Priključili smo se tradicionalnom usponu na Volujak u organizaciji istoimenog planinarskog društva iz Gacka. Uspon na ovaj prekrasni masiv, a posebno druženje sa brojnim planinarima i gostoprimstvo domaćina ostaće nam u dugom pamćenju.
Datum: 15.-17. avgust 2014. godine;
Planina: Volujak;
Vrhovi: Vlasulja 2336 mnv, Studenac 2294 mnv;
Učesnici iz našeg kluba: Marija Đajić, Milan Radović, Aleksandar Đajić, a posebno naglašavamo sedmomjesečnog Jakova Đajića;
Već nekoliko godina održavamo prijateljske veze sa planinarima iz planinarskog društva „Volujak“ iz Gacka. Srećemo se na druženjima koje organizuje PSK „Prekornica“ iz Danilovgrada i PD „Vučji zub“ iz Trebinja. Iako smo im obećavali da ćemo doći na njihov tradicionalni uspon na Volujak, nekako se do sada nijesmo uspijevali organizovati. Konačno, ove godine, dogovorili smo naše učešće u ovoj manifestaciji. Iako smo od prijatelja iz „Prekornice“ znali da manifestaciju domaćin organizuje na najvišem nivou i da je to jedno od najjačih planinarskih okupljanja u regionu, nismo ni slutili koliko se okupi planinara i na koliko visokom nivou je organizovan skup.
U petak, nešto poslije 18 h krećemo iz Podgorice: Marija i Aleksandar sa najmlađim članom porodice sedmomjesečnim Jakovom koji, polako ali sigurno, postaje ozbiljan planinar, i moja malenkost. U Danilovgradu nam se, sa jednim autom, priključuje Zoran Radulović sa ekipom a u Nikšiću uzimamo Mariju Kovačević koja nas je kontaktirala i izrazila želju da ide na ovaj skup. Starim, uskim i krivudavim putem preko Krsca, između planina Njegoš i Golije upućujemo se prema Hercegovini. Prolazimo lokalni granični prelaz bez ikakvih peripetija i preko Avtovca i Gacka upućujemo se starim putem prema Čemernu i dalje, iza sela Vrba, makadamom, ka Papinom dolu gdje se nalazi planinarski dom.
Dočekuje nas impresivna slika: prelijepo uređeni planinarski dom izgrađen 2010. godine sa dodatnim sadržajima i preko 100 šatora u prekrasnom ambijentu u blizini doma. Pozdravljamo se sa domaćinima na čelu sa predsjednikom društva Milanom Vujovićem, koji ne kriju oduševljenje što nas vide na svom skupu, još manje mi onim što vidimo. Biće ovo zaista impresivan skup planinara i ljubitelja prirode.
Odmah odlazimo da postavimo šatore prije nego li padne mrak koji samo što nije. Biramo mjesto podalje od velikog šatorskog naselja, uz ivicu šume, pored potoka koji će nas, sigurno, dodatno uspavati svojim žuborom. Nikšićanki Mariji je ovo prvo kampovanje pa joj pomažem da postavi šator. Zaboravila je podmetač (kaže: mislila sam da je to sastavni dio šatora), ali u Đajićevom Defenderu nema čega nema pa pronalazimo jedan rezervni podmetač i time rešavamo Marijin problem koja je tako naučila prvu lekciju iz kampovanja. Nakon što smo postavili kamp, odlazimo na poziciju za druženje: Veliku drvenu konstrukciju sa nadstrešnicom u čijem središtu gori vatra. Veliki broj mladih ljudi sjedi oko vatre i zabavlja se uz gitaru i piće. Mi biramo obližnji šank (kafanska nostalgija), naručujemo pivo i uživamo u blago svježoj večeri i razgovoru sa prijateljima planinarima sa svih strana. Iako smo znali da nas sjutradan očekuje naporan dan u planini, atmosfera, pivo i razgovor (bogami i po koja pjesma uz Čikovu gitaru) sa mnogo ljudi koje ne srijećemo tako često, nemilice grickaju vrijeme. Ipak, negdje iza 1 h poslije ponoći odlazimo na spavanje. Glavno druženje i zabava predviđeni su za narednu veče.
Uspon na Volujak
Subota, osviće lijepo, rosno jutro. Velika grupa planinara je spremna za pokret, neki se još spremaju. U 6,15 h, kreće dugačka kolona od preko 100 planinara na čelu sa vodičem uspona Miloradom Mićom Jovanovićem. Krećem među prvima, jer je teško uhvatiti ritam u velikoj koloni, Đajići i Marija Kovačević su ostali iza. Kolona se već u startu rastegla, u manjim i većim grupama, svako ide svojim ritmom. Dan je idealan za planinarenje, neće biti vruće, vazduh je prilično svjež. Staza se spušta u Škiljevića poljanu pa vodi sjeveroistočno, preko Majdana i Goveđaka do Klekovog dola. Tu se odvaja i istočno traverzira padinama Volujaka, dobijajući na visini. Ambijent je prekrasan. Volujak sam penjao više puta, ali svaki put sa crnogorske strane, sa Trnovačkog jezera. Prvi put na ovaj vrh izlazim sa gatačke strane i oduševljen sam. Ove godine je vlažno ljeto pa je sve zeleno i sočno kao s proljeća.
Izlazimo na najviši vrh u masivu Volujaka, Vlasulju, visok 2336 mnv u 9,15 h, nakon 3 sata uspona. Sa vrha se pruža jedinstven i nezaboravan pogled na BMV masiv (Bioč, Maglić, Volujak) kao i planine u daljini, uključujući dominantni Durmitor. Sa Lebršnika pogled ide na nestvarno lijepe stjenovite forme Velikog Vitla, Trzivke, Trnovačkog Durmitora, Vrste, Noža. Maglića… Uživamo u privilegiji ovoga mjesta i dana koji se pamti, a svaki dan na planini jeste privilegija i dobitak. Još kada se provede sa dobrim ljudima, onda je uživanje potpuno.
Petnaestak minuta nakon izlaska prve grupe, pristižu i Đajići sa sedmomjesečnim Jakovom u specijalnom rancu. Jakov je vjerovatno najmlađi planinar koji je izlazio na ovu planinu. Dobija divljenje svih prisutnih koji žele za uspomenu da se fotografišu sa njim jer treba zabilježiti ovu, za naše planine, nesvakidašnju scenu. Jakov uživa u popularnosti i ne smeta mu što je u centru pažnje. U stvari, uživa u tome što je na planini, shvatajući da su dosadni planinari koji ga salijeću propratna stvar velikog okupljanja. Geni su čudo, vjerujem da će se ove veličanstvene slike urezati u malu glavicu i da će, kad poraste, poželjeti da se cijeli život druži sa planinama. Na dobrom je putu.
Nakon skoro sat vremena uživanja, razgovora, fotografisanja i nezaobilaznih slatkiša, krećemo dalje. Jedan dio ekipe se vraća, najuporniji nastavljaju volujačku transverzalu. Granica između Crne Gore i BiH prolazi ovim masivom tako da smo čas na jednoj čas na drugoj teritoriji. Ali, samo administartivno, što za ljude velikog duha i širokog srca kakvi su planinari, nema nikakav značaj. Planine ne poznaju granice, kao što prava ljudskost i otvoreno srce ne poznaju ni priznaju granice. A svaki boravak na planini oplemenjuje, otvara i proširuje vidike, čini nas boljim, plemenitijim, staloženijim, višim u svakom slučaju. Mjera rasta u duhu, poklapa se sa mjerom fizičkog rasta koje nam omogućava uspon na planinske vrhove. Stoga je planinarenje veličanstvena i jedinstvena aktivnost koja ima višestruku korist i značenje…
Sa Vlasulje pratimo greben, sjeverozapadno, spuštamo se preko sipara na Pletare, pa kroz klekovinu krećemo u lagano penjanje do izvora Studenac na visini od 2210 mnv. Izvor je aktivan, ova godina je učinila da izvor ne presuši u avgustu ni na ovoj visini. Srećemo starog znanca i prijatelja iz PK Vjeverica iz Kotora Klaudija sa ekipom, oni su krenuli sa Trnovačkog jezera, penju Volujak i idu dalje na Trnovački Durmitor. Kratak razgovor i pozdrav do sledećeg susreta u planini, pa nastavljamo travnatom padinom prema vrhu. Izlazimo na vrh Studenac visok 2294 m u 12 h. Još jedan prekrasan pogled, sa ove pozicije vidimo i Trnovačko jezero, jedno od najljepših ledničkih jezera u regionu. Ponovo je uslijedilo uživanje, „kuliranje“ kako bi to mladi rekli. Nakon polusatne pauze, dio ekipe na čelu sa Mićom nastavlja transverzalu dalje do Badnja koji prestavlja najljepši vidikovac u masivu. Ja, ipak, sa Prekorničanima odlučujem da tu okončam trensverzalu, treba nešto ostaviti i za idući put.
Spuštamo se pored izvora, pa dalje ispod Rudinskog koma do Klekovog dola gdje se staza spaja sa onom kojom smo jutros penjali Vlasulju. Staza je cijelom dužinom dobro markirana i prokrčena u dijelu gdje prolazi kroz klekovinu tako da omogućava i onima koji su prvi put ovdje da nesmetano idu u planinu. Stižemo u Papin do, u kamp oko 15 h. Naravno, uslijedilo je hladno pivo za opuštanje i osveženje. Nakon kratkog odmora uslijedio je ručak koji je pripremio domaćin za sve učesnike tabora, njih više stotina. Fenomenalan vojnički pasulj je govorio sve jezike (dobar pasulj daleko se čuje), a i posvjedočio da se domaćin potrudio da obezbijedi i vrsnog kuvara.
A onda, druženje
Znao sam da će uslijediti druženje do kasno u noć pa odlazim u šator da se malo odmorim i pripremim za još jedan izazov na ovoj turi koju ćemo pamptiti. Sa prvim mrakom krenula je i muzika uživo, ispod velike nadstrešnice okupila se omladina, mi, malo stariji koji slušamo i neku malo stariju muziku, opet za obližnji šank. Ređale su se boce nikšićkog, ni sam nisam znao odakle sve dolaze i ko naručuje. Pored šanka je rastao bedem od ispražnjenih gajbi. Domaćin je za kratko obavio protokolarni dio, uz pozdrav i zahvalnost svim učesnicima, podijelio zahvalnice planinarskim društvima i klubovima koji su došli na ovo tradicionalno okupljanje. Šesnaest društava i klubova iz Republike Srpske, Federacije, Srbije i dva kluba iz Crne Gore: danilovgradska Prekornica i Visokogorci. Zahvalnicu je dobio i najmlađi učesnik, Jakov Đajić. Eto obaveze da dođe i sledeće godine, tada će već trčati ovim kampom.
Sve što se dešavalo nakon toga može se opisati samo jednom rečenicom: fantastično i nezaboravno druženje! U samo svitanje odlazimo u šatore da odmorimo umorna tijela i punu dušu.
U nedjelju, već od jutarnjih sati učesnici su krenuli polako da se pakuju. Najprije oni koji su došli iz najudaljenijih krajeva. Kamp se polako praznio a nama se nije odlazilo iz ovog fantastičnog ambijenta: bukovi lad, potok, livada, pogled na okolne vrhove: Lebršnik, Kuk i Volujak… Ostajemo do popodne. Goran iz novosadskih „Bukvalista“ se potrudio da nabere nekoliko vrsta pečurki a Đaja da ih ukusno spremi. Uslijedio je ručak, red pasulja koji je bio još bolji nego juče, pa red pečurki prženih na tanjirači zajedno sa paprikama, lukom, paradjzom i mesom. Polako je došlo vrijeme da se pakujemo, što je, uvijek, najteža aktivnost u planinarenju…
Svi superlativi kojih bi se mogli sjetiti su mali da opišemo organizaciju ovog planinarskog skupa i našu emociju koja je bila dominantna dva dana druženja u Papinom dolu. Zato ćemo samo zahvaliti domaćinu, Planinarskom društvu „Volujak“-Gacko i obećati: doći ćemo opet. Sledeći put u većem broju.
Milan Radović
Volujak (15.-17.08.2014.)
