Kad nemate vremena za neku udaljeniju turu ili dvodnevno druženje sa planinom, onda je Žijevo pravi izbor. I inače, ovaj vrh Kučkih planina, ne samo zbog blizine Podgorici, već i atraktivnosti uspona a posebno pogleda sa njega, zaslužuju da ga planinari često posjećuju.
Datum: 30.03.2019;
Planina: Kučke planine;
Vrh: Žijevo 2139 mnv;
Ukupno trajanje ture: 5,23 h;
Trajanje uspona: 2,5 h;
Savladana visinska razlika u usponu: 904 m;
Ukupna distanca: 11,3 km;
Ekipa: Dušan Bošković, Darko Vlahović i Milan Radović;
Oko 7 h krećemo iz Podgorice prema Kučima. Žijevo se može penjati iz dva smjera, katuna Brezovice i katuna Radan sa koga je značajno manja visinska razlika. Mi se opredjeljujemo za Brezovice, najčešću polaznu tačku za uspon na Žijevo, katun koji se nalazi na oko 1300 mnv. Ova staza je markirana ali markacije su izblijeđele i valjalo bi ih obnoviti.
Na uspon krećemo u 8,20 h. Neko je prethodnih dana palio korov i veći dio padina iznad katuna je izgorio i prilično tužno izgleda u svom crnilu. Ovdje se osjeća dah proljeća ali iznad nas je Žijevo pod sniježnim pokrivačem pa imamo kombinaciju uspona koji će imati i zimske elemente. Doduše, osunčane strane su prilično okopnjele ali kuloari i padine preko kojih ćemo penjati su dobro zaliveni…
Nakon bukove šume staza vodi kroz borovu šumu, grebenima između karakterističnih vrtača i škrapa, često prilično eksponiranim usponom što ovu turu čini prilično napornom. Po dolasku na zasniježeni dio Duško i ja stavljamo dereze, Darko ih nije ponio pa će grebati uzbrdo…
Snijeg je jako zaleđen, idealan za dereze pa se Duško i ja radujemo, za razliku od Darka, jer ćemo moći da penjemo direktno kuloarom bez praćenja ljetnje staze koja vodi lijevo blažim padinama koje su već prilično prokopnjele. Darko odlučuje da nas prati ali, bez dereza, to ide prilično teško i morao se dobro pomučiti da dođe na greben i sigurniji dio staze.
Na grebenu nas dočekuje jak vjetar. Toliko jak da smo se, pod udarima, jedva održavali da nas ne oduva. Na vrh izlazimo oko 11 h, dva ipo sata od polaska. Normirano vrijeme za ljetnje uspone je 3 sata, ali mi nismo pravili nikakve pauze osim jedne kraće za stavljanje dereza, a i imali smo zadnjih 300 m visinskih idealan snijeg za uspon po kome se lakše i ljepše kretati nego po krševitom terenu kada je staza kopna.
Iako je na vrhu duvalo kao u paklu, obukli smo perjane jakne i zalegli da jednu zaravan, koliko toliko spašavajući se od udara vjetra. Duško je izvadio i po pivo koje je nosio do vrha tako da smo, uz već poznati običaj da se pušte Arabeske na vrhu sa telefona, imali uslove za opuštanje i uživanje u pogledu na Komove, Prokletije kao i masiv Kučkih planina: Šilu, Surdup, Smojan, Krisitor, Viljenicu, Hum itd…
Povratak je bio ekspresan. Darko je otišao ljetnjom stazom kako bi izbjegao strmi kuloar koji ne bi uspio bezbjedno spustiti bez dereza. Ponovo smo se našli u podnožju iznad borove šume i nastavili prema katunu Mijovića gdje nas je čekalo auto. A potom još jednu turu piva u Podgorici da se zaključi dan pun sunca i planina u očima i vjetra u kostima…
Milan Radović
Žijevo 30.03.2019.
