„Bolje da propane selo nego običaj“-kaže jedna stara poslovica. Držeći se običaja ili bolje rečeno tradicije da na Veliki petak penjemo najviši vrh u masivu Bioč-Maglić-Volujak, i ove godine smo na ovaj dan otišli u planinu Bioč sa ciljem uspona na njen najviši vrh. Doduše, ovoga puta smo bili samo dvojica, ali dovoljno da održimo tradiciju i da uživam u usponu.
Datum: 02./03. maj 2013. god;
Planina: Bioč;
Vrh: Veliki Vitao 2397 mnv;
Savladana visinska razlika: 1300 m;
Učesnici: Savić Glendža i Milan Radović;
Čini mi se da se ne sjećam da je Veliki petak ikada bio kasnije od ove godine. Vaskrs se gotovo poklopio sa Đurđevdanom. Kako su prvomajski praznici sastavljeni sa vaskršnjim mnogi naši članovi su otišli na različite strane i za tradicionalni uspon na Veliki Vitao knjiga je spala na dva slova: na uspon krećemo naša mlada snaga Savić Glendža i veteran, moja malenkost. Ovoga puta odlučujemo da malo promijenimo način uspona u odnosu na ranije godine.
Savić stiže iz Budve kako bi krenuli iz Podgorice u četvrtak u 17,30 h. Stižemo u Plužine oduševljeni slikom: akumulaciono jezero je puno, na gornjoj granici i zaista, u kombinaciji sa proljećnim zelenilom izgleda fascinantno. Nastavljamo do sela Stabna gdje u gornjem dijelu sela ostavljamo auto kod kuća Kandića i u prvi sumrak u 20,30 h krećemo na prvi dio uspona. Cilj je da večeras stignemo do katuna Kručica na 1600 mnv, tu raširimo šator i ujutru rano nastavimo prema vrhu.
Veče je prilično toplo, posebno u prvom dijelu staze koja vodi kroz šumu. Nema mjesečine pa je već u šumi mrkli mrak i bez čeonih lampi ne bi mogli mrdnuti. Iako sa teškim rancima, napredujemo brzo. U katun Kručice stižemo za 1,15 h. Pronlazimo idealnu zaravan nedaleko od izvora i širimo naš mali jurišni alpinistički šator za dvije osobe. U 23 h odlazimo na spavanje uz dogovor da ustajanje bude u 5 h a pokret pola sata kasnije.
Osviće oblačno jutro, ali su oblaci visoko. Imaćemo dobre uslove za uspon. Idemo već tradicionalnom rutom prema Biočkom ždrijelu i Televića lastvi, pa dalje na Bjelačke vode. Uspon na Veliki Vitao karakteriše velika visinska razlika i prilično velika udaljenost pa se ovaj uspon smatra vrlo zahtjevnim posebno u sniježnim uslovima. Snijega nema skoro do 1800 metara, nakon toga gazimo prilično zbijen snijeg dobar za hodanje. Odmah nakon kretanja iz kampa vrijeme se promijenilo na bolje, nebo je dobilo svoju plavu boju a sunce je iza istočnih visova planine bacalo svoje prve zrake na planinu i nas dvojicu.
Sa dobijanjem na visini vjetar pojačava ali je prijatno za hodanje i ne smeta nam puno. Na Biočkom ždrijelu pravimo prvu pauzu uživajući u pogledu na Veliki Vitao. Sam vrh je gotovo u cjelini bez snijega. Nastavljamo prema Bjelačkim vodama a potom kreće završni uspon iz uvale oivičene moćnim stijenama Krvavih brda i Velike ćuprije.
Na vrh stižemo u 9,20 h nakon nešto manje od 4 sata penjanja iz kampa na katunu Kručica. Dočekuje nas prilično jak i hladan vjetar koji nam ne dozvoljava duže zadržavanje. Upisujemo se u knjigu uspona, prvi smo u ovoj godini na ovom vrhu. Pravimo nekoliko fotografija. Vidljivost nije dobra, jer je u daljini tmina pa samo naziremo konture durmitorskih visova na istoku. Ipak, svojom dominacijom jasno se izdvaja Bobotov kuk na kome smo bili prošle subote…
Krećemo nazad, vrlo brzo se spuštajući jer je snijeg takav da omogućava sigurno kretanje niz padinu. Sa Velike ćuprije nas dozivaju trojica ljudi, u pitanju su Plužinjani koji su na skijama krenuli na Bioč. Kasnije ih srećemo u selu, saznajemo da su imali prilično mučan zadatak da iznesu skije jer je veći dio staze bio potpuno kopan ali su zato uživali u spustu tamo gdje im je snijeg omogućavao skijanje.
U kampu pravimo dužu pauzu uživajući u suncu. Čujemo se telefonom sa Dušanom Boškovićem, kaže da su odustali od uspona na Bablji zub jer u Kolašinu pada kiša. Boris Čelebić je sa ekipom popeo Zeletin ali ih je u povratku stigla kiša. Izgleda je jedino ovaj sjeverozapadni dio zemlje pošteđen kiše tako da smo napravili odličan izbor za dan u planini.
I tako, polako se završava zimska (sniježna) sezona visokogorskih uspona. Iako nam vremenski nije bila naklonjena jer je tradicionalno najbolji mjesec za penjanje mart cio bio kišovit, ipak smo prikupili priličan broj uspješnih uspona i opravdali potrebu da u zimskim uslovima napravimo što više uspona…
Milan Radović
