Zoran mnogo voli kanjone, volimo ih skoro svi u klubu ali čini mi se niko kao on. Danima pričamo o njegovom omiljenom kanjonu Grlje i kako se pomene ta priča, imam neki tegoban osjećaj u stomaku da ne bi trebali ići, ali kako da mu kažem ne. Da bi bilo još zanimljivije odlučujemo se da idemo kroz Albaniju kanjonom Cijevne.
Usponi: Čakor, Vila 2093 mnv, Štrungeza 2053 mnv, Prijun 2005 mnv;
Ekipa: Boris, Zoran, Đaja (priključio se u nedelju na usponu);
Datum: 17./18. septembar 2011.
Par dana je padala kiša, muči nas vodostaj Grlje i pokušavamo da saznamo šta se dešava i da li je moguće proći ovaj prekrasni kanjon u ovim uslovima. Odlučujemo da krenemo i sami se uvjerimo. Ćero, Miki i još jedan njihov drug kreću za Gusinje putem preko Kolašina i Andrijevice a ja i Zoran na Božaj i uz Cijevnu preko Tamare i Selca. Nekako prođosmo granicu, Zoki zaboravio punomoćje ali kako mu je auto na ženino ime, ne praviše velike probleme. Kanjon Cijevne je zaista fenomenalan kao i sve u njemu, od boje rijeke, preko stare arhitekture, ljubaznih domaćina do strmih litica kanjona. Najjači utisak ostavili su Prijuni sa svojim ogromnim stijenama koje se spuštaju ka selu Selce. Put je u lošem stanju i nije za mala auta, mada je Ahmet prošao passatom. Mi preporučujemo terence. Najvišakotana putu je Ćafa Prduljec koji je na oko 1200 mnv i sa njega se put spušta ka Vrmoši dok sa desne strane ostaje Ljepuša.Tamansmo stigli u Vrmošu kad stiže poziv od Ćera da je voda ogromna i da nije moguće bezbjedno proći Grlju. Ipak idemo da se vidimo sa njima i jedino što smo mogli je da se složimo sa njegovom konstatacijom. Iznad kanjona smo upoznali simpatičnu ekipu iz Herceg Novog koja je došla u obilazak Gusinja i okoline i potrudili smo se da im ispričamo to što znamo o planinama, kanjonima i istorijskim znamenitostima kraja. Pošto odustasmo od kanjoninga, riješismo da tugu utopimo u ćevabdžinici u Plavu, i tako pođosmo na ćevape u Staru Varoš.
Pospani, jedva se držimo na nogama, ali uspijevamo poći do prodavnice po pivo i hranu. Odlučujemo da odemo do prevoja na Čakoru preko sela Velika, jer nikada nismo bili u tim krajevima. Izlazimo kolima dokle je to bilo moguće a onda pješke produžavamo do obližnjeg vrha sa kog se dobro vidi Rugovska klisura. Uživali smo u pogledu, prilično odmorili i na kraju krenuli ka Rikavačkom jezeru. Put do tamo bio je više nego dug, iz Konjuha smo posle jednog promašaja uspjeli doć do Štavne. Pričali smo sa mještanima i rekli da se putem koji ide pored izvora u šumi ne može daleko stić i da nema prelaz na Ljuban, kao ni sa Ljubana na Margaritu. To nas je malo rastužilo, morali smo preko Mateševa i Opasanice na Vučji Potok pa preko Širokara na Rikavačko. Vučji potok smo mogli izbjeći, ali smo otišli da Zoran vidi jednu od najočuvanijih šuma kod nas, jer do sada nije prolazio tuda.
Stižemo na Rikavačko, tamo već čeka Đaja i ekipa iz Psk Komovi: Stojo, Dado, Željko, Simo, Sanja, Mina i još dosta planinara koje ne znam. Na kratko dolaze Ratko Popović i Duško Pejović, njih dvojica su čitav dan markirali stazu sa jezera do vrha Vile. Odradili su ogroman posao i svaka im čast.
U nedelju je planiran uspon na Vilu i iznošenje pečata i kutije u organizaciji Psk Komovi ali pošto je pokret predviđen za oko 10 sati Zoran, Đaja i ja krećemo ranije, nešto prije 8 sati. Zoran i Đaja se smjenjuju na čelu ja ih jedva pratim, nabili žestok tempo i za sat i po smo bili na Vili. Gore smo se odmorili da valja, popili dvolitarku piva i krenuli ka Štrungezi. Poslije Štrungeze silazimo ka Prijunima. Zoran nalazi jednu pećinu i on i Đaja ulaze unutra a ja produžavam ka vrhu. Sjedim u zavjetrini, uživam u pogledu na selo Selce u Albaniji i čekam da oni dođu. Nismo se dugo zadržavali, tek da jedemo i krećemo okolnim putem do katuna ispod Vile, gdje srećemo veliku grupu planinara iz Komova koja odmiče ka vrhu. Izlazimo na markiranu stazu i nailazimo na Duška i Ratka koji su i danas izašli da poprave markacije. Vraćamo se na jezero i tamo opet druženje uz pivo i roštilj koji je spremio Željkov drug, a uspio sam i da zakučim parče pite što je Željko sukao na sabajle, i bi dobra.Tamansmo kretali kada se pojaviše Milijana Đeković i Jelena Marković koja je imala žuljeve od hodanja, pa se nekako potrpasmo u Vitaru i prebacismo ih do Mokre. Ja i Zoran nastavljamo preko Ubogog dola i Brskuta, pa nekim makadamom iznad Male rijeke izbismo na selo Stravče i onda putem preko Kržanje doma…
Boris Čelebić
Vila, 17/18 09. 2011.
