Noć punog mjeseca koja se, na vrhu Subre, u ranu, vjetrovitu i studenu zoru pretapa u dan najljepšeg sunca, okupanog u moru… Slika koja se širi horizontom i venama… Opasne čeljusti orjenskih škrapa i jama, zaleđene strmine, eksponirani kuloari, stjenovite vertikale, vjetroviti greben, izazov… Sve obrisano jednim svitanjem i jednim pogledom u koji staju, istovremeno, mjesec na zapadu i sunce na istoku. I more i planina, u plavom buđenju. I mi, koje je gore povela ista strast. I ista noć punog mjeseca…
Datum: 07./08.03.2015. god;
Planina: Orjen
Vrh: Subra;
Učesnici: Jelena Petković, Boris Čelebić, Milan Radović (Visokogorci CG) i Radmila Krgović;
Nakon ciklona koji je u Crnoj Gori donio nevrijeme, meteo situacija se stabilizovala. U planinama je palo dosta novog snijega što povećava rizik od lavina. Kad se sve uzme u obzir, a pri činjenici da se ovaj vikend održava tradicionalni noćni uspon na Subru pod nazivom „Noć punog mjeseca“ u organizaciji Planinarskog kluba Subra iz Herceg Novog, nije bilo puno dileme gdje krenuti.
I opet se sastav ekipe mijenjao iz sata u sat… Virus gripa koji hara, neke zainteresovane članove je ostavio u krevetu, neki su već imali privatne obaveze… na kraju, ekipa je formirana: Boris i ja, Jelena nas čeka u Tivtu, a pridružuje nam se i Radmila. U subotu, u 10, 30 h ostavljamo osunčanu Podgoricu i krećemo prema moru. Put preko Brajića za Budvu je zatvoren, idemo alternativnom varijantom, preko Grahova i Risna. Nema puno saobraćaja, put je suv i čist pa brzo stižemo na obalu plavog mora. U Lipcima pravimo malu pauzu, čisto da uživamo desetak minuta u pogledu na zaliv sa klupe na samoj obali i uz poljsko pivo kome nisam zapamtio ime. Jelena se javlja, prešla je trajektom do Kamenara i tu nas čeka.
Stižemo do motela Borići na padinama Orjena. Dalje se ne može autom. Uslijedilo je prepakivanje i, nedugo potom, pokret prema domu za Vratlom. Ovdje se već osjeća miris proljeća. Iza leđa ostaje ljepotica Boka, ispred nas se uzdiže snijegom ogrnut ljepotan Orjen. Možda sam subjektivan, ali držim da je ovaj zagrljaj planine i mora najljepši na planeti. I da vječna ljubav Orjena i Boke ima čarobnu moć i neponovljiv šarm. Svjedočanstvo Božijeg nadahnuća i inspiracije…
Za nekih sat ipo stižemo u dom za Vratlom koji je već prilično popunjen. Pozdravljamo se sa domaćinima i prijateljima, planinarima iz drugih klubova i odlazimo da se smjestimo, presvučemo, prepakujemo i spremimo za ono što nas čeka: par sati druženja, par sati odmora i noćni uspon na Subru. Za nas koji volimo da uživamo u društvu i trenutku, bilo je kuvanog vina sa cimetom, za druge koji se besporočni, domaćeg čaja… Elem, opuštena atmosfera, planinarska priča, dobre vibracije i vrijeme za čas iscuri. Domaćin drži kratak brifing, upoznaje nas sa uslovima na planini, pravilima kretanja i tajmingu. Kažu, snijeg je zaleđen, na grebenu može biti jakog vjetra, u kuloaru su postavili fiksno uže, ne preporučuju da na uspon kreću oni koji nemaju prilično iskustvo u kretanju u ekstremnim zimskim uslovima…
Oko 22 h odlazimo na spavanje. Gužva, topla soba, a, bogami, i raštimovani orkestar hrkača ne dozvoljavaju da tih nekoliko sati odspavam. Biće ovo malo opuštanje mišića pred uspon, bez ozbiljnog sna…
U 1,40 h neko od domaćina pali svijetlo i komanduje ustajanje. Pokret je u 2,30 h. Tačno u dogovoreno vrijeme ispred doma foriramo kolonu. Uspon vode stari planinski i orjenski vuk Nikola Brajović koji poznaje svaki kamen ove planine i njegov sin Danilo koji je, takođe, prepenjao sve njene vrhove i brojne smjerove u oštrim stijenama i vertikalama Orjena. Tu su i ostali članovi domaćinskog društva koji će asistirati i brinuti se, prije svega o bezbjednosti. Koliko god upozoravali, i ovoga puta je na uspon krenulo dosta onih čije iskustvo za kretanje u ovim uslovima je nedovoljno. Ali, moraju se razumjeti i njihovi motivi. Iskustvo je nešto što se stiče, a ne može se steći ako se ne hoda i ako se ne isprobaju i u ovim uslovima. Svi žele da iskoriste prilično brojnu akciju i u tim uslovima relativne bezbjednosti svoj planinarski korak dovedu u višu fazu sigurnosti i iskustva. Naravno, tu su i oni čijim venama odavno huče planinski vjetrovi… Uglavnom, preko četrdeset planinara pod snopovima čeonih lampi, polako se približava padinama Subre. U stvari, i nije baš polako. Obzirom na brojnost ekipe, tempo koji je nametnuo vodič je prilično oštar, što meni lično odgovara. Zavjesa nagomilanih oblaka sakriva pun mjesec, pa osim naziva uspona, nemamo i njegovu praktičnu potvrdu…
Kolona vijuga platoima i zaravnima zatalasane Kamenske ravni, pored napuštenih katuništa, koje, zbog noćnih uslova i sniježnog pokrivača ne vidimo. Na prvoj opasnoj dionici, Subrinim platoima koji predstavljaju jednu od najzanimljivijih primjera kraškog fenomena, pokazuje se ozbiljnost sinoćnjeg upozorenja organizatora uspona. Jedna djevojka je loše procijenila samo jedan korak i to je bilo dovoljno da se nađe nekoliko metara niže, u stjenovitoj pukotini kojih je na ovoj planini na svakom koraku. Srećom bez posledica. Čeona lampa je završila još desetak metara dublje…
Na izlasku iz šume pravimo prvu pauzu. Dalje se može samo uz pomoć cepina i dereza, štapovi su suvišan planinarski rekvizit. Ubrzo kreće eksponirana, zaleđena padina. Penjemo se uz kuloar, ponovo na strme padine Subre koje vode na vršni greben. Ovdje je svaki korak rizičan i zahtijeva izuzetan oprez jer, pri ovakvom stanju snijega, pri padu, zaustavljanje je malo vjerovatno. A ispod su stjenovite vertikale i ambisi Subre. Uživam u zvuku dereza u zaleđenoj sniježnoj kori, pomiješanom sa pjesmom vjetra koji nas dočekuje na grebenu. Ali, nije toliko jak da bi predstavljao ozbiljniji problem. Stižemo na vrh visok 1679 mnv, u 5 h, za 2,5 h otkada smo krenuli iz doma. Na vrhu nas dočekuje Željko Starčević koji je, već po tradiciji, iskopao komfornu vučju jamu na vrhu i prespavao u njoj. Sada služi da se planinarke presvuku, da se oni kojima je uspon malo teže pao, sklone od vjetra i zagriju vrućim čajem. Na zapadnom horizontu, kroz razrijeđene oblake, povremeno se promoli mjesec, tek toliko da posvjedoči da je stvarno, ove noći pun. Kao što smo i svi mi koji smo stigli na ovaj vrh puni ushićenja što smo u prilici doživljeti jedinstven osjećaj: svitanje na planini, rađanje sunca na jednoj strani i zalazak mjeseca na drugoj, i jedinstveno pretapanje nijansi plave boje, od mora, djelova neba koji se naziru kroz oblake, do planine koja je, takođe, u buđenju zore, ogrnuta nekom nevjerovatnom plavičastom odorom. Nije problem ni to što smo izašli malo ranije i što ćemo na zaobljenom vrhu najljepšeg vidikovca Orjena, Subri, morati provesti cijeli sat da bi dočekali svitanje. Nismo ni osjetili kad je taj sat prošao, tek jedinstvena slika koju je nemoguće opisati, nemoguće vjerodostojno zabilježiti fotoaparatom, krenula je tankom crvenom linijom na istoku, čarobnom igrom svjetla i sjenki po vrhuncima i planinskim padinama, nekim čudnim uzdizanjem iz mora, i planine i neke unutrašnje energije… Kao kad dolazi plima, kao kad osjetite da duša raste…
I, kao i sve u životu što ima čarobnu moć i što nosi pečat nezaboravnosti, tako je i ovaj trenutak brzo prošao. Planina je dobila novu dimenziju, sada već jasno prepoznavanje svakog zemljinog nabora koji se odavde vidi vratio nas je u realnost. I razmišljanje: kako nazad. Spuštanje sa planine je, uvijek, teži i opasniji dio posla. Potvrđuje to i par proklizavanja koja su, opet srećom i prisebnošću iskusnijih, srećno završena. U kuloaru slijedi spuštanje niz uže. I svi se dodatno učimo strpljenju čekajući da onaj ispred savlada svaki korak opasne strmine…
Uglavnom, izazov je savladan. Vjerujem da su oni koji su ovdje pravili prve zimske planinarske korake, iz ovog uspona dosta naučili. Kao što smo mi, veterani, uživali u svakom koraku i svakom trenu provedenom na ovom usponu. Vjerujem da su i dame, koje su bile brojčano ravnopravne, doživljele ovaj uspon kao najljepši poklon za svoj dan. Naravno, ukoliko osmi mart doživljavaju kao neki poseban datum. A mi, muškarci, smo im ovdje pokazali da mogu i moraju biti ravnopravne…
Subra nije najviši vrh Orjena ali predstavlja najbolji vidikovac u masivu. Subrin amfiteatar slovi za najzanimljiviji detalj primorskih Dinarida i tu se nalaze najbolji tereni za alpinističke smjerove na Orjenu. Sve u svemu, uspon na ovaj vrh, bilo u zimskim ili ljetnjim uslovima, predstavlja jedinstven doživljaj i zato toplo preporučujemo uživanje u njenim ljepotama. I ove godine domaćin uspona i manifestacije se potrudio da sve protekne u najboljem redu i da se svi planinari koji su se skupili sa raznih strana i klubova osjećaju opušteno i zadovoljno. Vjerujem da sa svim učesnicima dijelim ovaj osjećaj i zato se zahvaljujem PK Subra na dočeku i domaćinstvu.
A nedeljno popodnevno ispijanje kafe na tivatskim Pinama, pa ukusan ručak kod Jelene i pivo (opet poljsko) uz kotorske serpentine, preko Njeguša, došli su kao nastavak jednog vikenda u kome smo uživali svim čulima…
Ko ne vjeruje, neka nam se pridruži…
Milan Radović
Subra 1679 m (Noć punog mjeseca 8.03.2015.)
