Nakon naših evropskih uspona i avantura, na red je došlo otiskivanje preko “bare”. Krenuli smo na najduži planinski vijenac na svijetu, Ande sa ciljem da pokušamo uspon na Akonkagvu, najviši vrh južne i zapadne hemisfere, odnosno najviši vrh na svijetu izvan masiva Himalaja. Da pokušamo i uspijemo, dakako. Evo kako je bilo.
Ekspedicija: „Akonkagva 2008“
Trajanje ekspedicije: 27.01.2008.-21.02.2008.
Vrh: Akonkagva 6962 m/nm, najviši vrh izvan masiva Himalaja;
Organizator i vođa ekspedicije: Extreme summit team-Beograd, Dragan Jaćimović;
Učesnici ekspedicije iz našeg kluba: Dragan Bulatović, Milan Radović, Tanja Pavličić, Boris Čelebić;
Strast kojom se ljudi uspinju na planinske vrhove je takva da, gotovo, nema racionalno objašnjenje. Svaki penjač ima svoje razloge, tako da nema jedinstvenog odgovora na pitanje šta je to što čovjeka tjera da se penje na planine rizikujući svoj život. A pitaju samo oni koji nikada nijesu osjetili magiju planine, koji nijesu stajali na mjestu na kome odmaraju zvijezde, na kome se čuje tišina, sa kojeg molitva najdalje dopire, mjestu koje bistri um, liječi dušu, usađuje mir u srce i gdje adrenalin obnavlja tijelo. “Ne uspinjem se na planine da bih osvajao njihove vrhove. Zašto, onda, to činim? Srljam u životno opasne situacije da bih spoznao svoje strahove, sumnje i uzvišene osjećaje“- zapisao je jednom prilikom Rejnhold Mesner, najpoznatiji svjetski alpinista.
Vođeni tom magijom krenuli smo na najviši vrh Južne Amerike i najviši vrh svijeta izvan Himalajskog masiva, Akonkagvu na Andima u Argentini, visok 6962 metra. U okviru međunarodne ekspedicije koju je predvodio prvi osvajač Mont Everesta sa prostora Jugoistočnog Balkana, poznati alpinista Dragan Jaćimović, učestvovalo je četvoro članova našeg kluba: Dragan Bulatović, Milan Radović, Tanja Pavličić i Boris Čelebić.
Prvi susret sa Akonkagvom
Ekipa je, nakon višemjesečnih organizacionih, tehničkih i fizičkih priprema, napornih treninga i prikupljanja značajnih finansijskih sredstava, iz Podgorice krenula 27.januara 2008. godine.
Početkom februara, dobili smo dozvole za uspon i ušli u nacionalni park Akonkagva iz koga oko 4000 planinara iz čitavog svijeta u toku penjačke sezone, koja traje od početka decembra pa do kraja februara, pokušava uspon na istoimeni vrh. Akonkagva je veoma zahtjevan i opasan vrh. Ima godina kada procenat uspješnosti ne prelazi 20%. Svake godine dešavaju se nesreće sa tragičnim krajem za mnoge ljubitelje visina. Planinare na Akonkagvi očekuju tri krajnje opasna rizika: razrijeđen vazduh, orkanski, ledeno hladan vjetar i stijene koje se odronjavaju. Nije neuobičajeno da se temperatura spusti 40 stepeni ispod nule i da vjetar duva brzinom preko 200km/h.
Prvi susret sa Akonkagvom smo imali već na početku uspona, odakle se vidi njena impresivna, zasniježena južna stijena. Izgledala je tako blizu, a svi smo znali da je tako daleko. Prva stanica je bila kamp zvani Konfluencia, na 3300 m. gdje smo imali noćenje i jedan aklimatizacioni uspon do Plaza Francia na visini od 4100 m u podnozju juzne stijene Akonkagve. A onda je došao prvi od nekoliko teških dana. Uspon do baznog kampa Plaza de Mulas na 4300 m. značio je da moramo savladati 1000 metara visinske razlike na putu dugačkom oko 30 kilometara kroz užasno napornu “Dolinu smrti”. Jako sunce koje je otežavalo kretanje i vjetar koji je nosio čestice prašine nagovještavali su da je Akonkagva krupan zalogaj koji nije lako progutati. Kroz par dana boravka u baznom kampu i aklimatizacionih uspona do mjesta zvanog Kanada, imali smo priliku da se uvjerimo u osnovnu karakteristiku ove planine, koja i predstavlja glavni problem penjačima. To su nevjerovatne vremenske promjene. Za dvadeset minuta sunčan i veoma topal dan se pretvori u sniježnu oluju u kojoj temperatura padne na -20 stepeni. Ali, pravo lice Akonkagva je pokazala kasnijih dana prilikom uspona i postavljanja visinskih ligora Nido de Kondores i Berlin, na 5500 i 5930 m. Drugi aklimatizacioni uspon do Nida izveli smo po jakoj sniježnoj oluji koja je ledila krv u žilama. Kolona je napredovala jako sporo, bili smo kao guske u magli. Noć je spustila temperaturu ispod -30, uz jak vjetar, tako da je indeks rashladjivanja bio ogroman. Akonkagva je pokazala svoje pravo lice. Po povratku u bazni kamp, javljajući se elektronskom poštom za sajt koji je svakodnevno pratio našu ekspediciju, napisao sam: “Kako god se završila ova ekspedicija već sada mogu reći-Akonkagva je, definitivno, predvorje pakla”. Nijesam promijenio mišljenje ni nakon uspona na vrh.
Uprkos svemu, na vrhu
Akonkagva nam je, ipak, otvorila svoje kapije i omogućila da se nadjemo na njenom vrhu. To je prava definicija uspona i uspjeha, a ne nekakvo osvajanje vrha, što se često može čuti. Ne osvaja čovjek planinu, planina osvaja njega. Treba se naći na Akonkagvi i shvatiti da je ona gospodar situacije.
13. februara u 4 sata ujutru, krenuli smo iz drugog visinskog kampa na završni uspon. Temperatura je bila “samo” -20, vjetar dosta slab, tako da smo imali, za ovu planinu, idealne uslove za uspon. Razrijedjen vazduh, velika grupa i visina učinili su da se krećemo strpljivo i veoma sporo. Ali to je rezultiralo uspjehom. Svi članovi ekspedicije su se, poslije 12 sati uspona, našli na 6962m visine, na vrhu Akonkagve! U prvom momentu nijesmo mogli da vjerujemo da smo se našli na tolikoj visini, i da smo pored krsta kojeg smo toliko puta gledali na fotografijama osvajača Akonkagve! Pogled je bio veličanstven. Pogled u koji staju dva okeana i bezbroj vrhova, kao nagrada za sve teškoće i napore u osvajanju najvećeg od njih. To je ono za šta mi planinari živimo. To je tren u kome se zaboravljaju svi problemi, tren koji pomjera granicu mogućeg. Tren koji nas je upisao u vječnu knjigu Cumbre Norte! Ti trenuci u kojima stojite iznad drugih, iznad svakodnevnih, malih i prolaznih stvari naših života jesu nagrada za sve muke na putu do vrha. Ali, zar duh čije visine mogu biti bezgranične ne zaslužuje tijelo kadro izdići se u visine ograničene nekom vrijednošću, makar ona bila i gotovo 7000 metara?
Rekorderi
Po silasku smo saznali za još jedan razlog za slavlje. Naša ekspedicija upisana je u knjigu osvajača Akonkagve po rekordu koji je značio najbrojniju stoprocentnu ekspediciju na ovom vrhu još od vremena kada je 1897. godine švajcarac Matthias Zurbriggen prvi kročio na ovaj vrh.
21. februara, nešto poslije 20h, putnici Montenegro airlinesovog leta iz Beograda, bili su svjedoci dočeka i velikog slavlja članova ekspedicije, rodbine i prijatelja na aerodromu u Golubovcima. A slavlja će biti i ubuduće, jer Akonkagva je bila samo još jedna stepenica na putu ispunjenom vrhovima i visinama.
Milan Radović
Foto album sa ekspedicije možete pogledati na stranici: Galerija – Ekspedicije foto album
