Visokogorci stižu i do najudaljenijih krajeva. Ovog puta cilj su bili vrhovi Skandinavije, tačnije Norveške. U pitanju je nacionalni park Jotunheimen, odnosno istoimeni planinski masiv. Na najvišem vrhu Skandinavije Galthopigen 2469 mnv bili smo 2005. godine. Ovog puta plan je bio uspon na drugi vrh po visini Glitertiden 2465m.
Datum: 03.-12. avgust 2011;
Planina: Jotunheimen, Norveška.
Vrhovi: Glitertiden 2465 mnv, Besseggen 1743mnv.
Učesnici: Aleksandar Đajić, Kum Igor i Jovo Martinović.
Jedan od dobrih razloga posjete norveškim planinama je i taj što su kompletni vrhovi masiva Jotunheimen pokriveni lednicima i glečerima tako da na niskim visinama imate uslove koji vladaju na drugim planinama visine preko 4000 mnv.
Tri stvari na koje ne treba misliti kada su u pitanju norveške planine su:
- Voda! Ima je na svakom koraku i samo je potrebno ponijeti jednu čuturu sa sobom.
- Meteo situacija! Treba gorotex u svakoj varijanti i riješeni su svi problemi. Nikad nema grmljavina tako da treba samo dobra volja za uspon. Sve staze su izuzetno markirane pa i pri slaboj vidljivosti, uz malo pažnje, na dobrom ste putu.
- Vrijeme uspona! Potpuno nebitno u koje doba dana penjete. Noć, to jest sumrak, traje nekih tri do četiri sata i to je to. Penje se normalno čitavih 24h.
- Dolazak na aerodrom Oslo nam je priredio prvo iznenađenje. Prtljag nam se zagubio negdje u toku leta tako od planiranog odlaska u Hesmedal i sela Likka nema ništa. Slobodni dan smo iskoristili za nabavku nedostajuće opreme i trgovinu hrane i alkohola u Švedskoj pošto je tamo mnogo jeftinije. Svu dalju logistiku i organizaciju sam prepustio mom kumu Igoru koji je ujedno i bio naš domaćin tokom boravka.
Sjutradan zagubljeni prtljag, srećom, stiže u prijepodnevnim časovima tako da pod punom opremom krećemo do baze, to jest izuzetno luksuzne kolibe (Hite) smještene nadomak Hemsedala, inače najpoznatijeg skijališta u Norveškoj. To je i granica nacionalnog parka Jotunheimen i sve dalje aktivnosti će nam biti bazirane u okviru njega. Tipične kolibe (bolje reći vile) po Norveškoj su napravljene od prirodnih materijala i obavezno sa podneblja gdje se gradi jer se na taj način postiže najbolja otpornost na meteo uslove. Objekti ne smiju biti viši od okolnog drveća da se ne bi narušio prirodni sklad. Kod gušćih naselja obavezno je pokrivanje krovova zemljom i sađenje trave da bi sve izgledalo prirodnije.
Prvi planirani uspon je na vrh Besseggen visok 1743 mnv a visinske razlike uspona 1200 m. Vožnja od kolibe do mjesta kretanja na uspon traje 2h. Ovu turu smo izabrali jer je to najpoznatija i najpopularnija tura norveškog planinarenja. Oko 10h stižemo do jezera Gjende gdje se ukrcavamo na brod koji redovno saobraća prevozeći planinare i turiste do destinacije uspona. Vožnja traje nekih pola sata sa pogledom na mnogobrojne vodopade i par glečera koji silaze do samog jezera. Uspon je počeo negdje oko 11 sati izlaskom na jednu travnatu sedlenu površ na nekih 800m i nastavlja grebenski sve do vrha na kojem smo bili negdje oko 18 h. Sa grebena se pruža jedan od naljepših pogledana norvešku prirodu. Staza prolazi između dva jezera razmaka 30m a visinske razlike između njih oko 400m. Jedno modro plavo a drugo smaragdno zeleno. Vrijeme nam definitivno nije bilo saveznik. Niska oblačnost, magla i kiša nas prate cijelim putem. Od toliko očekivanog pogleda slabo šta! Ali i to je sastavni dio planinarenja, i to nije u našoj nadležnosti. Vidljivost pada na svega par metara. Bez dobro markirane staze uspon bi bio nemoguć. Skupljanje kamenčica na vrhu je dovelo do toga da nisam više znao sa koje strane sam stigao i na koju treba da se vratim. Putpuna dezorjentizacija u prostoru. Posle uspona vraćamo se u našu luksuznu kolibu gdje se pripremamo za sjutrašnji uspon na Glitretiden.
Kolibu napuštamo naredni dan negdje oko 10h i krećemo ka Glitertidenu (2465 mnv) sa visinskom razlikom uspona od 1400 m plus 14 km hoda po makadamskom putu. Do granice nacionalnog parka dolazimo negdje oko 14 h. Tu nas sačekuje kapija te dalje moramo pješke. Put dalje vodi do planinarskog doma Gliterheim odakle i počinje uspon. Kroz ledničku dolinu pogled nam se u daljini zaustavlja na Mamutov vrh okovan sa svih strana ledom sa dosta eksponiranim završnim usponom. Prilično sliči prokletijskim Karanfilima zimi. Sa desne strane pojavljuje se masiv Glitertidena u zagrljaju dva glečera koji ga okivaju sve do samog vrha. U dom stižemo u 15.30 h i posle prepakiranja krećemo na uspon u 16 h. Sam uspon počinje blagom grebenskom stazom koja vodi do pred sami vrh gdje nas dočekuje sniježni namet, led i sreha. Dereze na završnom usponu su veoma poželjan dio opreme. Sama staza grebenom je veoma zamorna zbog izuzrtno teške podloge koja se sastoji od prosutih pokretnih povećih stijena i oblutaka. Mora se biti izuzetno obazriv jer mala nepažnja, ode zglob.Vrijeme standardno loše. Kiša nas prati cijelim putem. Niski oblaci dozvole pogled na vrh samo u rijetkim prilikama. Pogled na okolne vrhove, kad nam to vidljivost dozvoli, oduzima dah. Sve je prošarano glečerima i lednicima. I tako od markacije do markacije, po magli, stižemo do prvog lednika na 2200 m i veliko sedlo na kojem sa naše lijeve strane počinje glečer koji silazi do samog podnožja planine. Uspon njime je mnogo privlačnija opcija ali uz neku bolju meteo situaciju i vidljivost. Sam izlazak na vrh je prilično potrajao jer smo ga zbog loše vidljivosti promašili i popeli sa suprotne strane uz korištenje dereza. Na samom vrhu je streha tako da grebenom idemo držeći razumno odstojanje od ivice. Na vrhu smo negdje oko 19.00 h i samo zahvaljujući GPS-u znamo da smo na svom cilju. Vidljivost, blago rečeno katastrofa. Sam povratak do planinarskog doma je bio dosta brz tako da smo dolje bili za nekih sat ipo, pa onda peglanje makadamom do auta još 2 sata. To me je u potpunosti dotuklo psihički. Jedino malo raspoloženja su mi davala krda irvasa koja su ovdje uobičajen prizor. Do kolibe stižemo u 2 sata ujutro i time se završava ovaj uspon.
Čitavi sjutrašnji dan koristimo za odmor i izležavanje jer naredno jutro krećemo put Osla.
Krećemo prema Oslu u ranim jutarnjim časovima zaobilaznim putem preko Lilehamera da bi uživali u prelijepim pejzažima koji se nižu kao na filmskom platnu.
E tu je došlo do malog iznenađenja u organizaciji. Kum nam je rezervisao i organizovao rafting najpoznatijom rijekom za rafting u Norveškoj – Sjoa. Naš divni domaćin i skiper- stasita plavuša Nina je održala jednočasovni kurs o bezbijednosti i procedurama prilikom prevrtanja i i spadanja iz čamca. Na kraju smo svi na svojoj koži osijetili to. Rijeka je toliko divlja da nema šanse da u toku splavarenje ne ispadneš iz čamca a vjerovatnoća prevrtanja je 90% tako da je i nas to zadesilo….Sve u svemu jedno nevjerovatno iskustvo.
Slijedi povratak u Oslo, malo ljenčarenja, obilazak par jezera u okolini i povratak kući.
Zahvalnost dugujem kumu Igoru za organizaciji i gostoprimstvo tokom naše posjete.
Đajić Aleksandar
