Hercegovačke planine su jedne od najatraktivnijih u regionu, omiljena destinacija planinara sa svih meridijana. Više puta smo bili na Prenju i Čvrsnici, ali toliko toga je ostalo da planiramo svake godine, makar po jednu turu, posvetiti ovim planinama.
Datum: 04./05. oktobar 2014. god.;
Planine: Čabulja i Čvrsnica;
Vrhovi: Velika Vlajna 1780 mnv (Čabulja); Drinjača 2038 mnv, Veliki Vilinac 2116 mnv (Čvrsnica)
Učesnici: Zoran Bošnjak (HPD Prenj 1933.), Olivera Knežević (PSK Komovi), Filip Roganović, Boris Čelebić i Milan Radović (Visokogorci CG);
Iz Podgorice krećemo u subotu ujutru, 04. oktobra oko 6 h. Povod odlaska je poziv naših prijatelja iz HPD Prenj 1933. koji organizuju alpinistički kurs da u sjedištu Hercegovačke Gorske službe spasavanja održim predavanje na temu „Kako pobijediti sebe“, dakle o savlađivanju limita, prije svega unutrašnjih, strahova i kako pronaći motiv da u ekstremnim uslovima na velikim visinama postigneš cilj. Takođe, planirano je da nakon toga učesnicima kursa i zainteresovanim planinarima prikažemo film „Manaslu 2008.“ o usponu na jedan od najzahtjevnijih osamhiljadaša na današnji dan prije šest godina. Za mene je to poseban dan, i danas mi je drago što ću se družiti sa jednim od članova te nezaboravne ekspedicije Zdenkom Marićem Zdenom.
Čabulja
Stižemo u Mostar, snadbijevamo se neophodnim namirnicama, telefonom dogovaramo sa Zoranom mjesto susreta na Rondou. On će nam praviti društvo, odnosno voditi nas na planirane uspone. Ekipa koja pohađa alpinistički kurs je na penjalištu u Drežnici. Sa njima ćemo se vidjeti u 18,30 u sjedištu HGSS-a.
Iz Mostara krećemo oko 12 h. Odlučujemo se za Čabulju iako je prvobitan plan bio da penjemo nešto na Veležu. Ali, kako nemamo dovoljno vremena za neki zahtjevniji i duži uspon, odlazimo na planinu na kojoj do sada nismo bili. Velež ostaje za neki naredni put. Čabulja je, uz Velež, planina čije padine formiraju dolinu u kojoj je smješten Mostar. Nalazi se između Neretve i njene desne pritoke Drežanke. Idemo putem Cim-Goranci-Bogodol gdje se nalazi seoska škola koju je društva našeg domaćina preuredilo u planinarski dom. Odatle vodi markirana staza do najvišeg vrha Čabulje. Obzirom da smo relativno kasno krenuli, nastavljamo dalje makadamom još 3,5 km kako bi skratili vrijeme uspona. Poslije polusatne vožnje stižemo na odredište. U ranac stavljamo samo 
vodu i nešto slatkiša i krećemo prema Velikoj Vlajni, najvišem vrhu ove planine, koji ubrzo ugledasmo nakon prelaska preko jednog blagog brda. Visinska razlika, kada se krene sa ove tačke je samo 600 m, staza je dobro označena i lagana a vrijeme je dobro tako da imamo sve uslove za uživanje na planini. Kiša je najavljena za popodne a do tada bi trebali biti u HGSS-u. Nakon spuštanja u uvalu kojom staza vodi iz Bogodola i spaja se sa našom, stižemo do lokve Gonđuša odakle kreće eksponiraniji uspon. Najprije kroz bukovu šumu, a potom grebenom, kamenjarem kroz sitno rastinje i direktno uz padinu stižemo na vrh Velika Vlajna visok 1780 mnv. Sa vrha se otvara fantastičan pogled prema Prenju i Čvrsnici, a bez daha ostavlja pogled na kanjon Drežanke, najdublji upravo ispod ovog vrha. Sjeverna strana Čabulje je oivičena ovim kanjonom, stjenovitim vertikalama koje padaju nevjerovatnih 1500 metara. Vidimo Neretvu i manja naselja u kanjonu, ali pogled ostaje prikovan na masiv Čvrsnice preko puta i Prenja koji je desno, orjentisan sjeveroistočno, na drugoj obali Neretve. Na žalost, magla iz kanjona se brzo navukla, tako da smo ostali bez dobrog pogleda ali smo, ipak, ugrabili da vidimo veličasntvene forme hercegovačkih planina i kanjona. Topla preporuka svim planinarima iz naših krajeva da obiđu ove planine, ako već nisu.
Spuštamo se nazad i odlazimo u sjedište HGSS-a gdje nas dočekuju naši prijatelji: Mirela, djevojka nevjerovatne energije, veliki organizator i entuzijasta, Zdena, moj stari himalajski drug koji mi je značajno pomogao u opremi na Denaliju, Luka, Miroslav i Josip sa kojima smo penjali vrhove Prokletija prošlog ljeta i drugi. Održao sam predavanje u punoj sali, potom i projekciju filma, a potom je uslijedilo druženje uz pivo i nezaobilazne priče sa planina. Sa Zoranom smo dogovorili polazak u 7 h. Uz jednu kraću šetnju Mostarom i druženje u prostorijama, ponoć je brzo stigla, a trebalo je namaknuti i malo sna jer nas sjutradan očekuje zahtjevna tura.
Čvrsnica
Po dogovoru, Zoran stiže nešto prije 7 h. Mi smo već bili spremni, nešto prezalogajili i spakovali se. Dočekuje nas lagana kišica, nije nam po volji, ali uzdamo se u prognozu koja govori da tokom dana neće biti kiše. Odlazimo do Dive Grabovice, sela udaljenog 35 km sjeverno od Mostara, magistralnim putem M-17. Sa magistrale put odvaja prema hidroelektrani Grbovica, gdje prelazimo Neretvu i nastavljamo dobrim makadamom 4,5 km do polazne tačke koja je označena info tablom, na svega 250 mnv, gdje ostavljamo auto i krećemo prema udaljenim vrhovima Čvrsnice. Kiša je stala, ali je sve mokro i klizavo. Na putu do prve planinske kuće na Žlijebu (1100 mnv), prolazimo pored dva kaptirana izvora koji nikada ne presušuju. Kod planinske kuće postoji čatrnja sa pitkom vodom tako da se i tu može snadbjeti vodom. Nastavljamo prema Tisama, kroz, najprije grabovu, potom bukovu pa na kraju borovu šumu. Staza je jako dobra i označena, pravi raj za planinare. Visinska razlika je veća nego bilo gdje na našim planinama u Crnoj Gori, ali kondicija nije problem ni jednom članu ekipe. Naš domaćin kaže da nikada nije u jednom danu imao ovakvu turu ali je odradio bez problema. Na Tisama (1380 mnv) ne svraćamo u planinsku kuću koja je udaljena desetak minuta od staze, ne želimo da gubimo dragocjeno vrijeme. U ovoj kući može prenoćiti do 8 osoba, potrebne su vreće za spavanje, i ona je česta destinacija planinara koji provode vikend na Čvrsnici. Iz Dive Grabovice prvi dan dođu ovdje, a drugi dan penju neki od vrhova, vrativši se ovdje ili produživši do Blidinja, prostranog kraškog polja između planina Čvrsnica i Vran. Kiša ne pada ali se, zbog velike vlažnosti, iz dolina stalno navlače pramenovi magle koji zaklanjaju pogled. Blagi vjetrić ponekad rastjera maglu, tek toliko da vidimo razmjere ove planine, veliku raznolikost reljefa i nevjerovatne forme. Penjemo se Strmenicom, sada već iznad šume prema Hajdučkim vratima i vrhu Drinjača.
Na izlazu pred vršnu površ planine srećemo nekoliko djevojaka, studentkinja iz Češke i Italije koje idu na Hajdučka vrata iz Tisa gdje su prenoćile u planinskoj kući. Izlazimo na vrh Drinjača visok 2038 m u 12,30 h, nakon 4 sata uspona, što je vanredno dobro vrijeme obzirom da na početku staze na informativnoj tabli stoji da je potrebno 6 sati za uspon. Odmaramo na vrhu nekih 45 minuta, za koje vrijeme je vjetar u nekoliko navrata razbio nisku oblačnost i maglu, pa je provirilo i sunce i dalo nam novu energiju za nastavak hodanja ovom prekrasnom planinoma. Odlučujemo da odemo na Veliki Vilinac do koga na tabli na ovom vrhu stoji da je potrebno 2,5 h hoda. Budući da rušimo ove standarde, već smo ukalkulisali pola od tog vremena za uspon što se ispostavilo kao tačno. Do Velikog Vilinca (2116 mnv) stižemo za 1,15 h. Kako planinarski dom pod ovim vrhom nije radio, nismo skretali sa taze prema njemu, mada bi pivo nakon ovako naporne ture dobro došlo.
Fotografišemo se na vrhu i odmah krećemo nazad. Već je postalo i prohladno, tamni oblaci su se sve više navlačili i najavljivali popodnevnu kišu koja je i prognozirana u tom dijelu dana. Sada već nismo imali pogled ni u fragmentima pa je pogled na Blidinje ostao za neki naredni uspon na ovaj vrh. Usput svraćamo do Hajdučkih vrata koja su na 5 minuta od staze, prirodni kameni luk koji je zaštitni znak ove planine i na svim njenim je fotografijama, vodičima i prospektima. Krećemo u spuštanje, prilično brzo iako smo već umorni. Nema puno vremena treba za dana stići na početnu tačku. Zbog brzine ali i kiše koja je počela da pada već na sredini spuštanja, bilo je više klizanja i padova ali, srećom, bez posledica.
Na početnu tačku kod auta u selu Diva Grabovica stižemo u 19 časova, nakon 10 sati provedenih u planini, pređenih 25 km i savladane visinske razlike od 2260 metara u usponu i toliko u silasku. Čvrsnica ostaje iza nas, u svojoj ljepoti koju nam, ovoga puta nije pokazala zbog maglenog ruha navučenog na sebe, ali jednako smo uživali u ovoj jakoj i napornoj visokogorskoj turi koja se preporučuje samo planinarima dobre kondicije i izdržljivosti. Nakon Pločnog, najvišeg vrha ove planine koji smo ispenjali u zimskim uslovima, još dva vrha su upisana u bilans. Za neki naredni put ostaje nova ruta: Diva Grabovica-Veliki Kuk (ferata)-Veliki Vilinac-Hajdučke vrleti (Blidinje). Mirela se već ponudila da bude domaćin ovog uspona. Naravno, zahvalni smo joj na organizaciji sjajne večeri i druženje, a Zoranu Bošnjaku na vođenju i strpljenju da udovolji našim željama u jednoj iscrpljujućoj turi. Nadamo se da ćemo ih i mi, ponovo, moći ugostiti na našim planinama kao što smo na Prokletijama u septembru prošle godine.
Milan Radović
Čabulja i Čvrsnica, 04./05.10.2014.
