Ovog proljeća vrijeme nikaka da se stabilizuje. Ipak, i ovog vikenda, između dvije kiše, uspjeli smo da uživamo u pogledu sa vrha planine. Ovog puta to su bili Umovi, ali uživali smo i u druženju na katunu Gornje Vučje, u podnožju masiva, kod domaćina ove ture Ivana Lukovca…
Datum: 04./05.06.2016.;
Planina: Sinjajevina;
Vrhovi: Umovi 1945 m, Međeđa glava
Učesnici: Ivan Lukovac, Marina Vujović, Aleksandra Zečević, Nenad Bigović, Milan Radović;
Umovi su planinski masiv u sastavu Sinjajevine, lociran između dvije dominantne doline, Gornje Morače i Lipova. Logičan su nastavak jako interesantnog masiva za planinarenje, masiva Torne koji se nastavlja istaknutim, stjenovitim vrhovima Stolovi, od kojih je najdominantniji Rašački Sto, pa do Umova koje čini nekoliko vrlo lijepih i interesantnih vrhova. Čini mi se da ovi vrhovi nijesu toliko posjećeni od planinara, a nepravedno, jer su lijepi, pružaju mogućnost pravog uživanja u planinarenju i pogledu sa najvišeg vrha visokog 1945 metara. Stolovi i Umovi privlače pažnju svakom ko se zaputi iz Podgorice prema Kolašinu, kada vam već na izlasku iz Platija pukne pogled na moćnu, nazubljenu i stjenovitu barijeru koja para nebo. Slika dostojna alpskih motiva. Na Umove se može penjati sa Mioske, što je najniža tačka za polazak i predstavlja uspon koji je jako zahtjevan. Najčešća polazna tačka planinara koji odlaze na Umove jeste prevoj Crkvine na putu za Kolašin. Ova staza vodi kroz Bistricu Moračku, preko katuna Gornje Vučje. Mi smo se opredijelili za treću opciju, iz zaseoka Dubravice, sa nadmorske visine od 620 m, od kuće našeg domaćina Ivana Lukovca koji se potrudio da ova tura ima epitet potpunog ugođaja u prirodi.
Iz Dubravica (zaseok sela Mioska), krećemo, oko 10 h, makadamskim putem koji vodi do katuna Gornje Vučje. Dok smo se mi polako penjali prema planini, Ivanov brat je autom u katun odvezao potrebnu opremu, meso za roštilj i piće. Oblaci su plovili nebom, kiša je bila u najavi ali nas je poštedjela a planina je dozvolila da uživamo do krajnjih granica zadovoljstva. Već na početku puta dočekuju nas sočne šumske jagode, a u nastavku bili smo počašćeni neodoljivim mirisom rascvjetalog gloga. Inače, u ovim krajevima su stručnjaci sa Instituta za biologiju iz Podgorice izbrojali 82 vrste čaja. Ako ste ljubitelji prirodnih čajeva trebate doći u ove krajeve kada rastu i cvjetaju ljekovite trave, glog, hajdučka trava, majčina dušica, kantarion, čuvarkuća, bokvica i mnoge druge.
Konstantno se penjemo putem kroz šumu sve dok nam se nije otvorio pogled na Umove ispred nas i Stolove, lijevo od nas. Sve je zeleno, bujno i svježe, boje prosto odmaraju sva čula i dušu. Sa staze skrećemo na vidikovac iznad Mioske sa koga se pruža fantastičan pogled na dolinu ispod nas, na Tali i Moračke planine i sela u Gornjoj Morači. Uslijedio je foto-sešn koji je podrazumijevao i popularni selfie sa sve štapom za te „rabote“. A zahvaljujući mobilnom internetu, prve slike sa ture već su otplovile na društvene mreže i zaslužuju „lajkove“ onih koji obično „nemaju“ vremena za sebe i prirodu…
Nakon divljenja prizorom i serije fotografija, nastavljamo makadamskim putem koji vodi prema katunu Gornje Vučje. Ispred nas je najviši vrh Umova. Po livadama se bijele divlji narcisi ili dokoljeni kako ovaj mirisni cvijet zovu u narodu. A iznad nas, po nebu se nastavlja igra oblaka i vjetra, sve miriše na kišu ali se nadamo da će nas poštedjeti bar dok ne popnemo vrh. Ubrzo sa puta, koji savija desno i spušta se u katun, skrećemo na padine Umova i počinjemo završni uspon. Završna padina je prilično eksponirana, brzo dobijamo na visini i travnatim policama izlazimo na vrh visok 1945 metara. Pogled ne treba posebno opisivati jer je to i nemoguće, uživamo i ne žurimo sa vrha iako, iz daljine dopiru prvi zvukovi grmljavine koji nijesu baš prijatni za uši kada ste na otvorenom, posebno planinskom vrhu.
Uslijedili su slatkiši, novi serijal fotografija a onda, nakon petnaestak minuta zadržavanja na vrhu i pokret. Krenuli smo istočno, grebenom a onda u spuštanje niz stjenovitu padinu na kojoj smo morali da vodimo prilično računa jer je eksponirana i sa dosta stjenovitih detalja i skokova. Usput smo se spustili u dvadesetak metara duboku jamu Sniježnica na zaleđenu sniježnu ploču da osjetimo svježinu i zažalimo što u rancu nemamo pivo koje bi ohladili snijegom…
Ubrzo, ispod jame, nakon spuštanja niz padinu još stotinak metara, stižemo na zelene livade a potom i do samog katuna Gornje Vučje na visini od 1450 metara u kome se nalazi nekoliko vikendica, među kojima i našeg prijatelja i današnjeg domaćina Ivana Lukovca. Nebo se već dobrano natmurilo, ali za to nas više nije bila briga. Ubrzo smo se organizovali i napravili pripreme za nastavak uživanja u prirodi, sada na malo drugačiji način. Ja sam pošao u obližnje „skladište“ snijega, sniježnicu, kako se to zove po našim katunima i „ubrao“ snijega za hlađenje piva. Pivo iz snijega je poseban doživljaj, zna to svako ko je bio u prilici da ga rashlađuje na prirodan način. Ostali su pripremili drva, založili vatru, i uskoro je raspaljen roštilj. Spremanje je potrajalo prilično, miris prženog mesa je nadraživao naše receptore, ali, bili smo strpljivi. Kad je sve bilo spremno, krenula je kiša, ali to više nije bilo važno. Uz muziku sa mobilnog telefona, jelo i piće, do kasno u noć prepričavale su se planinarske zgode i doživljaji koji se pamte…
Nedeljno jutro obećavalo je još jedno planinarsko uživanje. Nismo žurili, kafica, rakija, priča, sve podstaknuto nestvarnim bojama koje su se stapale u cjelinu slike čiji je okvir sagrađen od emocija i uživanja. Slika koja budi čovječnost i razbija sve one okove, stege, limite i strahove koje nam priređuje svakodnevni život u neseobini koju je neko nazvao gradom, a u stvari je džungla u kojoj vlada otuđenje i odsustvo ljepote življenja. Povratak prirodi kao filosofija života u kojoj je spas za tijelo i dušu, je izlaz i rešenje… Ako ima ko da čuje i pročita… Mi smo tu, mi to znamo i osjećamo, mi to živimo i mi smo spašeni. Ali, tako treba da žive i, što bi rekao genijalni Milan Mladenović, „ljudi iz gradova“…
Sačekali smo da jutarnje sunce skine rosu sa nabujale trave, spakovali malo vode i dobrog raspoloženja i krenuli na vrh iznad katuna, na istočnoj strani, u pravcu Kolašina, koji se zove Međeđa glava. Nekako se tim vrhom završava masiv Torna-Stolovi-Umovi, i zatvara ogromna planinska površ Sinjajevine. Dalje su visoravni, doline i priroda sa nekom novom, drugačijom i jednako zanimljivom formom sve tamo do početka Bjelasice… Takva je čitava Crna Gora. Tamo gdje se završava jedna, počinje druga planina…
Penjemo se kroz bukovu šumu (nema lada bez bukovog…), potom izlazimo na greben i njime, samo nešto malo više od sat vremena od polaska iz katuna izlazimo na vrh Međeđa glava visok 1862 metra. Sva ta količina ljepote koju priroda nesebično poklanja, zadržava nas na vrhu skoro sat vremena. ležimo i uživamo u pogledu svuda unaokolo, u jedinstvenoj igri oblaka na nebu. Trenuci za koje poželite da traju vječno i da ovim bojama neba i prirode oplemenjuju svaki novi dan u sivilu grada i života…
U povratku sa katuna, ne propuštamo priliku da naberemo čaja od gloga. Istim putem, desetak kilometara od katuna, silazimo u Dubravice gdje nas Ivanova majka dočekuje sa izvrsnim kačamakom i domaćim mlijekom. Eto, tako okončavamo ovu turu, planinarsko-hedonističku, koja ostaje da se pamti, ne samo po viđenim i doživljenim detaljima kojima obiluje svaka planinarska tura, već i po društvu i druženju, po nevjerovatnoj količini pozitivne energije i po toliko toga stalog u dva dana. Ovdje, naročito, ističem organizaciju i energiju koju je uložio naš drug i domaćin na katunu Ivan Lukovac i njegova porodica. A svima vama koji pročitate ovaj izvještaj topla preporuka dođite na Umove i uživajte u ljepotama prirode koja nas vraća sebi i oslobađa stresa nataloženog u nervima svakog čovjeka u ovo vrijeme sveopšte nervoze.
Vidimo se na planinama.
Milan Radović
Umovi, (04./05.06.2016.)
