Planinski vrh Kučke krajine, Vila, na samoj granici sa Albanijom, sa koga se pruža prekrasan pogled na kameno kučko more na jednoj, i albanske gudure i doline na drugoj strani, često i nepravedno, ostaje po strani kada je interesovanje naših članova u pitanju. Ovog puta smo odlučili da to promijenimo.
Datum: 07.-08. jun 2014. godine;
Kamp: Rikavačko jezero;
Vrh: Vila 2093 mnv;
Učesnici: Ivana Šuković, Jelena Radović, Igor Stojović, Ljubiša Bošković, Aleksandar Đajić, Dušan Bošković i Milan Radović;
Rikavačko jezero sa svojom okolinom je prirodni kutak koji očarava svojom ljepotom i polako postaje turistička destinacija iako je do njega moguće doći samo terencem, bar poslednja dva kilometra puta. Idealno je mjesto za kampovanje i uživanje u jedinstvenom prirodnom okruženju jezera i okolnih planinskih vrhova koji prosto mame posjetioce, planinare i zaljubljenike u prirodu. Ne zna se da li je katun Rikavac koji je u neposrednoj blizini jezera dobio ime po jezeru ili je jezero dobilo ime po katunu, ali se zna da je ovo najveće jezero u Kučkim planinama. Nalazi se na nadmorskoj visini od 1313 m, dužine je 525 m, širine 230 m. Najveća dubina jezera je 14 metara.
Nakon nekoliko predloga gdje provesti vikend, odlučujemo se za Dušanov predlog: kamp na Rikavcu i uspon na Vilu. Krećemo u subotu nešto iza podne, dodatno natovareni kamp opremom u koju obavezno spada i roštilj. Ruta je standardna, preko Kuča, pored Bukumirskog jezera pa na Širokar Lakovića sa koga se pruža fantastičan pogled na jezero i Vilu u pozadini. Ovdje je nadmorska visina od 1765 m i treba se spustiti do jezera nekih 400 metara visinskih. Ovaj dio puta je prilično oštećen erozivnim djelovanjem pa se dalje može samo terenskim vozilima. Zato Stojo ostavlja svoj auto i spušta se pješke zajedno sa Ljubišom koji mu pravi društvo, dok mi ostali, zajedno sa kompletnom opremom Đaijinim defenderom stižemo na odredište, na mjesto koje koristimo za kamp.
Odmah se dajemo na podizanje šatora i pripremu drva za vatru. Dušan raspiruje roštilj, pivo se hladi u ručnom frižideru, sve je spremno za pravo uživanje u planinskom ambijentu. Ovo je jedno od najljepših mjesta za kampovanje u Crnoj Gori, a ima još jednu prednost: nema signala mobilne telefonije tako da se možete u potpunosti posvetiti uživanju i društvu i nije neophodno da vam misli idu na bilo koju drugu stranu izvan ovog okvira u kome je najljepša slika uživanja i nirvane. Ekipa je odlazila na spavanje, najuporniji su ostali do ponoći.
Nedjelja, ustajemo u 7 h. Raduje nas saznanje da nema rose, valjda je vjetar koji je duvao tokom noći spriječio da se kvasimo po prilično velikoj travi. Ivana je skuvala kafu, uslijedio je lagani doručak i u 8,20 h krenuli smo na uspon. Ubrzo smo pronašli ulaz u šumu odakle je staza dalje dobro markirana sve do vrha. Ovdje je najvažnije pronaći ovaj ulaz, odnosno stazu kroz šumu jer je druga opcija prolaska kroz šumu prilično frustrirajuća, što smo imali priliku da osjetimo nekih ranijih puta.
Đaja i Stojo odlaze bržim tempom, mi ostali, lagano, uživajući u svakom koraku, napredujemo prema katunu Studenica gdje nas dočekuje veliki broj zidina nekadašnje katunske naseobine. Danas više tu niko ne izlazi i sve je zaraslo u gustu travu i bršljan. Odatle staza kreće eksponiranim usponom i vodi do vrha, zavijajući desno prema prevoju između Vile i Štrungeze. Staza je dobro markirana i svako može stići na vrh bez ikakvih problema, pod uslovom da su vremenske prilike dobre. Upravo onakve kakve mi imamo danas. Povjetarac koji pojačava sa osvojenom visinom nam ne pravi problem, ali gusti i prilično tamni oblak koji se navlačio od pravca Vrmoše nije nam bio po volji. Najavljivao je skoru kišu, tako da smo dogovorili da na vrhu ne ostajemo dugo. Pred sami vrh nailazimo na mladi primjerak jedne od tri vrste zmija otrovnica koje žive na ovim prostorima-šargana koji je odmah zauzeo stav za odbranu. Nakon fotografisanja ostavljamo ga da ide svojim putem.
Na vrh, gdje su Đaja i Stojo već pola sata uživali u pogledu izlazimo u 10,18 h, nakon 2 sata uspona. Jaka zelena boja šuma i dolina na albanskoj strani i sivog kamenog mora Kučke krajine ambijent je koji ostavlja bez daha posjetioce ovog vrha na samoj granici. Odmah ispod vrha, nalazi se jedan od rijetkih u potpunosti očuvanih graničnih kamena na kome piše „SFRJ“. Upisujemo se u knjigu uspona, pravimo zajedničku fotografiju i nakon petnaestak minuta boravka na vrhu krećemo nazad. Usput, na livadama iznad šume, pravimo pauzu da bi Ivana i Jelena nabrale ljubičica za sok. Stižemo u kamp prije kiše, ali je ona, ipak stigla da nas malo nakvasi prije nego smo uspjeli u potpunosti demontirati kamp i ubaciti opremu u defender. Ipak, nije nam pokvarila merak da se nakon ture osvježimo hladnim pivom…
Milan Radović
Vila 2093 mnv 08.06.2014.
