Planinski masiv u graničnom pojasu Crne Gore i Albanije, iznad doline Vrmoša je veoma zanimljiv za planinarske aktivnosti, jedinstven po mnogim karakteristikama, a uz to nije mnogo posjećivan od strane planinara sa ovih prostora. Zbog toga smo odlučili da ovaj vikend potrošimo istražujući planinske vrhove u ovom graničnom pojasu.
Datum: 02.-04.11.2012.;
Vrhovi: Ekipa 1: Marljules i Mojan; ekipa 2: Maglič i Torač;
Učesnici: Ekipa 1: Ivan Femić, Zoran Prljević, Boris Čelebić i Milan Radović;
Ekipa 2: Snežana Spasojević, Marija Obradović, Aleksandar Đajić i Igor Stojović;
U petak popodne, nakon završene radne nedelje, po običaju odmećemo se u planine, transformišemo svoje profesionalne, političke, navijačke i druge stavove u samo jednu emociju i samo jedan osjećaj: ljubav za planine i sve, pripadnost prirodi i njenim ljepotama i čudima. Ostavljamo teret gradskih frustracija i vraćamo se sebi i najljepšoj vezi, vezi koja nas nikada ne iznevjeri, vezi sa prirodom, stijenom, vodom, travom, šumom…
U dvije grupe, sa dva auta, već po mraku, jer u ovo doba godina mrak prilično rano dođe, jezdimo starim, krivudavim putem prema Veruši i dalje ka Mokroj, smještenoj u dolini između dva planinska masiva, Crne planine i Torča, a sve to između dva veća i gorostasnija masiva Kučkih planina i Komova, i stižemo nadomak kuće-adaptirane kolibe Stojovih rođaka, koja će nam biti bazni logor za planirane uspone. Desetak minuta pješke, preko potoka, sa malo skvašenih cipela i suvih ranaca, stižemo u kolibu dovoljno prostranu da primi, ovog 
puta, prilično brojnu grupu. Zadovoljstvo nam je veće jer je sa nama još jedan pridruženi član ekipe, po prvi put u našim planinama, beograđanka Snežana Spasojević. Dok boravi u našem gradu odlučila je da se pridruži ekipi dobrih planinara i pozitivnog duha okupljenih pod firmom Visokogorci Crne Gore. Zbog broja članova ekipe ovog vikenda brzo je tim dobio ime: Snežana i sedam patuljaka… A mislim da je na ideju došla naša zajednička drugarica Nina Ađanin koja u mravinjaku zvanom Beograd mora da se bavi nekim stvarima poslovne prirode. Znam, radije bi bila u našem društvu, ali… Biće i to jednog dana, kako kažu, zdravlja Bože.
Elem, svako pronalazi poziciju, ja najgore prolazim, zapada me pod, ali zahvaljujući Femi koji je ponio podmetač ala “dormeo”, imam uslove skoro kao na jahti. Uz malo, ali baš malo, rakije i piva provodimo par sati u razgovoru, druženju i potom se bacamo u horizontalu. Zoran je to uradio nešto ranije, ne pridajući važnost ni Stojovoj napravi, zvučniku koji može dati rezultat prilično puno decibela. Posebno kada naiđe neka stvar koju volimo… E sad, ako bi baš željeli da znate šta to visokogorci slušaju, to će ostati za drugi put, ovog puta dovoljno da je apsolutni hit naših druženja već neko vrijeme S.A.R.S. i stvar “perspektiva”….
Subota ujutru, slana po livadi, hladno napolju, ali vedro, baš onako kako je najavljeno i kako smo poželjeli. Oko 7,10 h krećemo, odmah u penjanje jer sa 1400 mnm gdje je smještena koliba, za početak, treba se popeti 400 m do prevoja Kozelj. Naravno, prethodno smo dogovorili akcije: lakša, kružna tura koja bi obuhvatila uspon na Maglič, spuštanje na Širokar, uspon na Torač, spuštanje na Bukumirsko jezero, upon na prevoj i spuštanje u bazu. Na ovu opciju odlučuju se: Stojo, Đaja i dvije dame, Marija i Snežana.
Ekipa u sastavu: Zoran, Fema Boris i ja odlučujemo se za naporniju i manje poznatu varijantu: masiv iznad Vrmoše. Cilj je vrh Maja Male, na kome niko od nas nije bio, ali, već u startu znamo da će ovog puta biti teško dostižan zbog kratkoće dana i dugog puta koji treba savladati. Sve jedno, u tom masivu ima drugih vrhova, ne manje atraktivnih. Zato se odlučujemo za taj pravac, a šta će sve biti predmetom našeg interesovanja, odlučivaćemo tokom dana kad vidimo kako će se razvijati situacija.
Učestale kiše poslednjih dana uslovile se da se pokrenu mnogi potoci i izvori kojima obiluje ovaj kraj, pa nije neophodno nositi puno vode. Na jednom izvoru točimo flaše, koristim priliku da zabilježim okom objektiva uvijek lijepu scenu kojoj draž uvećava ambijent, strasan poljubac našeg podgoričko-novosadskog para, sa željom da ostane par ali da uskoro postane samo podgorički…
Kod spomenika na Kozelju otvara se fascinantan pogled na neponovljivu ljepotu Komova. Sa koje god strane da gledate ovu planinu, nećete znati ocijeniti koji prizor je ljepši. Ljepša ekipa (jer su u njoj dame) kreće prema Magliču, dok nas četvorica nastavljamo CT-1 transferzalom koja presijeca duboku padinu iznad Vučjeg potoka u pravcu Komova. Naš cilj je daleko, već sada vidimo da ćemo se vraćati po debelom mraku, ali nas to ne obezhrabruje. Iako nam jakih tura ne nedostaje, svi smo spremni na najveće izazove.
U Vujadinovića katunu odvajamo sesa CT-1 i idemo prema katunu Bindža. Iznad doline Vrmoše, ivicom bukove šume, ispod masiva u kome se smjenjuju sipari, stijene i travnate police prelazimo u Albaniju i upućujemo se prema katunu zvanom “Crna Gora”. Na katunu zatičemo jednog stočara koji se još nije povukao u dolinu sa svojim stadom već koristi ovako lijepe jesenje dane da ostane što duže na planinskim pašnjacima bogatim izvorima. Nakon katuna prelazimo u nepoznati dio planine, pratimo stoačarsku stazu, dolazimo do napuštenog objekta albanske vojske, nekadašnje karaule koju sada koriste stočari kao sklonište i tu pronalazimo markaciju koju su iz doline Vrmoše uradili planinari iz Đakovice sa Kosova. Brzo napuštamo markaciju jer ona ne vodi na naš današnji cilj i upućujemo se prema vrhu Maja Male koji je još uvijek dalek. Razmatramo mogući pristup, ali sa ove distance ne vidimo kakva je situacija na šumovitoj i eksponiranoj padini ispod vrha. Nemamo vremena za istraživanje prolaza u ovom dijelu pa krećemo u uspon na vrh Marljules. Travnatim policama, po sada već hladnom vremenu jer je dunuo ledeni vjetar, stižemo na ovaj vrh sa koga se pruža odličan pogled na planinski dio Albanije ali i značajan dio Crne Gore. Boris razmišlja da pokuša grebenom prelaz na Maja Male, ali ga odvraćamo od te ideje jer je prilično kasno, greben je rizičan a i sam vrh je toliko udaljen da treba bar sat vremena do njega.
Nakon fotografisanja na vrhu visokom 2188 mnm, brzo silazimo kako bi napravili u zavjetrini pauzu za objed, a potom nastavljamo prema vrhu Mojan, prelazeći hrpe novog snijega koji je prije nekoliko dana stigao na naše planine. Sada smo ponovo na crnogorskoj teritoriji. Sa Mojana gledamo Berane kao na dlanu. Napuštamo ovaj vrh i odlučujemo da se ne vrćamo stazom kojom smo stigli već da napravimo krug. Spuštamo se prilično rizičnim siparom, na jednom mjestu zatrpanim ogromnim naslagama stijena koje su se sručile sa sjeverne, okomite padine vrha i silazimo u šumu u pravcu Mojanske rijeke. Sa desne strane huči jak vodopad i razbija tišinu jesenje prirode. Kroz zaraslu šumu, teškom mukom se probijamo prema Carinama, gdje nas sačekuju prve kapi kiše. Na sreću, to je bilo samo za kratko, hladan vjetar je pojačao i otjerao kišonosne oblake. Ovog puta nam je bio saveznik.
Nastavljamo makadamskim putem, prateći markaciju. Na Vujadinovića katunu se “spajamo” sa stazom kojom smo jutros stigli sa Mokre. Ujedno, tu nas sačekuje prvi mrak. Ostatak puta, koji nije mali, posebno za ovako umorne noge preći ćemo uz pomoć čeonih lampi.
Sa prevoja Kozelj radio vezom komuniciramo sa “bazom”. Đaja kaže da požurimo, spremljena večera čeka. Ali, mrak je već toliko gust da se slabo snalazimo i sa lampama. Zabunu pravi mnogo staza i puteljaka koji vode prema katunu Maglič. Srećem, Zoran je ponio GPS, pa čim skrenemo desetak metara sa smjera, upozorava da se moramo vratiti i spustiti niz eksponiranu padinu Crne planine, što nimalo nije lako i bezopasno.
Prilično iscrpljeni, sa bolovima u koljenima stižemo u našu bazu. Ali i zadovoljni viđenim i pređenim jer i ova tura je pokazala da nismo još za staro gvožđe. Za večerom razmjenjujemo zapažanja sa grupom koja je danas uživala na kružnoj turi. Snežana, koja je prvi put u ovim krajevima je oduševljena viđenim. Neka mi bude dopušteno da kažem u njeno ime: zadovoljna je i ekipom sa kojom je odlučila da provodi slobodne dane na planini, dok je u gostima u našem gradu. A kakva je naša tura bila dovoljno pokazuje statistika GPS-a:
Vrijeme provedeno na turi: 11,15 h;
Vrijeme aktivnog hodanja: 9,13 h;
Prosječna brzin kretanja: 3,8 km/h;
Pređeni put: 34,86 km;
Savladana visinska razlika: 1807 m;
Za neki sledeći put nam ostaje vrh Maja Male kao cilj i inspiracija, kao što su svi vrhovi i sve planine incpiracija koja pobjeđuje loš dan, umor, nervozu i sve druge limite koje nam nameće svakodnevni život. Zbog toga, ako već niste do sada osjetili jedinstvenu magiju planine, pridružite nam se na nekoj od narednih tura. “Nemam novca”, “nemam vremena”, “nemam opremu”- to je samo izgovor za opravdanje nečeg što se zove nespremnost da nešto promijenimo u učmalosti sopstvenih života. Planina je život, planina je zdrav život, lijek za dušu i tijelo. Pa zar je potrebno nešto bolje i više tražiti od ovoga. Idemo dalje, idemo više, idemo najviše…
Milan Radović
