Najviši vrhovi Alpa su izazov za sve visokogorce svijeta. Izuzetak nismo ni mi. Relativna blizina, već dokazana uspješnost u organizaciji ekspedicija na ovaj masiv i potreba da se održava visina i svake godine iznova potvrdi planinarski renome, i ovog jula nas je dovela na Alpe.
Datum: 12.-21.07.2013.;
Ekspedicija: Alpi 2013.;
Ispenjani vrhovi: Breithorn 4164 mnv; Gran Paradiso 4061 mnv; Mont Blanc 4810 mnv;
Vođa ekspedicije: Milan Radović;
Učesnici: Tanja Pavličić, Aleksandar Đajić, Savć Glendža, Branko Tomić i Igor Vujović;
Treća ekspedicija u organizaciji našeg Kluba bila je uspješna, realizovana po planu i protekla u najboljem redu. Ekipa je bila mala, ali odabrana, funkcionisali smo fantastično, atmosfera je bila više nego dobra, što je za ovakve poduhvate od izuzetnog značaja. No da krenemo redom.
U petak veče oko 19 h se okupljamo u prostorijama kluba u Tološima. Učesnici ekspedicije, svi osim Igora koji će nas čekati u Italiji, i članovi i prijatelji koji su došli da nas isprate. Neko je komentarisao, obzirom da smo prije par dana na aerodromu Golubovci ispratili jednu ekipu na Elbrus, da ne mogu da stižu da nas ispraćaju na ekspedicije. Bilo kako bilo tih sat vremena je prošlo brzo u pakovanju stvari u kombi, dobroj atmosferi u klubu, po neko pivo (ja sam morao da apstiniram zbog vožnje), fotografisanje za uspomenu i tačno u 20 h krećemo. Đaja se oduševljava kombijem koji sam iznajmio za ovu priliku, i zaista, za toliki put je važno imati dobar i pouzdan auto. Naš kombi je bio potpuno nov. Branko Tomić, kao najkrupniji član tima bio zadovoljan što nas je malo i što će imati komfor. Tanja je sjela naprijed na suvozačko mjesto, pored nje se ni jednom vozaču ne može prispavati.
Na izvoru prije Šćepan Polja točimo bidon vode za put, ubrzo bez velikih formalnosti prelazimo granicu i nastavljamo preko Sarajeva, Zenice prema Slavonskom Brodu. Brinemo se da li će biti kakvih procedura na ulasku u Hrvatsku, obzirom da su nedavno ušli u EU, međutim strah je bio neopravdan. Osim pitanja šta je destinacija i cilj putovanja i uvida u putnu dokumentaciju, carnici i granični službenici nisu preduzimali bilo kakve radnje uvida u prtljag.
Svitanje nas dočekuje na auto putu za Zagreb ali i umor pa nakon cjelonoćne vožnje volan prepuštam Glendži koji je odvezao drugu dionicu. U tržni cenrat BTC u Ljubljanu stižemo oko 8 h, prije otvaranja ovog centra. Plan nam je da obiđemo radnje i potrgujemo nedostajuću opremu i u popodnevnim časovima nastavimo put kako bi naredno jutro stigli u Cerviniu. Dogovaramo malu promjenu plana, a to je da se u BTC-u zadržimo do podne i odmah nastavimo dalje i da ne idemo u grad. Tako i biva. Auto putem nastavljamo prema Vrhnici, Postojini i dalje prema Velikoj Gorici na kojoj više nema graničnog prelaza.
Skoro bez pauza prolazimo Veronu, Brešu, Milano i stižemo u Cerviniu u večernjim časovima. Odlazimo do gondole da vidimo radno vrijeme kako bi napravili plan za sjutra, pa se vraćamo u naselje ispod ovog planinskog mjesta, pronalazimo kamp i odmah podižemo šatore. U gradu se odvija nekakva manifestacija i okupio se veliki broj ljudi, pa odlazimo da vidimo o čemu se radi. Na obali jezera mnogo ljudi očekuje neki događaj, saznajemo da je u pitanju vatromet u čast neke legende vezane za ovaj kraj. Ubrzo počinje spektakularan vatromet, a mi se šalimo da nam nisu mogli prirediti ljepši doček i proslavu 13. jula…
Ne sjećam se kad sam ljepše spavao od ove noći provedene u štaoru, uz obalu planinskog potoka čiji šum je dodatno uspavljivao tijela umorna od dugog dvadesetčetvorosatnog puta. Nisam čak čuo ni motor koji je, kako su mi rekli ostal iz ekipe, nekoliko puta tokom noći zvrndao putem uz same šatore.
14.07.2013.
Ustajemo u 6 h, organizujemo doručak i pakovanje, i polako se prebacujemo do gondole iznad grada koja će nas odvesti na 3400 mnv. Na gondoli gužva, mnogo ljudi kreće gore. Ima dosta planinara, ali većinom su skijaši i borderi. Prebacujemo se u manje korpe druge gondole koja nas izbacuje na plato Rosa Testa Grigia na 3400 m. Dočekuje nas prilično hladan vjetar, ili je to samo osjećaj nakon tople noći provedene u dolini. Dočekuje nas i Igor Vujović koji je doputovao iz Osla avionom do Bergama, prebacio se ovdje prije dva dana kako bi se dodatno aklimatizovao. Do sada nije bio na ovim visinama i htio je da se što bolje pripremi za glavni zadatak, uspon na Mon Blan. Kaže da je juče popeo Breithorn, ali da će i danas sa nama ponovo penjati.
Oblačimo jakne, stavljamo kamašne, razvlačimo štapove i polako u 8,45 h krećemo prema ovom vrhu koji se nalazi na teritoriji Švajcarske. Staza vodi pored skijaških staza koje su idealno sređene i na kojima se nalazi veliki broj skijaša. Tu su staze za spust, slalom i veleslalom. Sva skijaška elita je tu i trenira u jutarnjim satima dok snijeg ne omekša. Glendža, bivši skijaški reprezentativac Jugoslavije prepoznaje glavne skijaške vedete, pobjednike zadnjih olimpijskih igara, svjetskih prvenstava. Prepoznajemo Ivicu Kostelića i našeg Dalibora Šamšala koji nastupa za hrvatsku reprezentaciju u slalomu i veleslalomu.
Brzo stižemo do gondole koja ide iz švajcarskog Zermatta do visine od 3800 m. Tu pravimo kraću pauzu za unos tečnosti i kako bi se raskmotili jer postaje vruće. Odatle je lijep pgled na vrh koji penjemo kao i desno na moćni masiv koji će nam biti meta neki naredni put a kome je kruna Monte Rosa. Naravno, sve vrijeme uspona, sa lijeve strane nam je moćni i prelijepi Matterhorn, ili tačnije Monte Cervinio pošto se nalazimo na italijanskoj strani. Već tu na sredini staze razdvajamo se u dvije grupe, pozadi ostaju Tanja i Branko, ali kako je lijep dan i imamo dosta vremena na raspolaganju nema potrebe za žurbom. Ispostavlja se da smo donijeli dobru odluku kada smo krenuli iz Ljubljane u podne a ne popodne kako je planom bilo predviđeno jer smo na taj način dobili spavanje prije uspona što je nakon napornog puta do Cervinie zaista potrebno.
Nakon švajcarske gondole (tu se prelazi u Švajcarsku) staza se malo spušta, potom ide blagim usponom, a onda velikom traverzom lijevo padinama Breithorna. Potom na 4000 m staza zavija desno i vodi na greben na kome je najviša tačka Breithorna 4165 m. Glendža i Vujović su uhvatili prečicu penjući izvan staze direktno padinom i na vrh su stigli desetak minuta prije Đaje i mene koji smo stigli na vrh u u 11,30 h. Na vrhu je mnogo ljudi, zatičemo i ekipu iz riječkog PD Kamenjaka. Morali smo se odmah upoznati sa dvije djevojke koje su bile apsolutni hit ovog vrha i ovog dana. Glendža nije propustio priliku da ih pozove na naše planine…
Pogled sa vrha očarava. Moćni greben prema Monte Rosi, u dolini Zermatt, neodoljivi alpski vrhovi na svim stranama i, naravno, dragulj na kruni Matterhorn. Gledamo u njega, a voda nam ide na usta kao kad dijete ugleda omiljenu poslasticu…
Nakon petnaestak minuta uživanja u alpskom prizoru, fotografisanja i razmjene komplimenata sa Riječankama, krećemo nazad. Na traverzi srećemo Tanju i Branka kojima od tog mjesta treba nekih pola sata do vrha. Snijeg je razmekšan pod dejstvom sunca i teže se kreće, ali obzirom da je nizbrdo idemo bez zadržavanja. Na ski stazi više nema nikoga samo radnici skijališta prikupljaju kapije kako bi oslobodili stazu za ratrake i ravnanje.
U dom na početnu poziciju stižemo prilično umorni, pa nam pivo koje je častio Igor u znak zajedničkog prvog uspješnog uspona, dolazi kao melem na ranu. Ne zadržavamo se puno, idemo odmah žičarom u podnožje planine, gdje se prepakujemo u kombiju i odlazimo da prošetamo Cerviniom čekajući Tanju i Branka da se vrate sa planine.
Nakon što su stigli, odlazimo u prodavnicu da se snadbijemo namirnicama, ja sjedam za volan i krećemo prema sledećoj destinaciji, dolini Valsavarenche ispod najvišeg vrha Italije Gran Paradisa koji je naš sledeći cilj. Iako sam već nekoliko puta bio na ovoj destinaciji, promašujem izlaz iz Aoste, ulazimo u dolinu Cogne koja je takođe čarobna, posebno u zimskim uslovima kada ima mnogo zaleđenih slapova za ledno penjanje. Tako gubimo skoro sat vremena, ali dobro raspoloženje nas ne napušta. Vraćamo se nazad za Aostu, pronalazimo komplikovani izlaz za dolinu u kojoj planiramo kampovati i pred noć stižemo u Pont kod naše stare poznanice, vlasnice istoimenog kampa.
15.07.2013.
Sviće još jedno čarobno alpsko jutro. Ne žurimo, izležavamo se sve dok sunce nije obasjalo dolinu i odnijelo rosu sa naših šatora. Uslijedio je doručak pa novo prepakivanje i spremanje za sledeći cilj, najviši vrh Italije. Meni je ovo treći put da krećem na ovaj vrh. Prethodna dva su bila uspješna.
Iz kampa krećemo u 12,10 h. Na stazi je dosta izletnika koji se penju do doma Vitorio Emanuele i uživaju gore na terasi doma ili na obalama čarobnog jezerca neposredno pored doma. U dom stižemo u 14,45 h. Gužva. Lijep dan je izmamio sve posjetioce na terasu doma pa jedva nalazimo mjesto za novu turu piva. Potvrđuje se već tradicionalna ljubaznost domaćina doma, dobijamo smještaj u kontejneru ispod doma, upravo onako kako smo tražili. Na vratima doma kao i iznad šanka i dalje se nalaze, u mnoštvu drugih, naljepnice našeg kluba koje tu stoje godinama. Nema naših da ih grebu i uklanjaju kao što to rade po Crnoj Gori. Savić priča čuvene cetinjske skečeve i anegdote, koliko se smijemo simpatično je ljudima oko nas, pa iako ne razumiju, smiju se kao ludi…
Dogovaramo ustajanje u 3 h i polako se spremamo na počinak. Stiže nekoliko britanskih planinara koji se “uvaljuju” u naš kontejner. Nije nam previše drago, ali nemamo izbora.
16.07.2013.
Ustajemo u 3 h. Tridesetpet minuta kasnije krećemo na uspon. Ispred nas je već nekoliko ekipa, krivudava, isprekidana linija čeonih lampi svijetli na padinama Gran Paradisa. Većina penjača je, ipak, krenula iza nas tako da nećemo imati preveliku gužvu na stazi. Prelazimo kamenite gromade i brzo dolazimo na zasniježenu padinu. I u Alpima je ove godine, kao i u našim planinama, bilo dosta snijega pa ga je na stazi puno i na nižim visinama nego ranijih godina. Tanja nakon manje od sat vremena odustaje. Ne osjeća se dobro, ima problem sa želudcem. Imam osjećaj da nema previše motiva da penje ovaj vrh koji je ranije jednom popela i da se čuva za “ultinu”-Mon Blan. Vraća se nazad, a Savić i Đaja ubrzavaju i nestaju u mraku. Laganim tempom, konstantno hodajući bez pauza nastavljamo Igor, Branko i ja. Noć je idilična, bez vjetra i ne mnogo hladna.
Ubrzo sviće i na padinama planine, iznad nas kao i ispod vidimo mnogo planinara koji su ovaj dan izabrali za uspon na najvišu kotu Italije. Kada smo izašli na plato sa kojeg se vidi vrh, na njemu vidimo jednog planinara. To je Glendža, koji je prestigao sve koji su tog jutra krenuli mnogo ranije i stigao na vrh u 6,55 h, što znači da je visinsku razliku od 1300 m savladao za nevjerovatnih 3 h i 20 minuta! Đaja je na vrh stigao u 7,20 h, tako da smo ih sreli na najeksponiranijoj padini koja vodi prema vršnom grebenu Gran Paradisa. Srećom, na opasnom grebenu nije bilo previše naveza tako da smo bez velikog zadržavanja stupili na vrh u 8,45 h. Dan kao naručen je bacao idealno svjetlo za dobru fotografiju a nama se nije žurilo sa vrha. Ipak, morali smo krenuti nazad kako bi kamenu gromadu na kojoj se nalazi kip Bogorodice na 4037 m ustupili drugim navezama. Branku je ovo drugi put na ovom vrhu, Igor je prvi put ovdje. Meni treći, “jubilarni”.
U dom Vitorio Emanuele stižemo u 10,56 h, Savić i Đaja mnogo ranije. Ne zadržavamo se puno. Plaćamo smještaj, odlazimo na po još jedno pivo sa pogledom na neobičnu šankericu divljeg face-a i savršene linije, i ubrzo nastavljamo spuštanje u dolinu gdje nas čeka kombi za nastavak puta.
U Šamoniju brzo nalazimo naš stari kamp “2 glečera” u kome stalno odsjedamo na našim ekspedicijama, postavljamo kamp odmah preko puta recepcije i prilično rano odlazimo na zasluženi odmor.
17.07.2013.
Dan rezervisan za šetnju Šamonijem, kupovanje opreme i pripremu za glavni cilj ekspedicije. Najprije odlazimo u planinsku kuću gdje se raspitujemo za vremenske uslove i stanje na planini. Rezervišemo smještaj u novom domu koji nismo ranije uspjeli rezervisati. Spavanje u domu košta 60 € a ukoliko dođete bez rezervacije spavanje je 90 €! Iznad grada je mnogo paraglajderista, na ulicama je mnogo ljudi. Ne srećemo nikog od planinara iz naših krajeva, izgleda da su ove godine odlučili da Mon Blan penju kasnije tokom ljeta ili u septembru. U gradu ostajemo do same večeri jer je radnji toliko da je nemoguće sve obići kako bi uporedili cijene i prošli jeftinije.
Uveče proslavljamo Savićev rođendan. Igor je kupio u megamarketu u kome smo se snadbijavali hranom voćnu tortu, bilo je tu piva i drugih đakonija. Slavljenik je duvao i svjećice pa je proslava imala svu simboliku koju je moguće stvoriti u datim uslovima.
18.07.2013.
Osviće lijepo jutro iako veče nije najavljivalo najbolje vrijeme. Krećemo oko 8,30 prema žičari. U kampu ostaju Đaja i Savić koji će malo kasnije otići do žičare koja vodi na du Midi sa koje strane će sjutra krenuti na uspon na Mon Blan. Na našoj žičari zatičemo sve zatvoreno. Na vratima obavještenje: juče je požar zahvatio jednu od zgrada ispod žice, oštetio kablove i žičara neće raditi do daljnjeg. Predlažu dvije opcije za pristup planini: nekih desetak kilometara na susjednu žičaru sa koje se mora pješačiti nekih pola sata do pruge i dalje planinskim tramvajem. Druga opcija je otići do Le Fayeta, početnu stanicu voza, udaljenu pola sata vožnje prema Ženevi. Odlučujemo se za drugu opciju koja ne podrazumijeva bilo kakvo presijedanje.
Iz Fayeta, preko stanica Saint-Gervais, Motivon, Col de Voza, Bellevue, sa prekrasnim pogledom na zelenu dolinu i masiv Mon Blana iznad nje, stižemo na poznatu odrednicu: zadnju stanicu tramvaja Nid d Aigle na 2386 mnv. Cijena povratne karte na ovoj relaciji je 33 €.
Nakon kraćeg prepakivanja, krećemo na uspon u 11,36 h. Već na početnim dijelovima staze ima dosta sniježnih hrpa i lednika koji ranijih godina nijesu mogli da se vide prije visine od 3000 m. Napredujemo lagano, cilj je ne zamarati se previše i sačuvati snagu za završni sjutrašnji uspon. Iako danas savladavamo visinsku razliku od skoro 1500 m visinske razlike, uglavnom nam uspon ne pada teško jer smo se prethodnim usponima na ekspediciji dobro aklimatizovali.
“Kuloar smrti” je pod snijegom. Po sredini je prilično široko korito kojim se sliva voda od otapanja lednika gore sa stijena. Toplo je pa često pada kamenje različite veličine i brzine. Biće veliki izazov preći najopasniji dio uspona do doma di Gouter. Kako je bujica prilično jaka, odnijela je sitno kamenje i sipar u sredini kuloara pa je izuzetno nezgodno preći sa sniježnog dijela na taj dio, preko ogoljene stijene gdje se mora žestoko voditi računa jer je ovdje i najmanja greška kobna. A sve to pod prijetnjom da kuloarom krene kamena lavina. Ipak je najbolja opcija ovaj dio prolaziti u ranu zoru, kada je snijeg u gornjim dijelovima stijene smrznut i nema opasnosti od otapanja. Uslov za takvu opciju jeste da se spava u domu Tete Rousse. Kuloar pretrčavam uspješno, potom ostali po dogovorenom redosledu. Na kraju ostaje Tanja kojoj u prelasku pomaže vodič grčke ekspedicije koji se nekoliko puta vraćao po svoje članove. U toj ekspediciji upoznajemo i jednu Baranku koja već dvadesetak godina živi u Atini.
Uspješno prelazimo kuloar i ulazimo u stijenu visoku 600 metara na čijoj ivici se gore nalazi naš današnji cilj: novoizgrađeni planinarski dom Refuge del` Aiguille du Gouter 3817 m/nm. Prilagođavajući se najsporijem članu ekspedicije, napredujemo polako i bez nervoze, iako je ritam spor posebno u završnom dijelu stijene gdje postoje sajle i potreba jednog člana tima da se svaki put ukači na sajlu koju ugleda. Poslije napornog i dugog penjanja stižemo do starog doma koji je zatvoren i na čijim vratima i dalje stoji naljepnica sa logom našeg kluba. U odredište stižemo u 19,20 h. U domu je prilična gužva ali pronalazimo svoj kutak gdje ćemo nešto prezalogajiti, mada, obzirom na umor, to nije prioritet. Ubrzo odlazimo na spavanje, razočarani uslovima u novom domu koje smo očekivali na mnogo većem nivou. Kreveti i prostor između njih ne zadovoljavaju minimum komfora, sve je skučeno a vjetar ispod doma donosi nesnosan smrad kanalizacije.
19.07.2013.
Već oko 2 h nas budi spremanje planinara za uspon. Koliko god pokušavali da budu tihi, prečagaste drvene pregrade između prostorija za spavanje ne obezbjeđuju nikakvu zvučnu izolaciju pa se svaki šum prenosi u sve prostorije. Mi kunjamo do 3 h, a onda ustajemo i brzo se izvlačimo iz ovih ćumeza.
Formiramo nevezu i krećemo na uspon u 3,20 h. Ja vodim navezu, potom Tanja, Branko i na začelju Igor. Noć je mirna, zvjezdana i topla. Nikada nisam na Mon Blanu do sada imao ovako toplu noć na ovoj visini. Dovoljne su tanke rukavice. Snijeg je dobar, tvrd i omogućava dobro napredovanje. Već nakon nepun sat hoda Tanja je krenula sa zastajkivanjem i traženjem kratkih pauza, što je remetilo ritam grupe. Ali, obzirom na vremenske uslove, odlučni smo da i ona uspije, da u trećem pokušaju popenje ovaj vrh. Pokušavam da joj objasnim da je najvažnije uspostaviti lagan ritam kretanja i disanja, te da joj česte pauze, posebno u eksponiranim dijelovima staze, prave problem i crpe dodatnu energiju, ali ne ide. Na 4000 m sačekuju nas obrisi jutra i crvenila na istoku iznad moćnog alpskog grebena. Putema radio veze pokušavam uspostaviti vezu sa Đajom na dogovorenoj frekvenciji, ali ne uspijevam, očigledno smo još uvijek daleko jedni od drugih. Kod bivaka Vallot na 4200 m pravimo dužu pauzu. Tanja djeluje iscrpljeno ali je odlučna da nastavi dalje. Ima i našu podršku da uspije. Ostali se osjećaju dobro i nemaju bilo kakvih problema.
Na grebenu, na visini od 4400 m uspijevam da uspostavim vezu sa Đajom. Napreduju dobro, i oni su otprilike na istoj visini sa druge strane planine. Tanja je sve iscrpljenija, ali imamo strpljenja i volje da se kao ekipa svi nađemo na vrhu. Na Ženevskom nožu nas dočekuje hladan vjetar, srećom ne prejak. Đaja se javlja sa vrha, nam treba još dvadesetak minuta. Sačekaće nas, iako je na vrhu hladno, da bi napravili zajedničke fotografije. U 9,50 h, nakon 5,5 sati izlazimo na visinu od 4810 metara. Uspjeli smo! Svi! Tanja iz trećeg pokušaja, Branko iz drugog, Igoru i Saviću je ovo prvi put, Đaji drugi uspon, ovog puta drugom rutom a meni treći uspješan uspon na Mon Blan iz četiri pokušaja. Đaja i Savić su sa početne pozicije, iz svog šatora na di Midiju krenuli u 3 h a na vrhu su bili u 9,30.
Pošto su već pola sata na vrhu, naš dvojac kreće u silazak stazom kojom smo mi popeli. Mi ostajemo par minuta duže da napravimo još koju fotografiju i uživamo u pogledu na Alpe, ali zbog vjetra i hladnoće krećemo i mi ubrzo nazad. Sunce je već razmekšalo snijeg i veliki broj penjača je razbio stazu, posebno u najstrmijim dijelovima. Ipak, prilično sporo ali sigurno dolazimo do Valota gdje pravimo dužu pauzu. Tu rasforimiravamo navezu, pakujem uže, dalje nastavljamo solo, doduše u grupi i bez razdvajanja.
Uslijedilo je ne mnogo zanimljivo i iscrpljujuće spuštanje. U domu, gdje su nas sačekali Đaja i Savić, pravimo kraću pauzu, ali pošto nemamo previše vremena za gubljenje nastavljamo dalje niz stijenu. Đaja je navezao Tanju i pomoći će joj u spuštanju.
Na planinu se navlače tamni i gusti oblaci. Prelaskom preko kuloara počinju prve kapljice pomiješane sa sitnim, zvonastim snijegom. Ubrzo se padavine pretvaraju u snažan pljusak praćen vjetrom i tutnjavom gromova. Odjednom se planina pretvorila u tamne, uskovitlane slike pakla i straha. Jurimo niz sniježnu padinu da bi što prije stigli do doma. Klizamo niz lednik, padamo u prtini i izvan nje, mokri kao da nas je neko izvukao iz bunara. Ulazimo u dom Tete Rousse, već je mrak okovao planinu. Kiša je, kako je naglo stigla, naglo i prestala istog onog momenta kada smo ušli u dom. Kao da se planina potrudila da nam idilično i idealno vrijeme koje smo imali na usponu pokvari na kraju puta i time nam potvrdi da su izazovi uspona na Mon Blan brojni i nepredvidivi.
U domu nas čeka neprijatno iznenađenje. Spavanje košta 40 €, a do prošle godine smo spavanje u ovom domu plaćali 15 €! Izgradnjom novog doma gore na stijeni, ekspedicija na Mon Blan je postala bezobrazno skupa. Čini se da je bolje i ljepše odlaziti u italijanske Alpe i penjati mnoge lijepe vrhove, boraveći u njihovim domovima sa ljubaznim personalom. Zamislite. dvije noći na Mon Blanu treba platiti 100 €, gdje je personal takav da odmah primijetite momke koji su naduvani travom ili nekom jačom drogom i koji su neljubazni toliko da je atmosfera uvijek na ivici incidenta. Šta da radimo, sve ovo se ne može izbjeći jer su Francuzi zabranili kampovanje u blizini domova.
20.07.2013.
Krećemo rano nazad u želji da više vremena posvetimo Šamoniju i uživanju u blagodetima grada nakon dvodnevnog boravka na planini. Dočekuje nas sparno vrijeme, već na početnoj stanici i egzotična kondukterica planinskog tramvaja. U La Fayetu skidamo planinarske cipele, ubacujemo rančeve u kombi i krećemo u Šamoni do kampa gdje ćemo se okupati, presvući i prepakovati za povratak. Nakon odrađenog, i nakon što smo se osvježili, odlazimo u grad. Dogovaramo okupljanje kod spomenika u 16 h, do tada smo free. Kako nemam novca za šopingovanje i zalaske po radnjama, sa Brankom i Tanjom odlazim na pivo, potom uživamo zavaljeni u stolice ispred turističke organizacije sa pogledom na Mon Blan. Tanja odlazi u obližnju crkvu da, sjedeći u zadnjoj klupi, odgleda ceremoniju jednog vjenčanja. Sve u svemu, zasluženo uživanje nakon uspješnog uspona i pred povratak kući.
Krećemo nazad u dogovoreno vrijeme, uz uživanje u muzici i zadovoljstvo ostvarenim. Ekspedicija je protekla bez ijednog kiksa, uspješno i uz uživanje i dobro raspoloženje. Kad je dobra ekipa i pogodi se dobro vrijeme, onda je uspjeh zagarantovan. Neka mi ne bude zamjereno kao organizatoru ekspedicije što ću reći da je i organizacija bila maksimalno ozbiljna te da je ekspedicija tekla po planu.
Ostavljamo Igora u Bergamu. Tek je ponoć a ima avion za Oslo narednog dana uveče. Slobodno vrijeme će provesti u Bergamu ili u šetnji Milanom. Mi nastavljamo, mijenjajući se za volanom kombija. Naredni dan u Herceg Novom kupujemo pivo za završetak puta, ne vjerujući cijenama, nakon što smo ga po domovima na ekspediciji plaćali po 5 €. U klubu su nas sačekali drugari i članovi porodica kako je to već postala tradicija.
Ostala je iza nas još jedna ekspedicija koji ćemo pamtiti. Ekspedicija pozitivne energije, odličnog raspoloženja, dobrog zezanja, uspješnih uspona… Ekspedicija koja nam je napunila baterije za nove izazove. Kao vođa ovog putešestvija zadovoljan sam svime a naročito što su uspjeli Tanja kojoja je imala jaku želju a nekako joj je Mon Blan izmicao ranijih pokušaja, kao i Branko, najstariji član ekipe koji, takođe, u svom prvom pokušaju 2010. godine nije uspio jer smo tada imali pakleno vrijeme u kome su dvojica britanskih planinara stradala na padinama Mon Blana.
