Malo zbog umora i želje da se odmorimo da valja, malo zbog najave ne baš lijepog vremena odlučili smo se da ovaj vikend provedemo na točkovima i to u Đajinom defenderu, a opet, da budemo u planini. Sinjajevina pruža najbolju mogućnost za tako nešto.
Datum: 4/5 jun 2011.;
Ekipa: Aleksandar Đajić, Ivan Savić, Igor Stojović, Simo Gošović, Boris Čelebić;
Maršuta: Podgorica-Kolašin-Blatina-Potrk-Bunarine-Ružica-Podstarac-Zminica-Njegovuđa-Miničko jezero-Žabljak-Mojkovac-Ružica-Grkovsko jezero-Ječmen do- Gornje Lipovo-Kolašin-Podgorica.
Dugo planiramo da Sinjajevinu pređemo uzduž i poprijeko na točkovima, i konačno je pao dogovor da to izvedemo ovog vikenda. Od samog polaska iz Podgorice vladalo je veliko veselje u kolima, nismo mogli dočekati da se dohvatimo makadama. Svratilio smo kod Duška Boškovića u Kolašin na kratko i produžili ka katunu Potrk makadamskim putem koji ide iznad Lipova prema Martinićkim katunima. Vrijeme nas je služilo i pravile su se dobre fotke sa pogledom na Umove, Bablji Zub, Komove i Kolašin. U početku prolazimo bukovom šumom ali ubrzo smo izašli na površ Sinjajevine i njene goleti. Svratili smo na katun Potrk, raspitali se o putu i nastavili dalje. Prošli smo skretanje koje odvaja ka Savinom jezeru koje se nalazi između Jablana i Savinih Greda, i to je najgori dio puta. Kad smo došli na katun Bunarine desno od nas pružao se zeleni Gusar a lijevo Mali i Veliki Resovaš. Izašli smo na put koji od Štitarice vodi ka Ružici i preko Muleča predveče stigli do Stojove kolibe na katunu Ponori.
Kod kolibe nema signala mobilne telefonije već se mora popeti na jednu obližnju glavicu, ne znam koliko sam puta izašao na nju da bih pratio rezultat utakmice protiv Bugara. Dok sam se ja zagovarao učinkom fudbalera Stojo je spremao večeru. Malo rakija malo pivo a podosta pečene krtole sa slaninom i čorba od kopriva ubranih ispred kolibe i kao šlag na torti vedra noć sa prelijepim pogledom. Uživali smo do kasno u noć.
Ustao sam rano, popio kafu i rakiju i sa Ivanom krenuo na Resovaš. Posle pola sata bili smo na vrhu i uživali u pogledu na Sinjajevinu. Ivan se vratio do kolibe a ja produžio u pravcu Jablana do vrha sa kotom 2070 mnv, na žalost, na karti mu nisam našao ime. Otišao sam sa namjerom da što bolje osmotrim našu putanju jer niko od nas još nije prolazio tim putem i nismo željeli lutati.
Konačno smo krenuli. Preko katuna Okrugljak u pravcu Podstarca. Malo kasnije na putu nam se našao traktor na uskočkom katunu i dok je Đaja tražio način da ga obiđe ja svraćam do obližnje kolibe da kupim sir. Međutim nije bilo šanse da je domaćica htjela da uzme pare, insistirla je da nas časti. Zahvalili smo se ljubaznoj gospođi i nastavili u pravcu Žabljaka po nepreglednim pašnjacima. Sa naše desne strane ostao je Pećarac. Htjeli smo stići na Zabojsko jezero ali smo promašili put. Trebalo je da se vratimo kilometar ali smo riješili da probamo sa druge strane. Na kraju, vozili smo se dva sata i došli na isto mjesto. Odustali smo od Zabojskog jezera i nastavili ka Zminičkom jezeru gdje smo odmorili ne žureći nigdje. Izlazimo na Jezersku površ, imamo vrhunski pogled na Durmitor, a zatim odlazimo u Žabljak na bureke.
Na Žabljaku šok! Đaja zaboravio službeni telefon kod Stoja u kolibi! Odmah u kola i preko Mojkovaca i Štitarice opet na Ružicu!
Da bi povratak bio interesantniji ovaj put idemo preko Grkovskog jezera (koje je inače skroz presušilo i ako je po našim saznanjima ono stalno jezero) i Ječmen dola na Gornje Lipovo.
U povratku već smo dobro bili umorni kao da smo hodali. Izgleda, safari umara jednako kao planinarenje. Vraćamo se zadovoljni jer smo prešli čitavu Sinjajevinu i uživali u prelijepim pejzažima. Snimili smo teren za zimski prelazak preko ove planine na turno skijama, pa ćemo naredne sniježne sezone imati još jednu zanimljivu aktivnost u našem Klubu.
Boris Čelebić
