Vikend za pamćenje i opet ta nevjerovatna Crna Gora koja i poslije godina i godina provedenih u istraživanju njenih gudura, staza i bogaza, nudi put kojim nismo prolazili.
Datum: 1-2.07.2017.g.;
Ekipa: Jelena Petković, Boban Čabarkapa, Ivan Femić i Boris Čelebić;
Vrhovi: Mojan, Očnjak;
Džip safari: Čakor, Mokra, Šekular, Jelovica, Vranjak, Crkvine, Prekobrđe, Međuriječje.
Povod za ovu turu bio je protesni skup u Jošanici protiv izgradnje minihidroelektrana koje uzimaju jedan od najvrednijih resursa, a malo vraćaju lokalnim zajednicama. Na žalost, mi smo došli prije početka skupa, a vratili se nakon što je završen. Ovom prilikom bi se i izvinio organizatoru, ali ljepota krajeva oko Mojanske rijeke, pogotovo njeno izvorište i katun Mojan sa velikim vodopadom, tjerali su nas da biramo najdužu stazu…
Krenuli smo makadamskim putem od Jošanice uz Mojansku rijeku i posle 3 km morali smo sazuti obuću i bosih nogu pregaziti rijeku. Za tih tridesetak sekundi noge su nam gotovo utrnule od hladne vode. Kod katuna Mojanska rijeka, gdje je očuvano par koliba, a samo u jednoj su čobani, odvajamo lijevo makadamskim putem dok desni produžava dublje kroz kanjon prateći rijeku i dolazi do nekih 2 km ispred katuna Petrovića do kojeg vodi staza. Lijevim krakom smo nastavili nekih kilometar i odvojili se opet lijevo prateći stazu. Cijelo vrijeme je bila vrućina, a ni obadi nam nisu dali mira. Skontali smo značenje izraza “krava se razobadala”.
Mojanska rijeka je prava planinska ljepotica, bistra i hladna sa mnoštvom izvora, posebno sa padina Koma Vasojevićkog. Krajolik dopunjuje nevjerovatna šuma koja je mješavina listopadne i četinarske i srećom, godine nemilosrdne sječe nisu je još uvjek naružile. Kroz nepreglednu šumu dolazimo do ogromne ravne poljane po kojoj iz nekoliko izvora meandriraju tri-četiri potočića, među njima krdo mladih konja. Ostaci brojnih čobanskih stanova, koliba, govore da je ovo bio veliki katun, nažalost davno napušten. Ovo se smatra izvorom Mojanske rijeke, a sa platoa katuna u pravcu Carina pada prelijepi vodopad koji, ako se računaju sve kaskade koje ima prelazi visinu od 150 metara, ali ne radi se o vertikali već većem broju kaskadnih vodopada koji čine jedan. Odavde se odlučujemo popeti Mali Mojan i prateći crnogorsko-albansku granicu ispod vrhova Paunova i Ilijina glava, spuštamo se preko katuna Ravni i istoimene karaule do zadnjih kuća u Jošanici gdje smo ostavili auto. Pogled sa Mojana je nevjerovatan i Komovi, Kučke planine i Proketije djeluju kao da su na dohvat ruke, a dva kanjona Mojanske rijeke i sa albanske strane Seferce, ostavljaju bez daha. U povratku svraćamo kod Babovića u kafanu kod mosta na Jošanici. Hladno pivo hlađeno u rijeci i dugi razgovori o Konjusima, Fizovoj granici i životu mještana ovog kraja. Tura je duga 25 km, trebalo nam je malo više od 7 sati, staza se dosta dobro prati ali kako nema markacija kompas i karta su obavezni. Nama se odlično pokazala aplikacija OsmAnd+.
Naveče odlazimo kod Bobana kući, čeka nas pivo, proja, pršuta i dobro druženje. Nedjelja, buđenje u 5, Boban i ja nastavljako put Grbaje, Fema i Jelena nazad za Podgoricu. Svraćamo kod druga Evlijana na rakiju i kafu i produžavamo put Očnjaka. Plašimo se kiše, mokra trava i stijena sa završnog dijela Očnjaka je nešto što treba izbjegavati. Popeli smo se za manje od dva sata, na vrhu zadrzali oko 10 minuta i krenuli nazad. Već kod prve šume počele su kapi kiše, koje su pred silaz u dolinu prerasle u ozbiljan pljusak. Imali smo sreće i ugrabili dobar uspon ali smo se i dobro umorili. Do vrha i nazad do restorana Srđe Pavićevića trebalo nam je 3:40 h. Uz pivo pada dogovor da pajerom idemo do Čakora.
Na prevoju stojimo i pričamo sa policijom kuda ide granica. Divimo se ljepotama Bjeluhe i Nedžinata i pitamo zar je moguće da na Čakoru, Vaganici, Planinici i prevoju Jelenak ne postoje žičare i u selu Velika moderni ski cenar. Vrijeme se mijenja kao ludo, na jednoj strani sunce, na drugoj grmljavina i kiša. U samo par sekundi na Čakoru nas je pokrila gusta magla i posle minut dva otišla kao što je i došla. Nastavljamo padinama Prijedorske glave u pravcu Mokre, mnoštvo katuna, srećom, za razliku od većine u Crnoj Gori, na ovima dosta čobana sa stadima. Svaka čast ekipi koja je realizovala ideju i označila Katunski put od Čakora do Mokre. Put je u dobrom stanju za terence i otrkiva prelijepe krajeve, a od nas preporuka za posjetu. Stajemo kod izvora Vojvode Petra Šekularca, pijemo hladnu vodu i razmišljamo kroz šta sve je morao proći narod Šekulara, Velike i okolnih sela da opstanu na ovom prostoru.
Silazimo preko Šekulara do Berana, pa kroz prelijepu Jelovicu, preko katuna Vranjak do Kolašina. Maštamo o skorom završetku skijališta i puta Berane Kolašin koji će otvoriti u potpunosti Bjelasicu i, nadamo se, donijeti veće benefite od minihidrocentrala koje samo na Bistrici izbrojasmo oko 3-4.
Od Crkvina do Međuriječja išli smo preko Donjomoračkih sela i brdima iznad njih i pored manastira Sreteška gora u Prekobrđu pored rijeke Sjevernice do Međuriječja i Pjenavaca. Prolazak terencem putevima kojima se rijetko zalazi, jedan je od načina da upoznate biserne ljepote Crne Gore, i, ovog vikenda, u kombinaciji sa odličnim planinarskim turama, doprinio je novoj dimenziji koja se arhivira u riznicu najljepših iskustava.
U Podgoricu smo jedva došli koliko nam se spavalo ali zadovoljni i punog srca.
Boris Celebić
Mojan, Očnjak i džip safari
