Prvomajske praznike smo, po tradiciji, dočekali na Durmitoru. Ovoga puta vremenska prognoza nije najavljivala ništa dobro ali nismo htjeli da odustanemo. I isplatilo se. Izveli smo još jedan nezaboravan uspon u sniježnim uslovima na Bobotov kuk i Bezimeni vrh i krunisali uspješnu zimsku sezonu penjanja.Datum: 29.04.-01.05.2011. god;
Planina: Durmitor;
Vrhovi: Bobotov kuk 2523 mnv, Bezimeni vrh 2487 mnv;
Učesnici: Jelena Petković, Zoran Prljević, Boris Čelebić, Milan Radović;
Kad god došli na Durmitor imaćete nezaboravno planinarsko iskustvo. Durmitor je jedinstven, čaroban, Durmitor je planina kojoj se uvijek i bezbroj puta vraćamo. Četrdesetosam vrhova viših od 2000 metara, izazov su za svakog ko uživa u čarima planina, posebno za nas visokogorce koji smo zavisni od adrenalinskih iskustava. Već godinama prvomajske praznike dočekujemo na padinama „direktora svih planina“. I svaki uspon na Bobotov kuk i druge durmitorske vrhove je drugačije iskustvo, i svaki put je kao da je prvi put. Nismo htjeli iznevjeriti tradiciju ni ove godine iako je vremenska prognoza najavljivala loš vikend. Još kad nam je Đaja u petak prije podne javio sa Žabljaka da pada snijeg i pucaju gromovi, pomislili smo da ćemo ovoga puta vrhove gledati samo iz skloništa u Lokvicama, baznoj stanici svih naših prvomajskih uspona, ako do njega uopšte stignemo.
U petak oko 17 h kreće ekipa: Jelena, Zoran, Boris i ja. U Nikšiću dopunjujemo zalihe hrane i pića pa nastavljamo za Žabljak. Kod vojnog odmarališta se prepakujemo i pod čeonim lampama, sa teškim rancima krećemo pored Crnog jezera prema Mlinskom potoku i dalje uz šumu kroz Inđine dolove prema Lokvicama. Kiša je odavno stala pa nam makar ne sipa za vrat, mada je staza blatnjava i teška za hodanje. Snijega nema sve do doline Lokvica, a i tu ga je samo u udolinama i malim hrpama na stazi. Ne sjećam se da je ikada bilo manje snijega na Durmitoru u ovo doba. Zbog teških ranaca do bivaka ostavljamo 2,15 h. Posebno je Jelenin ranac bio težak jer nije htjela da se odrekne raznih zadovoljstava poput voćnih i običnih jogurata, jabuka i pomorandži, litarske Smederevke u staklenoj boci, noćnih i dnevnih krema, i mnogo toga još…
Zvjezdana i hladna noć najavljuje dobre uslove za uspon. Dogovaramo ustajanje u 3,30 h. Uvlačimo se u vreće da bi uhvatili malo sna, Jelena je bez podmetača jer joj je Boris rekao da u skloništu ima francuski ležaj!? I sad, umjesto konfora koji joj je Boris najavio, ima tvrde daske u hladnoj planinarskoj kolibi na Lokvicama. Ali, i to je dio kaljenja u karijeri jedne visokogorke, a naša Jelena je pokazala bezbroj puta da je spremna na razne planinarske izazove.
Čini mi se da nije prošlo ni sat vremena kad smo začuli alarm Zoranovog budilnika. Spavanja skoro i nije bilo, bar što se tiče mene, jer u tankoj ljetnjoj vreći u ovako hladnoj noći nije se moglo više od konstantnog drhtanja. Ustajemo u 3,30. Lagano pakovanje, odlazak do izvora po vodu i u 4,20 h krećemo. Do 1900 m je kopno, a onda kreće zaleđeni snijeg pa stavljamo dereze. Sa istoka crvenilo najavljuje svitanje koje nas zatiče na padinama prema Valovitom dolu. Već sa prvim zracima sunca snijeg postaje mekši, malo se propada, ali ništa strašno. Sa prevoja prema Valovitom dolu otvara se pogled na moćni durmitorski vijenac i njegovu krunu Sou nebesku ili Bobotov kuk. Trag koji vodi prema Velikoj previji svjedoči da je neko već penjao durmitorske vrhove, ali prtina nije baš svježa. U Valovitom dolu se razdvajamo. Jelena i Boris idu desno, njihov cilj je Bezimeni vrh, a Zoran i ja prema Velikoj previji i dalje na Bobota.
Na padini Bezimenog vrha Jelena prti, iza nje ide Boris i brzo dobijaju na visini. Sve do vršne stijene ovog prelijepog vrha sa koga se pruža najljepši pogled na dolinu Škrke i njena jezera vodi zasniježeni kuloar tako da naš dvojac neće imati poseban problem niti naročitih tehničkih poteškoća da se domognu Bezimenog vrha…
Na Velikoj previji, kao i obično, jako duva. Pravimo malu pauzu za dodatno spremanje, pojas, kaciga i cepin će nam biti neophodna oprema za dalje penjanje. Novi snijeg kojeg ovdje ima više nego u Valovitom dolu pravi problem, puni dereze pa se krećemo oprezno i sporo. Idemo samo sa jednim pitanjem: šta nas čeka iza Škrčkog pogleda? Ali brzo dobijamo odgovor: ništa dobro, dalje je suviše opasno da bi se tek tako upustili u soliranje. Na Bezimenom vrhu vidimo Jelenu i Borisa, oni su ostvarili svoj cilj. Dovikujemo se i brzo usmjeravamo misli na ono šta nas čeka. Oni uživaju u pogledu na Škrku i Bobotov kuk, nama tek slijedi veliki izazov. Odlučujemo da dalje nastavimo na jedini mogući način, uz osiguranje. Pravimo prvi štand, dupli prusik provlačimo kroz pukotinu jedne stijene, ukačujem se na štand, provlačim uže kroz osmicu i predstava može da počne. Prvi cug vodi Zoran. Traverzira uz stijene, ispod je zlokobni ambis Škrke. Snijeg je tanak pa cepin ne pomaže, opremaka i hvatova je vrlo malo, svaki korak se mora dobro isplanirati i pripremiti. Zoran nailazi na previsnu, zaobljenu stijenu na kojoj nema ni najmanjeg hvata. Poznata mi je, ovdje smo se Bojan i ja propisno namučili prilikom našeg prvog zimskog uspona na Bobota 2004. godine. I to sve bez osiguranja! Evo, ovo mi je već peti uspon u sniježnim uslovima na ovaj vrh, i svaki je bio težak, neizvjestan i opasan. Ipak, čini se da je ovaj ponajteži jer je ranije bilo više snijega, pa se nakon traverziranja do kuloara moglo penjati bez većih problema do pred sami vrh. Sada ćemo imati velikih problema sve do samog vrha, jer je snijeg tanak i prekrio je stijene i led na njima.
Zoran savlađuje detalj tako što je odlučio da praktično prepuže usku policu ispod stijene. Sada ga više ne vidim, i dalje uže propuštam po osjećaju. A to nije nimalo lako jer nije dobro ako previše užeta propustim kroz osmicu, a isto tako problem je ako je uže nategnuto. Zanimljiva je ta igra u kojoj ne smije biti greške. Taj osjećaj kad sa prijateljem dijeliš svu ovu ljepotu ali i rizik po život je nešto što donose ovakvi trenuci na planini i sa ničim se ne mogu uporediti. To povjerenje u partnera i njegovu pribranost, u sopstvenu mentalnu i fizičku snagu i nada da će izdržati mali opremak na kojem visiš zakačen vrhom dereze rađaju jedinstven i neopisiv osjećaj vezanosti za planinu, saživljavanje sa surovošću, vraćanje svom iskonu odavno zarobljenom savremenim, konformističkim stilovima života. I ne postoji u tim trenucima ništa drugo. Postojite samo planina, ti i tvoj partner sa kojim si tada jedna duša vezana užetom života. Zadržavanjem na štandu hladnoća se uvlači u kosti, ali ne razmišljam o tome. Zoran dovikuje „koliko još ima užeta“, odgovaram „još tri metra“, znak da mora tražiti štand. A onda tišina, čujem samo huk vjetra koji se provlači kroz zaleđeno stijenje i kliktaj ptica iznad Škrke. Mir je toliki da čujem sopstvenu krv u venama. Tišinu prekida Zoranovo dovikivanje „može“. Skidam štand, sad ja dovikujem „kupi“, kako bi pokupio višak užeta. Krećem u detalje kojih nismo imali ove godine, čak ni na Karanfilima. Mic po mic, kao pauk uz ledom okovanu stijenu, stižem do Zorana. Mala pauza da bi osmotrili dalji smjer, pa nastavljam. Sledeći cug vodim ja. Sada već nema traverziranja, penjem direktno, prelazeći metar-dva lijevo-desno, tražeći kakve takve hvatove i koristeći poneku usku policu, žljeb, izbočinu, bilo šta što može poslužiti kao oslonac. Cepin koristim tek da skinem neki sniježni nanos ili odlomim komad leda sa stijene i pronađem hvat. Ovdje bi mi dobrodošla bajla, ali, čega nema bez njega se može i mora. Nije baš prijatno vidjeti kako ledeni komadi padaju u ambis ispod vas, ali straha nema. Nema se ni vremena razmišljati o strahu. Izlazim na plato stijene, pravo mjesto za štand. Postavljam osiguranje i odmah krećemo jer se Zoran smrzao dolje čekajući da savladam ovu dionicu, gotovo vertikalu. Kad je stigao do mene i ukačio se na štand, izvadio je cigarete i zapalio jednu. „Pravo mjesto za zapalit“, citira Nejca Zaplotnika. Ovdje već imamo sunca pa se gušteramo u bobotovskoj stijeni par minuta.
Nastavlja Zoran, prvih trideset metara prelazi preko sniježnog grebena između dva kuloara, konačno malo lakšeg terena. A onda ponovo stijena, nešto lakša nego ova dolje jer sada imamo dosta opremaka. Taj dio je izboltovan, ali, na žalost, neki idiot je poskidao pločice, pa je Zoran opet morao tražiti pogodnu stijenu za štand. Sa juga se navlače crni oblaci, nije nam svejedno, ali nema odustajanja sad kad smo tako blizu. Četvrti cug vodim ja, uže stiže na sami završni greben u bezbjednu zonu. Zoran dovikuje da uže postavim kao fix, jer će žimariti taj zadnji cug. Postavljam uže, spuštam se par metara da bih napravio video klip, sad je to već moguće, dolje nam nije padalo na pamet. Prve utiske saopštava u kamericu mog mobilnog telefona, ne skriva oduševljenje, uostalom kao ni ja. Desetak završnih metara grebenom i evo nas na vrhu! Sati je 10,05, dakle 5,35 h uspona od Lokvica do na vrh, s tim što nam je za završnih i najtežih 150 metara trebalo 2 sata! Sa vrha dovikujemo Jelenu i Borisa koji su se već spustili u Valoviti do. Moćan osjećaj, Zoran izjavljuje da se ovako nije osjećao ni na Mon Blanu. Nemamo puno vremena za uživanje u tom osjećaju, stiže jaki front oblaka, pa moramo što prije dolje. Upisujemo se u knjigu uspona, pravimo zajedničku fotografiju i u 10,30 h napuštamo najvišu tačku Durmitora.
Spuštamo se istim smjerom, opet u četiri cuga. Svako ko se jednom uspuzao uz kakvu ogradu zna da je vratiti se nazad mnogo teže. Ali, ko se ispenjao tome se i spuštati. I opet dva sata do zadnjeg sidrišta na Škrčkom pogledu. Ponekad je oslonac samo vrh dereze, ponekad vrh zabijenog cepina u led, ponekad hvat u krušljivoj i nesigurnoj stijeni. Tačno u 12,30 h kupim uže, sad već možemo da proslavimo, u bezbjednoj smo zoni. Spuštamo se na Veliku previju, skidamo dereze i skotrljavamo u Valoviti do. Okolo sipaju lavine, novi snijeg pada sa moćne stijene Bobota i završava u Valovitom. Nije prijatno čuti zvuk lavine, iako nisu takvog inteziteta i snage da bi ozbiljnije strahovali, ipak njihova blizina nas podsjeća i na tu vrstu opasnosti tokom sniježnih uspona. Ali, navikli smo odavno i na te zvukove. Sve je to damar planine sa kojim smo se saživjeli i sa kojim komponujemo naše planinarske snove i javu u najljepšu simfoniju života i vječnosti…
U Lokvice stižemo u 15 h. Uspjeli smo stići prije kiše. Dočekuje nas Boris sa ohlađenom dvolitarkom piva. Bilans: trajanje ture deset ipo sati, savladana visinska razlika 811 m.
Sat vremena nakon našeg silaska sa vrha, u Lokvice stiže naš prijatelj Damir Smajić iz Sarajeva, koji takođe, svakog prvog maja, dolazi na Durmitor. Družimo se do večernjih sati a onda zasluženi odmor. Kiša je počela padati u talasima, a i vjetar je pojačao. Cijelu noć je dobovalo po limenom krovu bivaka. Znali smo da neće biti ništa od našeg plana da ujutru penjemo Bandijernu. Ali, ne treba biti neskroman, dovoljno je i ovo što smo juče izveli, biće prilike za uživanje na ostalim durmitorskim vrhovima.
U nedelju, oko 14 h krećemo prema Žabljaku. Po kiši, razumije se. Damir ostaje u Lokvicama sa namjerom da se pred veče ispenje u Valoviti do i tu postavi šator, naravno ako stane kiša. Ali, kiša nije imala namjeru da stane. Ne bar taj dan. Do Crnog jezera stižemo za manje od sat, presvlačimo se kod vojnog odmarališta i krećemo nazad. Iza nas je još jedan uspješan i ispunjen vikend. Ovim usponima okončali smo izuzetno uspješnu sezonu sniježnih uspona. Ove zime pod nogama Visokogoraca našli su se vrhovi na Hajli, Vojniku, Kučkim planinama, Maganiku, Prokletijama, Komovima, Lovćenu, Rumiji, Orjenu, Bioču, Magliću, Durmitoru i drugim planinama.
Milan Radović
