz PD „Vučji zub“. Prvi je proslava godišnjice kluba domaćina koji priredi nezaboravnu žurku, provod i druženje a drugi je uspon na vrh po kome ovo planinarsko društvo nosi ime. Ove godine je održano deseto, jubilarno okupljanje i uspon.
Kišna subota u Podgorici je najavljivala potop. Nije nam mogla pokvariti raspoloženje, dovoljno je za pozitivnu energiju bilo saznanje da ćemo u ranim popodnevnim časovima krenuti za Trebinje. Na kraju se od više zainteresovanih formirala tročlana ekipa: Marija, Đaja i ja. Ovi koji su odustali ne znaju šta propuštaju. Ali dobro.
Tek iza Vilusa kišna zavjesa smanjuje svoj inetezitet, a nedugo potom potpuno prestaje. Kako god, prognoze za sjutrašnji dan su dobre i nadamo se da će nas vrijeme poslužiti u namjeri da napravimo dobar đir orjenskim masivom. Potrebno je još da se večeras previše ne nakvasimo iznutra…
U domu na Tulima nas dočekuju naši stari prijatelji domaćini. Neke ekipe odlaze, danas su uspjeli da se popnu na Jastrebicu, pokisli ali uspjeli, i sada odlaze… Mi se smještamo u apartman koji smo dobili zahvaljujući Marijinom stomaku i odmah počinjemo sa konzumacijom omiljenog pića, piva, čisto da se ne desi da se ne popije adekvatna količina…
Uslijedilo je veče za pamćenje. Sjajan orkestar, pjesma, igra, ljubazni domaćini, zahvalnice, kasnije druženje uz gitaru i pjesme naše mladosti koje nikada ne blijede.. I tako, red piva, red pjesme, red smijeha i već su sitni sati nedeljnog jutra. A valja nama u planinu…
Ustajemo u 7 h, mučno, ali ustajemo. Po dogovoru petnaest minuta prije osam sati kolima krećemo na odredište, nekih desetak kilometara, do kraja asfaltnog puta. U 8,10 h trideset planinara različite starosne strukture, pod vođstvom predsjednika „Vučjeg zuba“ Igora Škera kreće na uspon prema Jastrebici. U vazduhu je velika vlaga a toplo je za ovi doba godine, pa se kolona sporo kreće i često pravi pauze. Đaja i ja smo na začelju, tako nam odgovara. Marija je ostala u domu i danas će sa domaćinima napraviti malu „ekskurziju“ do hercegovačke Gračanice, Tvrdoša itd…
U dugoj koloni na Jastrebicu (1865 m/nm) izlazimo u 11,10 časova. Uslijedila je kratka pauza, uživanje u povoljnim vremenskim uslovima i pogledu na jesenje boje planine, fotografisanje pa pokret dalje. Desetak planinara je odlučilo da se vrati istom stazom nazad, ostali nastavljamo grebenom prema Vučjem zubu, gubeći na visini nekih dvijestotine metara.
Iako je u ekipi bilo i nekoliko manje iskusnih planinara, napredovali smo dobro, lijepo vrijeme je sve učesnike motivisalo da se nađu na vrhu koji je simbol trebinjskog planinarenja obzirom da planinarski klub nosi ime po njemu. Završni dio uspona na ovaj vrh je prilično težak pa i opasan. U pitanju je specifičan teren, svojstven orjenskom masivu, pun škrapa, oštog kamenja, stjenovitih procijepa i eksponiranih pločastih djelova. Odolijevamo svim izazovima i na Vučji zub na visinu od1805 m izlazimo u 13,40 sati. Uslijedio je malo duži odmor pred spuštanje prema Dobrom dolu.
Kako je kolona prilično velika, Đaja i ja odlučujemo da krenemo prvi i isforsiramo povratak svojim tempom. To je za rezultat imalo sat vremena odmora u domu prije dolaska grupe…
Bezmalo 20 km pređenog puta, zahtjevan greben i mukotrpno pješačenje nazad, karakteristike su današnjeg uspona. Ali i pozitivna atmosfera, lijep dan i još ljepše društvo, sve se sklopilo u jedno pravo uživanje u planini, uživanje koje će nas vratiti i sledeće godine na ovo mjesto, ako Bog da.
U povratku svraćamo u Klub ljubitelja umjetnosti kod našeg domaćina Škera i u lijepoj atmosferi kultne trebinjske kafane pijemo još po jedno pivo, pa onda polako, sa umorom u mišićima i pozitivnim vibracijama planine i druženja u dušama, svojim kućama.
Milan Radović
