Toliko smo puta penjali Bablji Zub ali svaki put mu se radujemo kao da je prvi. Ovaj put po količni radosti ni djeca nam ne bi mogla parirati prije svega zbog toga što smo izašli iz pravca sela/katuna Kukurovac i uspjeli ugrabiti sniježni kuloar koji vodi do pod sami vrh iako je ova godina prilično oskudna sa snijegom.
Datum: 7 maj 2011
Vrh:Bablji Zub 2277 mnv;
Učesnici akcije: Boris Čelebić i Igor Stojović (PSK Komovi);
Pravac uspona: Kukurovac-Đedov do-Bablji Zub
Za ovu vrstu uspona polazak iz Podgorice oko 6 i 30 h znači prilično kašnjenje u samom startu. Međutim imali smo sreće sa vremenom tako da je sve proteklo u najboljem redu. Sa Mioske smo produžili pravo, uskim asfaltnim putem kojeg je ubrzo zamijenio dobri makadam, osim zadnjih par km na kojima sam uspio pocijepati gumu na autu. Posle nekih desetak km stižemo do odredišta katun Kukurovac. Na katunu nailazimo na domaćina Dulovića koji nam detaljno objašnjava kako da dođemo do katuna Đedov do. Pozdravljamo se sa njim i žurimo kako bi ugrabili što tvrđi snijeg na kuloaru. Do Đedovog Dola dolazimo brzo i to dobro vidljivom stazom i na katunu nailazimo na kolibu. Od nje idemo desnom stranom koja nas izvodi na sipar ispod Babljeg Zuba. Snijega ima na siparu ali čini mi se da ga nikad manje nije bilo u ovo doba. Izlazimo na markiranu stazu i posle kraćeg razmišljanja odlučujemo da idemo kuloarom, a ne normalnom stazom koja je bila bez snijega. Napatili smo se po siparu dok nismo ušli u kuloar i potom uživanje. Kuloar tj njegov početni dio i nije previše strm, međutim, kako se primičemo vrhu stepenaža se povećava i u najstrmijem dijelu ide oko 45% (moja slobodna procjena). Na ovu turu mimo svih pravila i ja i Stojo krenuli smo prehlađeni i kako izađosmo iz kuloara dohvatio nas je kašalj i kijavica i držalo nas dobrih pola sata. Uveliko smo već bili na vrhu ali iskašljavanju nikad kraja. Pogled sa vrha fenomenalan, atmosfera čista a mi raspoloženi za fotografije. Vratili smo se normalnom stazom i za nešto jače od sat vremena stigli do kola noseći golem komad snijega za hlađenje piva. Na katunu dok se hladilo pivo mi smo se napatili oko montiranja rezervne gume zbog neravnog terena i loše dizalice. Pogled sa katuna je prelijep i riješismo da bi greota bilo ići dok ne dovršimo dvolitarku Jelen-piva.
Od prehlade više ni traga ni glasa, valjda smo izbačili tu nezdrav što je bila u nama i onako veseli i puni utisaka krenusmo nazad pud Mioske gdje nas je čekala ekipa: Đaja, Milijana, Jelena i Zoran i skupa krenusmo u novu avanturu Ljevišta-Kapa Moračka ali o tome u Đajinom izvješataju…
Boris Čelebić
