Od planiranog uspona na Škeljzen, zbog stanja snijega i procjene potrebnog vremena, nije bilo ništa. Ali, iz Babinog polja, na koju god stranu okrenete ima se šta penjati i vidjeti. Na kraju, ispala je ovo tura ne manje zanimljiva i ne manje naporna. Jer, Đeravica je tako daleko…
Datum: 10.-12. April 2015.;
Planina: Prokletije;
Vrhovi: Tromeđa 2366 m, Maja Bogićaj 2406 m, Maja Ibard 2426 m, Đeravica 2656 m;
Učesnici: Boris Čelebić, Ivan Femić, Ružica Stanković, Olivera Knežević, Milan Radović;
„Dugo sjedimo na vrhu Đeravice. Ne možemo se odijeliti od divnih planina. Kao začarana zemlja zovu nas ova brda u svoje okrilje. Pomalo razabiramo pojedine skupine i nastojimo da utvrdimo njihov položaj. Najbliži nam je nešto pomaknut i izdužen prema jugu ogroman masiv s visokim vrhovima prepunim snijega. To mora da je Škeljzen. O Škeljzenu govore svi istraživači ovih krajeva. Njegova markantna slika, kažu, vlada nad južnim prelazom podno Prokletija. Ali u Škeljzen nije dosada nitko prodro. Da li su vrhovi ove neprohodne planine najviši u Prokletijama? Ili ih nadvisuju vrhunci nepoznatih Bješka Krajsnićes-Krajsnićskih planina?…“
Zanimljivi zapis Branimira Gušića o njegovom boravku u Bjeliču objavljen je u Planinskom Vestniku u Ljubljani 1935. godine. To su bile godine kada su mnogi planinari-istraživači dolazili u divlje i nepristupačne Prokletije da otkrivaju njihove vrhove, doline i ostavljaju zapise o njima. Iako je prošlo toliko decenija od tada, u Prokletijama još postoji vrhova na koje nije stupila ljudska noga.
Škeljzen, jedan od moćnih prokletijskih masiva u Albaniji, do sada, nije bio meta naših pokušaja. Ove godine smo u plan akcija stavili uspon na ovaj dominantni vijenac u srcu „Južnih Alpa“. I to u zimskim uslovima. Ali, usponi na ovakve vrhove zavise od mnogih faktora, prije svega od stanja snijega i vremenskih prilika, tako da, tek dolaskom na teren se može planirati i imati vizija šta nas čeka. Ovog puta, Škeljzen je ostao nedostižan, ali, nadamo se, ne zadugo.
U petak 10. Aprila u popodnevnim satima krećemo za Plav i dalje u prekrasnu dolinu Babino polje iz koje kreću usponi na vrhove sjevernog i istočnog dijela Prokletija. U Babinom polju nas dočekuje snijeg na putu. Prema našem večerašnjem cilju, planinarskom domu PD Hrid, prošao je samo neki terenac, ali Boris ne odustaje od ideje da se svojim kanguom približi što više domu. Njegova tvdoglavost nam je uzela dragocjeno vrijeme ali i lamelu na njegovom autu. Na kraju smo izgubili značajno vrijeme lopatajući u pokušaju da napravimo, kakvo takvo parking mjesto.
U dom stižemo kasno. Ekipa koja je stigla dan ranije na skijanje u Babino polje, Vanja, Ana i Slobo spavaju, a mi se odmah po dolasku stavljamo u isti položaj. Ujutru bi valjalo poraniti ako mislimo na Škeljzen, vrh udaljen desetinama kilometara…
Tromeđa
Ali, umor i premalo sna uslovili su da ustajanje, ipak, ne bude toliko rano. Skijaška ekipa je već na terenu. Mi se pakujemo, tovarimo preteške rance i krećemo, već sa malom nadom da možemo stići na cilj. A cilj je bio primaknuti se danas Škeljzenu, i sutra nastaviti na vrh… Jer, 8 h je prekasno za polazak na toliku udaljenost. Trebalo je krenuti znatno ranije. Uz to, ranci su preteški. Sve je tu: šatori, vreće, podmetači, užad, pojas, hrana, voda, gorionici… Hodamo na krpljama. Stanje snijega, takođe, nije idealno. Uostalom, kao i svih vikenda ove godine. Iako planine ove zime ne oskudijevaju snijegom, njegov kvalitet za hodanje i uspone je loš tako da smo, ove zime, „uhvatili“ samo jedan dobar vikend i to na Prenju u Hercegovini.
Pratimo tragove skijaške ekipe i polako se penjemo padinama Bogićevice, kroz katune, ljetnje stočarske naseobine prema prevoju između Tromeđe i Krša Bogićevice. Staza je razvučena, kilometri ostaju iza nas, ali, čini se da se ne pomjeramo. Oko 13 h stižemo na prevoj sa koga puca predivan pogled na prokletijske masive u Albaniji. Sa Tromeđe se spušta skijaška ekipa, pravimo zajedničku pauzu i oni odlaze u dolinu uživajući u turnom skijanju i uslovima solidnim za skije. Ružica i Olja odustaju od daljeg uspona, a mi vijećamo što nam je raditi. Definitivno uviđamo da je Škeljzen pod ovim uslovima nedostižan i da bi nam trebalo još jedan dan da bi izveli ovu akciju. Taj dan nemamo na raspolaganju. Dogovaramo da nastavimo i popenjemo Tromeđu i gore se dogovorimo šta dalje. Kreće eksponiraniji uspon, za krplje prestm, u završnom dijelu uspona i do 50 stepeni. Fema kreće nešto zapadnije i ulazi u eksponiranu strminu za čije savladavanje je potrebna pomoć tehničkih alatki. Osim dobrih fotografija, bilo je ovo nepotrebno iscrpljivanje.
Na Tromeđu, vrh na kome se spajaju granice Crne Gore, Kosova i Albanije stižemo oko 15 h. Pogled je fantastičan i stiže kao nagrada za napor uložen u savladavanje ovog vrha. Na dlanu su: Pasji vrh, Starac, Bogdaš, Maja Rops na sjeveru, pa Maja Bogićaj, Maja Bardh, Maja Gusanit, Đeravica na istoku. Tamo je i moćna stijena Škeljzena koja će, ovog puta ostati nedostižna. Prema jugu se pružaju vrhovi: Maja Zez, Maja Kershi Kocaj, a zapadno od nas su Kolate, Jezerce i čuveni gusinjski masiv Prokletija: Karanfili i Trojan.
Đeravica, daleko na istoku, svojom dominacijom prosto privlači i pogled i želju da se tamo stigne. Nismo bili na ovom, drugom po visini vrhu u cijelim Prokletijama, u sniježnim uslovima. Zato mi pada ideja na um koju glasno iznosim: imamo šator, postavićemo ga na vrhu Tromeđe, ovdje prespavati i ujutru krenuti na Đeravicu! Jedinstvena je prilika da spavamo na vrhu visokom 2366 m. Vrijeme je idealno, nema vjetra, nema najave bilo kakvog pogoršanja i, kad smo već izvuklu svu tu opremu, onda i da je iskoristimo…
Boris i Fema prihvataju predlog tako da ostajemo ovdje, na vrhu. Postavljamo šator i uživamo u pogledu u ostatku dana. Zalazak sunca za prokletijske vijence i grebene pruža jedinstvenu sliku i osjećaj koji je riječima nemoguće opisati. Širina i prostor beskrajnih sniježnih kolosa, zatalasanih dolina, to vječito uzburkano kameno more, zaleđeno u svom nemiru, ta strast moćne prirode koja struji venama posmatrača odaju utisak snage i veličine pred kojom je teško ostati ravnodušan. Kamene piramide zaogrnute sniježnim plaštom, stjenovite vertikale na kojima se ni pahulja ne može zadržati, zaleđena jezera u zatalasanim dolinama, crvenilo neba u različitim vatrenim nijansama, šuštanje šatora na blagom povjetarcu i duboko udisanje reskog vazduha, doživljaj su kojim smo privilegovani, ovdje u srcu goropadne planine. Planina je hram za sva božanstva i sva vremena. Hram u koji ulazimo po mir i ljepotu, po onaj osjećaj neprolaznosti koji se nigdje drugo, i nigdje tako, ne može spoznati. Ovaj trenutak, ova noć, i ovaj pogled sa vrha Tromeđe na bezbrojne vrhove Prokletija svjedoče i potvrđuju tu emociju…
Zvijezde su plesale svoju igru, tamni plašt je ogrnuo planinu-ljepoticu, a mi smo se povukli pred hladnoćom i ušuškali u svoje vreće, čekajući novi dan i nove vrhove…
Bogićaj, Ibard, Đeravica…
Jutro nas je probudilo i, opet je planina zablistala, sada u novom ruhu i novom ljepotom. Nakon kratkog doručka, oko 6,30 h krećemo prema suncu, prema istoku, prokletijskim grebenima ka novim visovima. Vrijeme je dobro, bez oblačka, ali jutarnje sunce najavljuje prilično vruć dan koji će otežavati planove. Na krpljama, nižemo nove daljine. Nekoliko manjih spuštanja i dizanja nas dijeli od prvog vrha na toj stazi. To je Maja Bogićaj visok 2406 mnv. Đeravica je jako daleko, i spuštajući se prema sledećem prevoju koji odvaja novi vrh, Boris i Fema se saglašavaju da je pokušaj uspona na Đeravicu preambiciozan u ovim uslovima i stanju snijega. Definitivno ne možemo znati šta nas čeka prilikom spuštanja u dvije naredne doline i, potom, usponima preko grebena i prevoja preko kojih vodi staza na najviši vrh kosovskih Prokletija. Postoji opasnost od lavina na tom putu, a najveća prepreka je udaljenost i ogromno gubljenje visine i ponovno dizanje. Procjena je da teško možemo stići na cilj i vratiti se u Babino polje u nekom regularnom vremenu. Ja se ne slažem sa ovakvim konstatacijama, sad sam ja prilično tvdoglav… Rezonujem da nas na ekspediciji koja nas čeka na ljeto čekaju dugi marševi i iscrpljujuće penjanje, te da je ovo tura koja je sjajna prilika za dobar trening i ujedno, testiranje psiho-fizičke spremnosti. Ipak, Boris i Fema odlučuju da penju još jedan vrh u masivu i da se vrate nazad. Ja im saopštavam da ću taverzirati prema dolini i nastaviti dalje ka Đeravici, te da ću probati uspon na Đeravicu sam. Uvjeravam ih da ne brinu jer, ukoliko se pojave ozbiljne prepreke i opasnosti, neću rizikovati i vratiću se nazad.
Boris i Fema brzo, grebenom, stižu na vrh Maja Ibard, a ja krećem u spuštanje, pa potom dugi marš dolinom koja, mnogo dalje, sjeverno, pada u kanjon Dečanske Bistrice. Kreću i prvi eksponirani usponi i često mijenjanje načina kretanja: skidanje krplji i stavljanje dereza i obrnuto. Sve to oduzima dragocjeno vrijeme. Snijeg je mekan i na pojedinim dionicama prtim, gubeći mnogo energije koju oduzima i jako zračenje sa nebeskog svoda.
Tražim prolaze kroz kamine i eksponirane padine okolnih vrhova. Na pojedinim mjestima sniježne strehe prijete da se odvale i pretvore i opasnu lavinu pa izbjegavam da stazu provedem ispod njih. To, opet, traži dodatni oprez jer penjem jako eksponiranom padinom prema vrhu kome ne znam ime. Cepin i dereze su od velike pomoći, i bez ovih alatki ne bih uradio ništa. Sunce nemilice oduzima energiju i zalihe vode su mi sve tanje. Ali, ne odustajem. Đeravica je sve bliža, iako vrijeme nemilice curi. Spuštam se na drugu strane bezimenog vrha i krećem, najprije dugom traverzom u lagano penjanje, a potom ulazim u završni uspon jako eksponiranom padinom, provlačeći se kroz stijene i kamine Đeravice…
Konačno, nakon dugog i iscrpljujućeg marša, u 13, 10 h stižem na vrh. Skoro 7 sati neprestanog hodanja i penjanja, ali isplatilo se.. Pogled očarava, smiruje, opija… Ispod mene je pitoma Metohija. Dolje je već stiglo proljeće i vidim dim koji se vije sa nekog imanja koga, vjerovatno čiste i pripremaju za proljećne radove. U daljini je i Radonjićko jezero. Preko puta je Škeljzen, u punoj snazi i veličini, oličen u gotovo zastrašujućoj stjenovitoj barijeri čiji je greben okićen ogromnom sniježnom kapom-strehom. Negdje ispod vrha na kome stojim stražu čuva nad vjekovima i zemljom drevni manastir Visoki Dečani, remek djelo srednjevjekovne hrišćanske kulture. Razmišljam kako bi bilo dobro da se spustim u manastir i tamo proslavim sjutrašnji Vaskrs. To bi mi, svakako, bila mnogo lakša varijanta od povratka nazad, desetine kilometara do Babinog polja. Ali, nisam ponio nikakva dokumenta sa sobom, i nema mi silaska na metohijsku stranu. Nemam sa kim da podijelim radost uspona na stražarnicu Metohije, samotni vrh iznad Visokih Dečana. Postavljam fotoaparat na samookidanje, pravim par fotografija, doručkujem-ručam… Uživam još koji minut u tišini i krećem nazad jer me čeka ubitačan povratak. Opet kroz kamine i kuloare, preko grebena i uvala, a zračenje sve više…
Odlučujem da krenem izuzetno oštrim grebenom i probam naći prolaz za silazak na drugu stranu i takao skratim jedan dio i izbjegnem duboko spuštanje na jugozapadnu stranu Đeravice odakle slijedi eksponiran i težak uspon preko visokog vrha kome ime nisam našao ni na karti. Pokušavam se spustiti kroz jedan kuloar, dereze se pune snijegom i ne pomažu previše, cepin je jedina i kakva-takva sigurnost. Na žalost, nakon dvadesetak metara nailazim na prevjesnu stijenu, nesavladivu bez užeta. Opet se vraćam na greben i nakon prolaska oštrim grebenom odlučujem da se na pogodnom mjestu, ipak, spustim na stazu kojom sam došao i nastavim penjanje-spuštanje. Onaj vrh, ipak, ne mogu izbjeći i preko njega je, makar, sigurnije od lavina. Ubrzo ostajem bez vode i žeđ postaje konstantan problem. Pokušavam natrpati snijega u kesu-kamilu koju kačim na ranac nadajući se da će sunce učiniti svoje. Nisam puno ućario. U narednih par sati dobijam par gutljaja snježanice koja ionako ne gasi žeđ, već, čini se, još je više pojačava…
Maratonski i iscrpljujući povratak traje satima. I ne gledam na sat. Stižem na Tromeđu gdje su Boris i Fema ostavili moje stvari pritisnute kamenjem kako ih vjetar ne bi oduvao. Tu mi je gorionik i šerpa ali nemam upaljač, tako da nema ništa od topljenja snijega. Žeđ će i dalje, uz umor, biti glavni moj protivnik. Barem do katuna i potoka koji protiče tuda.
Mrak, čini mi se, nekako brzo stiže na planinu, i prije nego što sam počeo spuštanje sa Tromeđe, sjenke su već pale na padine i vrhove Bogićevice.
Vučem se kao prebijen, praveći jednolične korake u monotonom polumraku. Voda iz potoka, nastala otapanjem snijega nije od velike pomoći… Ali, makar, psihički pritisak izazvan jakom žeđi već satima, popušta. Razmišljam da se negdje sklonim u okolne kolibe i prespavam. Imam vreću i podmetač. Ipak, odlučujem da nastavim marš. A da sam znao, u tom trenutku, koliko me čeka puta, ne bih se dvoumio. Babino polje se rasteglo, čini se da je ta dionica duplo duža nego kad smo išli prema planini i da joj nema kraja…
Iscrpljen i bez živog damara u sebi u dom stižem poslije 22 h, nakon 15 sati planinarenja u užasno teškim uslovima snijega i jakog zračenja. Većina „stanara“ doma su već u krevetu. Boris ne propušta priliku da me slika, jer fotografija prilično vjerno pokazuje u kakvom sam stanju. Kaže da su očekivali da ću prenoćiti negdje u planini i ujutru nastaviti do doma.
Vaskrs dočekujemo u lijepom ambijentu planinarskog doma u Babinom polju. Spavanje je odnijelo tragove jučerašnje golgote. Boris, Ružica, Fema i Olja odlaze na Starac, vrh najbliži ovoj destinaciji. Oni ostaju do doveče, a ja sa skijaškom ekipom krećem nazad za Podgoricu. A ova akcija bi ostala nepotpuna bez još jednog detalja: fantastičnog kačamaka kod Slobove sestre u Mojkovcu. Svi se slažemo da teško da smo ikada konzumirali bolji kačamak.
Babino polje je prokletijska dolina sa visinom između 1100 i 1500 m na koju se navezuju padine Bogićevice. Ovaj dio Prokletija je različit u odnosu na gusinjski i albanski koji ima alpski karakter. U okolini Bogićevice ima više prekrasnih jezera, koja se, doduše, u zimskim uslovima ne mogu vidjeti, ali koja, svakako, cijelom krajoliku daju posebnu dimenziju. Zato su usponi na neki od brojnih vrhova iz Babinog polja posebno interesantni i izazovni, bilo u ljetnjim uslovima kada je sve zeleno i puno izvora, bilo u zimskim kada caruje beskrajno sniježno more. U zimskim mjesecima, ova destinacija je idealna za turne skijaše, pa je preporučujemo svima koji su željni planinarskih izazova i koji u sebi nose karakterističan avanturistički duh.
Vidimo se na planinama.
Milan Radović
Đeravica, Tromeđa, Bogićaj.. (10.-12.04.2015.)
