Svanula je prelijepa subota i počinje vikend koji smo predhodnih dana isplanirali. Bila je zamisao da prođemo prelijepi kanjon Bogutovskog potoka koji nam je tu pod nosom na tridesetak kilometara od Podgorice te poslije prolaska kroz kanjon, bez povratka u Podgoricu, nastavimo negdje u planinu. Ali gdje, vidjet ćemo još. Sve karte su otvorene.
Datum: 11.06.2011.
Kanjon: Bogutovski potok
Vrijeme prolaska: četiri sata
Učesnici: Miloš Remiković, Nikola Prljević, Boris Ćelebić, Zoran Prljević;
Okupljamo se kod mene oko osam sati, i ja po starom „dobrom“ običaju pakujem opremu pred sam polazak. Trpam u malu Suzuki Vitaru šator, vreće, neoprene, pojaseve, kacige i svu ostalu potrebnu opremu, što za kanjoning, što za planinarenje i kampovanje. Sve je stalo. Istina ponešto je mojim saputnicima bilo u krilu.
Avantura može da počne.
Krećemo prema Platijama moračkim. Naravno tu je moja draga supruga Zorka koja nam se uvijek nađe pri ruci kao najsigurnija i najvjernija logistika. Stižemo do ušća Bogutovskog potoka i Morače, tu ostavljamo Vitaru na proširenju uz cestu, uzimamo opremu koja nem je potrebna za kanjon i nastavljamo sa Zorkom u pravcu Vlahovića. Po dolasku na lokaciju Bogutov Do, konačno stavljamo rančeve na leđa i krećemo. Boris odlučuje da odmah obuče neopren kako ga ne bi nosio na leđima do prve veće vode. U silasku do potoka prolazimo pored seoske kuće gdje nailazimo na susretljivu staricu koja nas nudi kafom i rakijom, mi je pristojno odbijamo zbog vremena i pokušavamo nastaviti dalje, kad ona iznosi tepsiju patišpanja i onako pred nama ga reže na velike komade i trpa nam u ruke, uz zahvalnost i pozdrave ipak nastavljamo dalje. Kroz gusto rastinje i jedva vidljivim putem, nakon nekih pola sata stižemo do potoka i ujedno završavamo posljednje zalogaje patišpanja koji je bio energetska bomba, ne znam šta je sve bilo u njemu, ali je bio dobar. A Boris! Kada je ugledao potok munjevito se bacio u vodu, a kako i neće kada je pola sata hodao u neoprenu. Sreće njegove. Nakon kraće pauze nastavljamo nizvodno potokom, Miloš, Nikola i ja smo još uvijek u šorcevima i majicama jer smo još uvijek u plitkoj vodi koja nam najviše doseže do koljena. Oko nas je gotovo prašumski predio, na nekim mjestima teško se probijamo kroz granje i preskačemo debla koja su pala preko potoka, prolazimo pored stare vodenice koja je sva zarasla u rastinje, ni put se do nje nevidi, a sigurno je nekad postojao da bi seljaci na tovarima donijeli to malo svog žita na mljevenje.
Nakon dvadesetak minuta stižemo do, kako bi Miki Dragićević rekao, velikih kamenih gromada i tu na velikom stjenovitom platou vadim kacige, pojaseve i dijelim neoprene. Nešto ne štima, nedostaje jedan neopren. Da, to je moje pakovanje na brzinu pet do dvanaest. Nedostaje odijelo koje sam namijenio Milošu i naravno dajem mu moje odijelo, a ja oblačim tanko, kratko pododijelo koje sam poneo onako za svaki slučaj.
Počinje prva vertikala. Uzimam uže i provlačim ga kroz alku na spitu. Boris ide prvi da bi odozdo osiguravao Nikolu i Miloša kojima je ovo prvi prolazak kroz bilo koji kanjon. Mogu samo zamisliti kako su se momci osjećali pred njihovom prvom vertikalom. Niže se vertikala za vertikalom, bazen za bazenom i Nikola i Miloš su sve sigurniji i opušteniji, gotovo da ih ne treba paziti i osiguravati. Pred jednom od početnih vertikala malo usporavamo, uz pripremu užeta pričamo, šalimo se. Boris stoji leđima okrenut jednoj stijeni držeći se za drvo koje će nam ujedno biti sidrište i govorim mu:“Borise pazi, napravi polako korak naprijed“, u čudu Boris iskorači, „Sada se okreni i pogledaj“, na dvadesetak santimetara od njegovih peta uz stijenu polako gmiže jedna prosječna šarka i na svu sreću odlazi pod stijenu. Nakon tog iskustva upozoravam Miloša i Nikolu da budu oprezni gdje staju i obavezno da ako silaze sa kamena ili stijene pogledaju postoji li ispod neka šupljina i ima li šta u njoj. Nije prošlo pola sata kad Nikola trči i preskače klizavo kamenje, „Jesi li normalan, oćeš da mi se tu polomiš na ravnom!“, a on mi odgovara: “I ti bi skakao da si vidio to što sam ja vidio ispod kamena“, kad pod stijenom poskok. Nastavljamo dalje još oprezniji, ali ipak uživajući u ljepoti Bogutovskog potoka, koja je prevladala i oprez i potencijalni strah. Kako odmičemo dalje i bliži nam se izlazak iz kanjona fotografije koje fotografišem postaju sve mutnije, jer mi se ruke tresu od hladnoće, naravno hladno je samo meni zbog mog kratkog i tankog pododijela, ipak i uz prisutnu hladnoću ne može da se ne uživa u okruženju i ljepoti kanjona.
Nakon četiri sata, pređenih nekih desetak vertikala spustili smo se oko 350 metara, kanjon završava i izlazimo na magistralni put u Platijama. Putnici koji prolaze u čudu nas gledaju iz svojih vozila zatvorenih stakala i upaljenih klima uređaja, uostalom to je uobičajena slika kada izađete iz kanjona Bogutovskog potoka. Vjerovatno misle da smo ludi, možda nam neko zavidi, a vjerovatno neko pomisli da tražimo nastradale koji su sletjeli u Moraču, što je nažalost čest prizor u Platijama.
Stižemo do auta, presvlačimo se, ponovo sa mukom sva oprema ipak staje u Vitaru. Javljamo se Milanu, i odluka pada, idemo dalje prema Rožajama na Ahmicu.
Zoran Prljević
