Na Alpe smo odlazili više puta. Nije nam smetalo ni to što smo morali obezbjeđivati vize, ni to što je ovdje vrlo teško pronaći novac za ovakve akcije. 2008. godina je najuspješnija godina za naše članove. Evo kako je Boris Čelebić doživio svoj uspon na alpske vrhove Grintovec, Brithorn i Mont Blanc te godine…
Ekspedicija: Alpi 2008;
Vrhovi: Grintovec, Brajthorn, Mon Blan;
Vrijeme ekspedicije: Avgust 2008;
Učesnik iz našeg kluba: Boris Čelebić;
Krenulo je loše! Mnogo ljudi, pun autobos i ni jedno mjesto viška, sve stvari nam razbacane i niko ne zna gdje mu što stoji, nervoza se uvukla u naše redove. Na jedvite jade se ugurasmo u bus i nekako smjestismo opremu, bilo nas je oko 50. Organizator ekspedicije beogradska Pobeda, vodič Milanka Arsić. Noćna vožnja do Slovenije je prošla brzo. Stigli smo do Kamniških Alpa, prošli pored nekih prelijepih vodopada i posle par sati hoda dobro sređenom stazom stigli do planinarskog doma Kamiško sedlo. Za sjutri dan najavljena kiša i to čitavo vrijeme. Vodič ipak odlučuje da se krene na dug i opasan put preko kamenih vrhova Turske gore, Skute, Dolgog hrbeta na Grintovec i dolje do Kamiške Bistrice. Oko 7 ujutro krenuli smo po magli, vidljivost je bila slaba ali dovoljna da vidimo koliko su lijepe te planine i kakva je šteta što nije bolji pogled. Cijelo vrijeme išli smo po stijeni a na dosta mjesta postavljeno je osiguranje, klinovi i sajle. Grupa nam je bila velika, oko 40 ljudi a među njima je bilo i onih sa slabijom kondicijom tako da smo išli sporo. Uspon na Tursku goru prošao je bez problema ali kad smo izašli na Skutu uhvatila nas je kiša koja je srećom ubrzo stala. Pred sami izlaz na najviši vrh Kamiških Alpa Grintovec uhvatio nas je pljusak, ali nije bilo grmljavine. Tu smo se ja i još troje ljudi odvojili od grupe jer nam je bilo dosta mučenja i krenuli svojim putem. Izabrali smo malo težu putanju preko Česke koče ali zato smo u Ljubljanu stigli oko 21h. Ostatak ekipe stigao je u 3 ujutro!
Brajthorn
Opet u bus i put prema Zermatu. Mjesto je odlično, pogled na Materhorn opija i kapm u kojem smo bili je više nego uslovan. Žičarom smo izašli do 3900 mnv tako da nam nije trebalo mnogo da izađemo na vrh Brajthorn. Vrh tehnički nije zahtjevan ali ima brithornski nož koji je strmiji i opasniji od Ženevskog na Mont Blanu pogotovo kad duva vjetar što se nama upravo i desilo. Krenuli smo kasnije nego što je trebalo i u povratku preko noža morali smo čučeći prelaziti, počela je mećava a i grom koji je udario u blizini pokrenuo je lavinu, srećom popesmo vrh i sve je dobro prošlo.
Mon Blan
Kad smo došli u Šamoni, razmišljao sam da odustanem od uspona jer nije mi se svidjelo sve što se dešavalo na prva dva vrha. Ipak, nekako krenuh ali sa namjerom da sam odlučujem gdje, kad i kako. Kada smo došli do Tetrusa, odmor i hrana da se skupi snaga za naporni dan. Naredni dan rano krenusmo ka Degutijeu, prelazak preko kuloara smrti nije bio previše težak, ali, ipak smo imali dva peha. Jednog člana ekipe pogodio je kamen u list od noge, srećom nije povrijedio kost i mogao je dalje a drugom učesniku je polomio kacigu ali glavu nije povrijedio. Kad smo stigli na Degutije predahnuli smo par sati i negdje oko 11 sati ja i još dvoje krenusmo mimo svih pravila put vrha Mont Blanc i to u jednom danu direktno iz Tetrusa. Vrijeme je bilo stabilno i nije davalo nikakvu šansu da će se kvariti, trebalo nam je četiri sata do vrha. Nagrada pogled sa najvišeg vrha Alpa prelijepo vrijeme bez daška vjetra. Ostatak ekipe naredni dan izašao je na vrh. Mi smo se, dok su oni peli spustili u Šamoni i dobili dan više za razgledanje grada. Posle toga provodimo 4 dana u Parizu i dva u Beču za rehabilitaciju od ove naporne ture koja je na kraju ipak srećno završena.
Boris Čelebić
[Galleries 22 not found]
