U okviru škole planinarskih vodiča koju organizuje bjelopoljska PK „Cmiljača“, a koju vodi moja malenkost, izvršili smo uspon na prekrasnu planinu Ahmica u blizini Rožaja. Iako je vrijeme bilo nepovoljno, nismo odustali od njenog 2272 m visokog vrha.Datum: 11./12. Jun 2011;
Planina: Ahmica, 2272 mnv;
Učesnici: Zoran Prljević, Boris Čelebić, Nikola Prljević, Miloš Remiković, Milan Radović i članovi PD Ahmica-Rožaje i PK Cmiljače-Bijelo Polje;
Već nekoliko vikenda se družimo sa prijateljima iz PK Cmiljače iz Bijelog polja i PK Ahmica iz Rožaja. Povod je realizacija projekta obuke planinarskih vodiča koga je osmislio PK Cmiljača uz podršku organizacije CHF, kancelarija u Beranama, a školu vodi generalni sekretar našeg kluba. Sam projekat se realizuje u okviru ekonomskog razvoja sjevera Crne Gore koji je fokusiran na poljoprivredu i turizam.
U subotu, 11. juna krećemo za Rožaje. Zoran, Boris, Nikola i Miloš su ušli u Bogutovski potok i nakon prolaska kroz ovaj čarobni kanjon će nam se pridružiti u Rožajama. U Zatonu se nalazim sa Zehrom, Ivonom i Milošem i nastavljamo za Rožaje gdje nas čeka naš prijatelji domaćin Kokan Luboder. Odatle se svi zajedno upućujemo u obližnje izletište Grahovača gdje su nam domaćini priredili izvanredan doček na posjedu Nusreta Lubodera. Da nismo prethodno klackali dug put do Rožaja, gdledajući ovo izletničko naselje imali bi osjećaj da smo negdje u Švajcarskoj. Prekrasne ambijentalne građevine u fantastičnom zimzelenom ambijentu, ukusno uređene ograde i dvorišta pružaju užitak za oči i dušu umornu od svakodnevnih stresova i gradske vreve. Sa posebnim ukusom je naš domaćin uredio svoj kutak koji obiluje izvorima, česmama, lijepo sređenem stazama i sadržajima koji omogućavaju potpuni odmor i uživanje. Čak nas je i pas koji čuva imanje dočekao kao da se znamo godinama.
Predveče nam se pridružuje ekipa iz Bogutovskog potoka koja je imala peh jer je bahati policajac oduzeo Zoranu vozačku dozvolu ne dozvolivši mu adekvatno alkotestiranje. Družimo se nekoliko sati uz obavezan sadržaj naših okupljanja, predavanje na određenu temu i razmjenu iskustava, a onda spavanje jer nas sutradan očekuje uspon na Ahmicu.
U nedelju ujutru iz Rožaja stižu članovi PK Ahmica, pa svi zajedno krećemo prema Kaluđerskom lazu. Vrijeme ne obećava. Niska oblačnost i magla najavljuju moguće padavine, ali ne želimo da odustanemo makar od pokušaja da se domognemo vrha Ahmice. Kolima idemo šumskim putem koliko se to može u pravcu katuna Štedim, a onda krećemo blatnjavom stazom prema katunu. Odatle krećemo na sjever prema vrhu Ahmice. Planina obiluje potocima i vodom, netaknuta priroda i četinarska šuma čine ambijent koji se rijetko sreće u našim surovim planinama. Iako je vrijeme loše za potpuno uživanje, ipak i to malo što vidimo kroz maglu, dovoljno je da naslutimo ljepotu ove planine.
Kroz visoku travu, ponekad do iznad pasa, probijamo se pored davno napuštenih i zaraslih katuna prema završnoj, strmoj padini Ahmice. Temperatura konstantno pada, u jednom momentu na samo 6 stepeni. Dvjesta metara ispod vrha počinje kiša, najprije lagano, a onda skoro u pljuskovima. Ipak, nastavljamo uz klizavu travnatu padinu ispresijecanu manjim siparima i stjenovitim policama i grebenom izlazimo na vrh visok 2272 m. Na žalost, niska oblačnost ne dozvoljava pogled, tako da osim zadovoljstva što smo popeli ovaj vrh, nemamo i ono drugo zbog koga idemo na planinske vrhove: uživanje u pogledu na stijene, vrhove, doline… Ipak, Ahmica je tu, biće prilike da joj se ponovo vratimo, tako da nismo previše razočarani. A i dosadna kiša ne dozvoljava da previše razmišljamo o bilo čemu osim tome kako da se spustimo niz klizavu, strmu padinu. Mlade planinarske snage pokazuju dobru kondiciju i volju da planinare i u ovim uslovima, tako da sam kao voditelj ovog kursa zadovoljan. Biće uskoro momaka i djevojaka koji će postizati zapažene rezultate i to me raduje.
Uspijevamo savladati strmi silazak bez većih problema i onako mokri stižemo do mjesta gdje su nas čekala auta i nekoliko onih koji nisu htjeli dalje od Štedima. Vraćamo se u „bazni“ kamp, pa nakon presvlačenja, objeda i odmora završavamo ovo vikend druženje do nekog narednog puta, neke nove teme i nekog novog vrha. Savladali smo istoriju planinarenja, opremu i organizaciju planinarskih tura. Idemo dalje.
Zahvaljajuemo našim domaćinima na dočeku i organizaciji ovog druženja. A planine u okolini Rožaja su dragulj koji moramo sačuvati, ali i iskoristiti, dakako. Tom poslu se moramo posvetiti i mi planinari, a Visokogorci Crne Gore stoje na raspolaganju svojim znanjem i iskustvom, takvim kakvog posjedujemo, a ne mislimo da je malo.
Milan Radović
