Iako je za ovaj vikend planirana akcija „Noć punog mjeseca“ na Subri kod prijatelja iz istoimenog kluba iz Herceg Novog, ipak smo se odlučili za posjetu katunu Štedim u gostima kod naših prijatelja i uvijek dobrih domaćina iz PK AHMICA iz Rožaja. Na ovu odluku nas je natjerao, već hronični, nedostatak snijega ove godine, kojega smo još uvijek željni, te je prevagnula odluka da idemo tamo gdje ima više snijega.
Datum: 14.-16. Februar 2014.
Vrhovi: Rusolija (2352 m), Žlijeb (2382 m), Ahmica (2272 m)
Učesnici: Ervin Kalač Gaša, Dragana Knežević, Tomasz Pezold, Enver Batko Mujević, Dževdet Kokan Luboder (PK Ahmica), Neno Kalezić, Milutin Mića Lakić (PSK Prekornica Danilovgrad), Milena Krasić, Boris Ćelebić, Milan Radović, Filip Roganović, Zoran Prljević (Visokogorci);
U petak uveče okupljamo se u Rožajama, gdje nas čekaju naši domaćini Kokan, Tomek i Dragana , koja je neposredno prije nas stigla iz Beograda. U kafani-piceriji privlačnog naziva „Druga kuća“, gdje smo se prije neki vikend častili odličnim tufahijama, pijemo kafu i ostale okrijepe u isčekivanju ostatka ekipe iz Podgorice, koja je zaostala gonjajući se sa mojkovačkom policijom. Čim je stigao ostatak ekipe, izgonjavši se sa već pomenutom policijom, a ne plativši kaznu, kako već sljeduje pri gonjanju, krećemo preko Kaluđerskog Laza ka Štedimu. Nakon nekih sat vremena vožnje parkiramo naša vozila jer se ne može dalje zbog već solidne količine snijega na putu, a Boris, ponosni vlasnik svoga vozila, kojeg naziva terenac (Kangoo 4×4) uspijeva odmaknuti nekh pet stotina metara dalje. Slijedi obuvanje, pakovanje ranaca i sanki, koje smo ponijeli zbog pozamašne količine pića i hrane potrebne za nezaboravan provod u planini, čisto onako planinarski. Po vedroj noći punog mjeseca, gdje na čeone lampe nismo ni pomišljali, za tridesetak minuta stižemo na katun Štedim, do prelijepe ambijentalno uklopljene kolibe koju su podigli naši domaćini, sa čijom ćemo se punom ljepotom upoznati po svanuću. Možda se ta koliba nekome ko je naučio na asfalt, beton i fensi restorane ne bi svidjela, ali garantujem da svaki zaljubljenik u prirodu ne bi imao ni šta dodati ni šta oduzeti. Zbog nedostatka komfornog prostora Boris i Milena podižu šator tik uz kolibu i druženje može da počne. Uz prve gutljaje i zalogaje kreće opuštena planinarska priča i tako sve do dva sata po ponoći. Kad prije. U dva i po već su se začuli prvi solisti našeg orkestra.
U subotu „rano ujutro“, u osam, ustajanje. Stižu Gaša i Batko. Kafa, čaj, poneki doručak i možemo da krenemo. Uspon je poveo Batko. Krećemo se prelijepim stranama i udolinama ka Rusoliji, pogled je odličan, najzad prvi baš sunčani vikend ove zime, snijega sasvim dovoljno pod nogama, ja uživam na skijama, ostatak ekipe na krpljama, jedino Filip ima nešto posla jer je bez ijednog pomagala na nogama, ali ide i njemu, snijeg je dobar. Širokom padinom počinje uspon na greben Rusolije, od polovine padine postaje strmo za skije i počinjem da se krećem cik-cak smanjujući nagib. Pri kraju uspona na sam greben skije počinju i bočno da cure, što zbog nagiba, što zbog poluzaleđenog snijega ispod novonapadalog od prije neki dan, te se odlučujem da skije stavim na ranac i nastavim da prtim sa Filipom i sve tako do vrha Rusolije 2359 mnv. Na vrhu čekaju Boris, Neno i Tomek, stigli su prije neki minut, okuplja se i ostatak ekipe, otvorio se pogled, Hajla i Ahmica na dohvat ruke, prokletijski vrhovi sa Đeravicom, pa Šar Planina i Korab, nebo je otvoreno na sve strane. Međutim naši trkački dvojac nema kad ni za grupnu fotografiju i nastavljaju dalje, idu i Milena, Mića i Filip, skidam kože sa skija i za njima. Kratki spust i nije za neko uživanje, često se smjenjuje cijelac i zaleđene ploče, ipak spuštamo se pod Maja Rusulju, skije na rame i izlazimo na njen vrh 2382 mnv, pogled nam se otvara nad Metohijom, nepregledna ravinca. Odlučujemo da pređemo na sljedeći vrh na deset minuta od nas ne bi li ugledali Peć pod nama, vjetar počinje da reže. Na susjednom vrhu djelimično razočarenje, Peć je pod maglom i niskom naoblakom, ipak otvoreni su visovi sa kristalnim nebom, pravimo pauzu u zavjetrini sa pogledom na Prokletije, i nešto da se pojede. Vraćamo se na Maja Rusulju, uprkos predhodnom dogovoru za zajedničku fotografiju naš dvojac gazi dalje, skije ponovo na noge i za njima. Milena i Filip odlaze do Tomeka koji nas je čekao kao pravi domaćin podno Rusolije, a ja krećem za našim brzim dvojcem. U početku spusta smjene cijelca i leda i dalje prave problem, ne primjećuju se razlike, čak se i Neno, koji je na nogama stabilnim, uspio malo zakomadat i slomiti štap. Po silasku nekih stopedeset metara cjelac postaje kompaktan i jednoličan, najzad počinje malo uživanja u skijanju.
Okuplja se trojka i nastavljamo prema Žlijebu 2382 mnv. Krećemo se kroz Rusolijske ravnine. Kada je počeo uspon na Žlijeb odlučujem da ostanem na skijama te ne idem na vrh, nastavljam da traverziram ispod Žlijeba, a Neno i Boris odlaze ka vrhu. Dolazim na greben Žlijeba iznad Maljovih livada, te obilazim svaku čuku ne bi li ugledao dobar spust, ipak u Rusolijskim ravninama primjećujem Borisa i Nena i spuštam se kroz krivulj do njih, nastavljamo prema Rajskim vratima. Po dolasku na Rajska vrata otvara mi se najzad prelijepa široka padina za skijanje, po mom starom lošem običaju, pauza za cigar duvana, uživanje u pogledu pa onda dole, Boris i Neno odoše bez stajanja. Uživam u tišini planine. Koja fotografija i krećem dole. Snijeg je odličan, svoju putanju pokušavam da što više raširim ne bi li skijanje što duže trajalo. Stižem do kolibe sa žalom što nema više spusta, ipak čeka me hladno pivo i vruć krompir. Kolektivni objed, ispijanje zaliha pića, muzika sa mobilnih telefona sve tako do u prvu noć.
Po dolasku noći kako ko izađe napolje vraća se oduševljen mjesečinom, ipak noć je punog mjeseca, a nebo je kristalno, zvijezde gotovo da se i ne primjećuju od jačine mjesečine. Kako se troše zalihe pića i razne ideje naviru, Boris i Neno najavljuju noćni uspon na Ahmicu, premišljaju se jer im fali treći. Tomek se prvi „primio“, međutim sada fali i četvrti, nagovara me da krenem i ja. U početku sam nezainteresovan ali atmosfera je postala monotona, a i posljednjih nekoliko godina sam zavolio poljake ili samo navikao na njih, pa hajde da udovoljim Tomeku, a na kraju krajeva i sebi. Ustajem i ćutke se pakujem. Gdje ćeš, pita me Boris odjednom iznenađeno, Tomek i ja jedva pokrećemo glavnog inspiratora noćnog uspona, Neno se već odavno oduzeo. Nešto iza 22 sata krećemo istom polaznom stazom kao jutros i nakon petnaestak minuta odvajamo se desno ka Glođanskim stanovima i ćafi Halis. Noć je mirna, obasuta srebrnom mjesečinom koja je pojačala svoj intenzitet zahvaljujući nepreglednom bjelinom snijega. Za nešto manje od dva sata stižemo na greben podno Ahmice gdje počinje da reže hladan sjeverni vjetar, što i nije neko čudo na prevojima. Ostavljamo krplje i krećemo dosta eksponiranom stranom ka samom vrhu, totalni miks je pod nogama, nije nešto za dereze mada na pojedinim mjestima jedva pravimo stopnike u zaleđenom snijegu. Za deset do petnaest minuta od ovog detalja izlazimo na vrh Ahmice, dobro je hladno, ne pada mi na pamet da izvadim pivo iz ranca, koje je inače obavezna visokogorska oprema, već rado pristajemo na Tomekovu ponudu i krijepimo se toplim čajem. Zadržavamo se na vrhu desetak minuta, po neka fotografija da se zabilježi i krećemo dole. Po silasku sa vrha i grebena ponovo postaje prijatno za hodanje, nema vjetra. Oko dva i trideset stižemo u kolibu, svi spavaju, niko nas nije dočekao ni sa kojom riječiju, a kamoli sa okrijepom i ponudama.Dosta brzo se raspremamo i liježemo svako na svoje mjesto, niko nas nije ni primijetio.
Ipak u osam ujutro svi nas primjećuju, ali se baš i ne obaziru na nas, sem što nas bude da pođemo sa njima ponovno na Ahmicu. Lupaju gojzerice po kolibi. Uspijevamo da ih ignorišemo i ustajemo se nešto poslije njihovog odlaska, slijedi kafica, domaća srbijanska rakijica koju je Tomek doneo, jedna žuta, jedna bijela, prijaju obije. Ubrzo je postavljen doručak, kojeg je pripremio naš dobri domaćin Kokan. Po doručku iznosimo podmetače na prelijepo februarsko sunce uz pivo iz snijega ležačina može da počne.
Po silasku dnevne ekipe sa Ahmice počinje baš lagano pakovanje i pokret nizbrdo do polazne tačke, do naših prevoznih sredstava. Ponovno okupljanje zakazano kod Gaše u kafani, piće dva, pa kod profesora Ismeta Mujevića u Zelenom raju, naravo opet piće dva, neko i treće i u samo noć krećemo za Podgoricu. Drugačije se iz Rožaja ne može, nudili su nam i po još koju turu i mezu, pa da zanoćimo, ipak razum je preovladao, sutra je radni dan…
Zoran Prljević
Štedim, 14-16.02.2014.
