Tradicionalno, poslednjeg vikenda kalendarske zime organizujemo Zimski visokogorski tabor. Nakon devet održanih u Grbaji, na Prokletijama, jubilarni, deseti, smo odlučili da organizujemo na „našoj“ planini Maganiku. I svaki naredni, vjerovatno, prateći napredak u našem najvažnijem klupskom projektu: izgradnji planinarskog doma Maganik na lokalitetu Đatlo…
Zimski uslovi na Maganiku zahtijevaju samo spremnu ekipu… Kako za organizaciju tako i za uspon. Zato su zimsku tabori izazov za planinare koji ne mare previše za komfor, koji ne prave kompromis sa ljepotom svitanja na planinskim vrletima, u sniježnom ambijentu i koji uživaju u surovosti trenutka i mjesta…
U petak tokom dana, 15. marta, Marko, Đaja i ja odlazimo na Maganik kako bi pripremili bivak za prijem gostiju i obavili poslednje pripreme za tabor. Džipovima smo uspjeli da stignemo do Trešaka, nekih stotinak metara ispod velike livade, a odatle valja penjati putem nekih 200 metara visinskih i par kilometara do Đatla. Uglavnom, malo više od sat vremena nam je trebalo da iznesemo teške rance ali i izvučemo sanke sa preko 30 kg tereta, hrane za spremanje zajedničkog ručka i pića…
Popodne je stigla preostala ekipa namjerna da sutra penje Međeđi vrh, najviši vrh Maganika. Spustio sam se do auta a potom i do Međuriječja gdje sam sačekao ekipu „Planinarski vukovi“ sastavljena od planinara iz Kruševca, Pirota, Paraćina, među kojima je bilo i dvoje planinara iz Bugarske, iz Sofije. Pristigli su i ostali Visokogorci, oni koji su ovaj vikend mogli posvetiti planini, kao i Mima i Miloš iz Bara. Uglavnom, oba kontejnera i još dva šatora bili su puni…
Pokret je dogovoren u 6 sati. Svi, koji su planirali uspon su bili spremni na vrijeme i predvođeni Draganom Bulatovićem na čelu kolone krenuli prema katunu Poljana. Đaja ostaje da sprema ručak, Duško da odmori i pomaže mu u „kućnim“ poslovima. Snijeg je bio solidan, iako smo se plašili velike količine novog snijega, očigledno je da ćemo imati dobre uslove za penjanje i da ćemo moći da „odradimo“ zimski smjer direktnog penjanja sa Poljane.
Na Pogledalu nam se otvara fantastičan vidik na veliki dio Crne Gore, uključujući i masiv Prokletija. Na Poljani odustaje nekoliko učesnika, očigledno, kada su vidjeli eksponiranost uspona, procijenili su da je to veliki zalogaj za njih. Neko je imao i zdravstvenih tegoba te je to bio razlog. Uglavnom, oni koji su odlučili da krenu na završni uspon, saklupljaju se nekih stotinak metara iznad katuna na zaravni sa koje počinje strmi uspon da bi montirali zimsku opremu. Dragan je odlučio da pokušamo smjerom „Vukadin“ jako eksponiranim kuloarom koji u središnjem dijelu ima jednu stjenovitu barijeru. Nisam siguran da je to, obzirom na brojnost grupe, najpametniji izbor, pokušavam da putem radio stanice izrazim sumnju u odluku ali, zajedno sa Markom i Rašom na čelu kreću u penjanje kuloara koji u jednom dijelu ima eksponiranost od 70%. Ja sam na začelju kolone i odozdo kontrolišem način penjanja. Gore se nešto dešava, ekipa stoji, zaglavljena uz stijenu u jako strmom dijelu kuloara. Marko mi vezom javlja da pokušavaju da postave fix preko one stjenovite barijere kako bi se bezbjednije popeli u drugi dio smjera. Nakon prilično dugoh stajanja u teškim uslovima u kojima nije moguće osigurati ovoliku grupu ljudi, Marko mi javlja da će odustati od ovog smjera jer su procijenili da će biti izuzetno teško da ljudi savladaju ovu bariijeru velikog tehničkog izazova. Dragan i Rašo, pošto su popeli vertikalnu stijenu nastavljaju dalje jer im je lakše nego da taj dio otpenjavaju a Marko postavlja fix kako bi niz uže, jedan po jedan penjač se spustili u bezbjedniji dio kulaoara odakle se može prečati prema sledećem smjeru „Božica“ za koji sam i predlagao na samom početku da krenemo…
Elem, uz, reklo bi se, nepotrebno gubljenje preko sat vremena svi članovi ekipe su bezbjedno otpenjali kuloar a ja sam ih, zajedno sa Mimom sačekao na sunčanoj padini uz uživanje u pogledu na Komove i Prokletije a potom nastavio smjerom za koji sam procijenio da neće predstavljati problem grupi. Sunce je već prilično razmekšalo snijeg, čega sam se i plašio, ali, još uvijek su uslovi prilično stabilni. Relativno brzo dobijamo na visini, iako nije baš jednostavno prednjim dijelom dereza praviti stopnike. Negdje na sredini novog smjera dalje vođenje preuzima Fema i uz dosta napora zbog par detalja mixa snijega, trave i stijene, izlazimo na sigurno, vršni greben Međeđeg vrha. Sada već možemo da odahnemo, još stotinak metara dužinskih i tu smo, uz betonski stub na vrhu Maganika!
Na grebenu nas dočekuje vjetar ali, na to više niko ne obraća pažnju, zadovoljstvo što smo uspjeli nadjačava ovaj momenat. Uostalom, nema zimskih uspona u idealnim uslovima, ko nije spreman da malo „osjeti“ vjetra i mećave, neka sjedi kući uz televizor…
Na vrh izlazimo u 11,45 h, nakon nešto malo manje od 5 sati od polaska. Uz Dragana i Raša koji su bili na vrhu i nastavili dalje jer, zbog vjetra nisu mogli da čekaju, ukupno 14 planinara! Drago mi je, naročito zbog ljudi iz Srbije i Bugarske koji su prvi put na ovom vrhu. I simbolično, jubilarni, deseti tabor, a prvi na „našoj“ planini, uspješan je! A uspješan je, ne samo zbog popetog vrha jer vrhovi su tu i uvijek će biti, nego zbog društva i druženja, zbog te jedinstvene energije koja je več prepoznatljiva na zimskim visokogorskim taborima…
Nakon fotografisanja nastavljamo nazad, kružnom varijantom, preko Maganičkog katuna. Marko sad uživa u skijama koje je iznio, a mi, ostali, „sjargavamo“ niz dugačku padinu direktno do koliba na Maganičkom katunu gdje se „osobađamo“ zimske tehničke opreme i dalje, kroz borovu i bukovu šumu nastavljamo prema katunu Poljana gdje se kačimo na jutrošnju prtinu…
Polako, pojedinačno i u grupicama, stižemo do bivaka oko 16 h. Čeka nas već ćuveni Đajin pasulj, malo odmora nakon ručka, a onda, večernje druženje uz vino, pivo i svjetlost petrolejke. Našli su se tu i zvučnici na baterije, a zapaljena je i logorska vatra koja je u nebo sipala varnice koje su se spajala se zvjezdicama rasutim po nebu Maganika. I nebu naših snova, nebu koje je najljepši prizor i najljepši ambijent za ljude zavisnike od planine i prirode…
Nedelja je donijela jutarnje uživanje, uz poneku čašicu dobre domaće, doručak i još malo druženja, prije nego su gosti morali da krenu… Na kraju, ostaje ekipa koja je i prva došla, pojačana Kapetanom, da sredi bivak, ostavi ga čistim, i ponovo, na sankama odvuče suđe, šatore, smeće…
Stavljena je zavjesa na deseti Tabor Visokogoraca. Ko je bio nije zažalio, ko nije ne zna šta je propustio. Bože zdravlja, vidimo se i iduće godine. Nadamo se u novom ambijentu, u novom domu koji niče tu, na Maganiku, Vjerujemo u naš entuzijazam i dobre ljude…
Vidimo se!
Milan Radović
Maganik 15.-17.03.2019.
