Sinjajevina se nalazi u centralnom dijelu Crne Gore. Pored rijeka Tare i Morače, okružuju je planine, i to Durmitor na sjeverozapadu, Ljubišnja na sjeveru, Bjelasica na istoku-jugoistoku, Moračke planine i Maganik na jugozapadu. Najveći dio Sinjajevine je visoka, prema sjeverozapadu nagnuta visoravan sa zatalasanom površinom što se prostire u nedogled, sa prosječnom visinom oko 1600 m. Visoravan ima karakter velikog pašnjaka, bez većih šuma, dok se pri tom često ističe bezvodnost, iako ima nekoliko nepresušnih izvora. Dio Sinjajevine, u koji se sa jugoistoka iz pravca Kolašina uvlači i zasijeca dugačka dolina Donjeg i Gornjeg Lipova, kroz koju teče Plašnica kao pritoka Tare, okružen je impresivnim vrhovima i visokim stjenovitim liticama. Sinjajevina je dugačka 40 km i široka 15 km i proteže se pravcem sjeverozapad-jugoistok.
Datum: 01.-03. Mart 2013.;
Učesnici: – turno skije: Bojan Bošković, Boris Ćelebić, Zoran Prljević;
-krplje: Milan Radović i članovi PSK Prekornica Danilovgrad: Neno Kalezić, Marko Savićević;
Statistika; ukupno pređeno: 43,8 km
prvi dan: 27,4 km
drugi dan: 16,4 km
ukupno savladana visinska razlika: 1397 m
1. Mart
Okupljamo se u petak nešto prije 16 sati na Podgoričkoj autobuskoj stanici, odakle autobusom krećemo ka Žabljaku. U Danilovgradu nam se pridružuje Neno, a u Nikšiću Marko, i ekipa je kompletna. Na odredište stižemo za nešto više od tri sata vožnje, susretljivi vozač nam staje pred sami ulazak u Žabljak, na Razvršju, gdje imamo već rezervisan smještaj u auto kampu “Razvršje”. Čekaju nas udobni kreveti u dva zagrijana apartmana. Na opciju udobnih kreveta smo se odlučili, svjesni kilometara koji nas čekaju naredna dva dana. Poslije po kojeg ispijenog piva, lagane večere i obaveznog druženja odlazimo na potrebni počinak.
2. Mart
U subotu ustajanje u dogovoreno vrijeme, doručak te prepakivanje ranaca i podešavanje opreme. Vremenska prognoza se obistinila, niska naoblaka bez padavina, iako smo dobro opremljeni sa orijentacionom tehnikom i kartama, postoji bojazan da se naoblaka spusti i pretvori u maglu. Sinjajevina je čudljiva planinska visoravan, pogotovo njen, nama prvi dio, blago valovit i jednoličan nepregledan krajolik, te u uslovima veoma slabe vidljivosti može veoma lako doći do dezorijentacije, a i samo uživanje u našem pohodu bi se svelo samo na hodanje i hodanje, što nam baš i nije cilj.
U dvadeset minuta do osam sati, pokret.
Krećemo od našeg smještaja do glavne ceste, ovlaš očišćenim prilaznim putem, po silasku na cestu gotovo odmah prelazimo sa njegove druge strane, te stavljamo skije i krplje na noge. Krećemo se Jezerskom površi u pravcu sela Novakovići, prolazimo lijevo od Ribljeg jezera, koje nije vidljivo zbog velike količine snijega, gdje počinje blagi uspon. Sa te tačke držimo se uputstava našeg prijatelja Miloša, koji je ovom trasom prošao prije nekih mjesec dana, pratimo azimut 140. Prolazimo kroz selo Novakovići u pravcu Odrag Polja, nastojimo da pratimo udoline da bi imali što manje uspona i gubljenja visine, teren je i dalje jednoličan sa brdima i uzvisinama lijevo i desno od nas ne većim od pedeset do dvije stotine metara. Orijentišemo se uglavnom pomoću topografske karte, kompasa, i po sjećanjima pojedinih članova ekspedicije koji su nekad dolazili na ovaj dio Sinjajevine, ali u ljetnje doba, krajolik je sada potpuno drugačiji, sve je pod snijegom, i nisko rastinje i kolibe, nepregledna bijela zatalasana površina. Oblaci ne napuštaju, uporno vise nad glavama.
Nešto poslije podneva srećemo čovijeka na nordijskim skijama, mali ranac na leđima. Pravimo kraću pauzu i u razgovoru sa njim saznajemo da je u toku manifestacija “Sinjajevinski sektor”, saznajemo da je naše polazište njegovo odredište i obratno. Razilazimo se svako na svoju stranu, on za našim, a mi za njegovim tragovima. Tragovi nam olakšavaju kretanje, ali umanjuju čari kretanja i orijentacije po nepoznatom terenu. Tek nakon nekih sat vremena susrećemo prvu grupu učesnika maratona, a za njima i druge grupice skijaša, 
da bi nešto prije četrnaest časova, na ivici sela Odrag, naišli na glavninu grupe. Motorne sanke, prikolice, skije, krplje, smrad benzina, buka. Nije to Sinjajevina kakvu smo poželjeli, bar ne ovaj put. Ipak, među njima srećemo neke naše stare znance, prijatelje, planinare te uz kraće zaustavljanje, pozdrave i fotografisanje ovaj susret činimo prijatnijim. Rastajemo se svako na svoju stranu, odlučujemo da je vrijeme da se napravi pauza za ručak, malo skrećemo sa rute te se upućujemo prema kući u selu Odrag koja je očito i sada naseljena. Dim iz dimljaka nam obećava malo topline uz ručak, lavež pasa i domaćin Momo Perović nas dočekuju ispred kuće. Za našu molbu, da se sklonimo u pojatu od vjetra da ručamo, neće ni da čuje, već nas poziva u svoj topli dom, što smo iskreno i očekivali, te uz skromno nećkanje pristajemo.
Domaćica nam kuva kafu i čaj po želji, a domaćin Momo nudi razne vrste rakija, iznosi domaću pršutu i sir, te ubrzo i od naših konzervi i narezaka formiramo “švedski stol”. Slijedi opuštanje i razno razne priče, o porijeklima, ko je odakle, život u planinskim bespućima, pa i o seksualnim “problemima” u planini, što je istini za volju, vrlo uobičajena tema među gorštacima. Domaćica se samo smješka. Nakon sat vremena odmora i veselog druženja sa domaćinom Momom odlučujemo se za pokret, zove nas da ostanemo na konaku u toploj kući, što mi uz zahvalnost za već učinjenu gostoljubivost odbijamo uz obrazloženje da je dug put pred nama, te da moramo do sutra poslijepodne biti u Kolašinu.
U tri sata poslije podne nastavljamo naš put, zimsko je doba i imamo još svega nekoliko sati dnevne svjetlosti, a moramo preći još desetak kilometara te odabrati povoljno mjesto za konak. Prolazimo preko katuna Okruglica, te izbijamo na Rasovu što nam je do sada najveći uspon. Ispred nas se pružilo Kričačko polje, naša današnja destinacija, ali gdje zanoćiti, imamo još najviše sat i po dana. Odlučujemo da umjesto širenja šatora pronađemo kolibu u kojoj bi mogli prenoćiti, Kričačko polje se pružilo u nedogled, sumrak je, oblaci i dalje uporno vise nad glavom, svaka koliba koju vidimo nalazi se po lijevom obodu polja a udaljene su nekoliko stotina metara od naše sada utabane staze, te nam se ne skreće do njih. Nastavljamo dalje stazom i na samom kraju Kričačkog polja nailazimo na pojatu do pola zatrpanu snijegom, otvaramo je i zatičemo već poznate “tragove” stoke, noć je, a ne šire nam se šatori. Smještamo se kao sardine u “čistiji” dio pojate, razmjenjujemo utiske od predhodnog dana, pokušavamo protjerati po koji zalogaj kroz umorno grlo, pivo i vino već standardno klize. Utonusmo u zasluženi san.
3. Mart
Budimo se u dogovoreno vrijeme. Slijedi protezanje u toplim vrećama, nikom se ne ustaje. Ipak mora se dalje. Pakujemo opremu, izlazimo napolje, oduševljenje je prisutno kod svih, dočekuje nas vedro jutro. Dan obećava.
Oko sedam i trideset krećemo dalje po utabanoj stazi od motornih sanki koja me i dalje pomalo nervira, te nastojim da se krećem cijelcem pored staze, pa zato sam i pošao na skijama. Po izlasku iz Kričačkog polja počinje Staračko polje, lijevo od nas je Mali Pećarac, a desno se polako diže greben koji izlazi na Starac. Uživamo, dan je prelijep, kolibe Staračkog polja su pod snijegom, samo krovovi vire u nepreglednom sniježnom bjelilu okupanom jakim planinskim suncem. Pri kraju Staračkog polja na jednoj uzvisini pri samoj stazi nailazimo na stari kameni krst posvećen Momčilu Mujovom Ašaninu, mladiću koji je poginuo sa osamnaest-devetnaest godina kao komita od austrijske ruke. Obavezno fotografisanje i idemo dalje. Počinje duži i intenzivniji uspon. U pola uspona na maloj zaravni odlučujemo da napravimo pauzu za zakašnjeli doručak, Neno i Boris su odmakli nekih dvjestotinak metara, vidjevši da smo posjedali, ne vraćaju se već i oni sjedaju, takođe prave pauzu. Nas četvorica vijećamo što ćemo dalje, pozajmljene turno cipele su uzele svoj danak, žuljevi su intenzivni, odustajemo od prvozamišljene rute da se spustimo u Bistricu Lipovsku okolo Jablanovog vrha sa njegove lijeve strane, kroz Mužice, katun Potrk i Lučku Goru, te odlučujemo da nastavimo da pratimo tragove maratona od prethodnog dana i spustimo se preko Vratla direktno u Gornje Lipovo. Stižem Borisa i Nena, prenosim im impresije naših stopala i saopštavam našu odluku. Nevoljno je prihvataju i nestaju u daljini. Više ih taj dan nismo vidjeli. Izlaskom na prevoj između Starca i Malog Starca završava se naš uspon, slijedi olakšanje i spuštanje, a ujedno nam se otvara nesvakidašnji pogled na masiv Gradišta. Kako nastavljamo dalje Gradišta su sve bliža i impozantnija, a ujedno nam se po desnoj strani otvara Kapa Moračka, Lijevno, Zebalci, Podski vrhovi, a u pravcu našeg kretanja i Komovi. Poslije pitome i nepregledno bijelo-zatalasane Sinjajevine, potpuni kontrast, zastaje dah. Napredujemo prema Vratlu kroz Grkovsko Polje, ne žurimo, uživamo u pogledu sa svih strana. Dolaskom na Vratlo pravimo dužu pauzu za uživanje i fotografisanje, otvorio nam se i Babin Zub. U pauzi nagovaram Bojana da skinemo kože sa skija i nizbrdo jurnemo sa uživanjem, ali rančevi od po dvadeset kilograma ne dozvoljavaju sigurno i stabilno spuštanje pri tim brzinama, te nakon prvog eksponiranijeg spuštanja odlučujemo da povučemo ručnu i ipak vratimo kože na skije, ne trebaju nam, ovako umornima, još i dodatni, relativno učestali padovi sa teškim rančevima na leđima. Na naše iznenađenje, i sa kožama skije dobro cure, što smo niže snijeg je, razumljivo, mekši i vlažniji, a kože sve bolje idu nizbrdo, i ovo je novo iskustvo. U pola spuštanja, čujem se sa Borisom, on i Neno su već uhvatili prevoz do Kolašina, ali su već zvali Bulata da dođe po nas četvoricu, svakako ne bi mogli da stanemo svi u jedno vozilo, nema mjesta u autobusima za Podgoricu, nedjelja je… Stižemo u Gornje Lipovo i najzad, nakon dva dana skidamo teške neudobne pancerice i gojzerice, (zašto Mujo nosi tijesne cipele, …), Dragan stiže za nekih pola sata po nas, za to vrijeme dijelili smo gutljaje preostalog piva iz moga teškog ranca. Dočekavši autobus za Podgoricu, na “impozantnoj” kolašinskoj autobuskoj stanici uz coca-colu, ukrcavamo se u bus, ima mjesta, i za Borisa i Nena, ali nema veze, oni su već u Podgorici. Dolazimo u Podgoricu oko šest sat poslije podne, za viđela, na vakat.
I to vam je to.
Zoran Prljević
Sinjajevina, mart 2013.
