Masiv Prokletija je omiljena destinacija planinara sa svih meridijana. Ovog vikenda smo ugostili planinare iz Mostara, članove HPD Prenj 1933. koji su izrazili želju, upravo da penju vrhove na Prokletijama.
Datum: 29.08.2013.-01.09.2013.;
Planina: Prokletije;
Vrhovi: Maja Jezerce 2694 m, Karanfili 2490 m, Očnjak 2185 m;
Učesnici: HPD Prenj 1933 Mostar: Miroslav Mihalj, Luka Mandić, Josip Drmać i Vedrana Krešić; Visokogorci CG: Savić Glendža, Filip Roganović i Milan Radović;
Sa prijateljima iz Mostara smo odavno dogovorili uspon na Prokletije. U razmjeni mailova sa mojim starim himalajskim drugarom, čuvenim mostarskim planinarom i spasiocem Zdenom dogovorio sam da to bude zadnji vikend u avgustu. Kako su mi rekli da će doći spremna ekipa, predložio sam im penjanje najatraktivnijih vrhova Prokletija: prvi dan uspon na najviši vrh masiva Maja Jezerce a drugi dan Karanfile i Očnjak u istom danu.
Iako je bilo najavljeno da će doći više članova ovog kluba, na kraju je došlo četvero, tri momka i jedna djevojka. Momci su ujedno i članovi tamošnjeg GSS-a i samim tim kondiciono izuzetno spremni. Ispostavilo se da i mlada Vedrana po kondicije ne zaostaje za njima. To što je bila manja grupa je bilo dobra solucija jer smo izuzetno zahtjevne ture odradili rekordno brzo, uspješno i bez najmanjeg problema. Za takav učinak treba zahvaliti i idealnim vremenskim prilikama koji su se samo poželjeti mogli za ovakvu vrstu kondiciono iscrpljujućih, a i tehnički zahtjevnih uspona.
U četvrtak popodne mostarska ekipa stiže u Podgoricu, ali pošto naš trojac nije bio spreman u tom momentu za kretanje za Gusinje, dogovaramo telefonskim putem da oni idu direktno na odredište u Grbaju a mi ćemo stići nešto kasnije. Podgorička ekipa je odabrala prečicu preko Trešnjevika tako da smo u Grbaju stigli u isto vrijeme. Mostarci su odsjeli u eko katunu Grbaja a nas trojica smo se smjestili u potkrovlju planinarskog doma „Branko Kotlajić“ jer je spavaona bila zauzeta planinarima iz Jagodine koji su ranije rezervisali dom.
U petak ustajemo oko 4,30 sati. Pakujemo se, i autima odlazimo u Vusanje i dolinu Ropojane. Parkiramo se u blizini Savinog oka, ne želeći da auta izlažemo neugodnostima makadama, znajući situaciju na putu iz prethodnih godina. Krećemo u 5,55 h. Pješaćeći kroz Ropojanu konstatujemo da je put obnovljen, nasut i uvaljan i da je u dobrom stanju te se malim kolima može stići sve do podnožja uspona na Zastan gdje se odvaja planinarska staza za Ropojansko jezero. Terencem se može stići do karaule na Zastanu ropojanskom. Mi tih nekoliko kilometara prelazimo pješke što je dobra prilika za zagrijavanje, ali će u povratku pretstavljati problem. Na mjestu gdje se staza odvaja za Ropojansko jezero i makadamski put zavija lijevo prema Zastanu nalaze se informativne table. Ali, obzirom na podatke ispisane na njima nijesu previše informativne. Na dvije različite table (staroj i novoj) na kojim su podaci o usponu na naš današnji cilj Maja Jezerce istaknuti su različiti podaci u pogledu kilometraže i potrebnog vremena za uspon. Prilika je da upozorima sve planinare koji prolaze ovuda da se ne uzdaju u ove vrijednosti. Jasno je da je dužina staze do vrha znatno viša nego što piše na tabli (što smo jedne prilike i provjerili putem GPS-a) a da je potrebno manje vremena za uspon spremnim planinarima od onog koji je naznačen na tabli.
U vazduhu se osjeća prilična koncentracija vlažnosti pa, obzirom na tempo kojim smo krenuli, izaziva znojenje. Ispred karaule na Zastanu (1345 mnv) izlaze dvojica muškaraca, stočara koje je očigledno probudio lavež pasa. Ne zaustavljamo se, krećemo stazom uz šumu, tek ovdje osjećamo kolika je vlažnost. Staza je prilično blatnjava jer čobani svakodnevno sa Zastana istjeruju svoje stado na ispašu u područje Buni Jezerce bogato pašnjacima i vodom pet jezera.
Kod graničnog kamena pravimo prvu pauzu za osvježenje vodom i slatkišima. Ovdje se već lakše diše, veća je nadmorska visina a i izašli smo iz šume. Nastavljamo dalje, kroz dolinu Buni Jezerce u kojoj se nalazi pet jezera okruženim moćnim stjenovitim barijerama i vrhovima sa svih strana. Mnoge grupe planinara koji posjećuju najviši vrh Prokletija dolaze sa opremom ovdje, tu podižu kamp i nastavljaju sutradan uspon na vrh. Pored Velikog jezera (Liqeni Madhe), koje je ujedno zadnje na putu i najviše, postoji izvor a tu je i zaravan, idealno mjesto za kampovanje. Treba naglasiti da teren nije pokriven signalom mobilne telefonije.
Penjemo se dalje markiranom stazom (markacija nije baš najbolja i u slučaju maglovitog vremena ne pruža sigurnost) i brzo stižemo na dugački lednik, cirk ispod velikih, stjenovitih masiva, ovdje već bližih jedan drugome pa je i udolina značajno uža od prethodne u kojoj se nalaze jezera. Ove godine je, za razliku od prošle, lednik u punom obimu i formi i predstavlja pravi ugođaj za oko, ali i hodanje. Tu pravimo drugu pauzu, ali brzo nastavljamo dalje, desnim obodom padine dobijajući konstantno na visini. Stižemo na prevoj ( 2354 mnv) između vrhova Maja Kokervhake i Maja Jezerce, pravimo novu kraću pauzu kako bi se pripremili za završni, tehnički najzahtjevniji dio uspona na poslednjih 300 metara visine koju je potrebno savladati do vrha najmoćnije piramide u sveukupnom masivu Prokletija. Niska oblačnost koja je do maloprije pokrivala vrh sada ubrzano nestaje što nas raduje jer će pogled sa vrha biti fantastičan. Radujem se činjenici da će članovi ekipe kojoj je ovo prvi uspon na ovaj vrh uživati, ali i ja sa njima iako mi je ovo osmi uspon na Jezerce.
Prvih pedesetak metara visinskih završnog uspona prelazimo preko stijena, kamenih gromada i stjenovitih pukotina. Taj dio staze nije najbolje obilježen, postoji više varijanti i prolaza pa treba malo paziti prilikom uspona da se ne uđe u neki rizičan detalj. Nakon toga staza ide pored kuloara ispod moćne stijene u kojem se cijelom dužinom nalazi velika hrpa snijega. Srećom, staza je suva pa nije potrebna tehnička oprema izuzev kaciga. Koliko god pazili, obzirom na sipar i krušljivu stijenu, ovdje je nemoguće izbjeći odronjavanje kamenja prilikom uspona i spuštanja pa je kaciga neophodna u svim uslovima. Na žalost, mi nismo ponijeli ovaj dio opreme pa smo morali dodatno biti na oprezu.
Sledeća etapa završnog uspona kreće nekih stotinak metara ispod vrha. Nešto je blažeg nagiba ali daleko od toga da se možete opustiti. U pitanju je sipar i krušljiva stijena, pa su planinari napravili više staza pokušavajući da pronađu najsigurniju. Ipak, nemoguće je ocijeniti kuda je bolje i sigurnije obzirom da je isti teren i podjednako teško i opasno. Preko velikih kamenih blokova izlazimo na greben kojim još nekoliko desetina metara stižemo do postavljenog metalnog krsta na najvišoj tački Dinarida. Sati je 10,50 što znači da smo do vrha ostavili manje od 5 sati! Obzirom na tačku sa koje smo krenuli ovo je izvanredno vrijeme koje svjedoči o spremnosti ekipe.
Teško je prenijeti osjećanja ushićenja i radosti koje u duši i tijelu izaziva pogled na moćne Prokletije ali i druge planine od Šare do Durmitora. Oblaci su se već odavno potpuno povukli skidajući zavjesu sa planine i omogućavajući nam da, uzbuđeni, otvorenih usta doživljavamo sve ono što je suština planinarenja i uspona na planinske vrhove a koju je nemoguće opisati ili doživljeti na drugi način. Ostajemo na vrhu cijelih sat vremena, uživajući u pogledu, grickajući čokoladice i hranu, praveći fotografije za uspomenu…
U 12 h krećemo nazad. Ispod samog vrha nailazimo na grupu planinara koji se odmaraju, a ispod kuloara još na dvoje mladih Čeha koji su krenuli gore natovareni teškim rancima na leđima i manjim torbama sa prednje strane. Objašnjavamo im da je na završni uspon nemoguće ići tako, odnosno da je to opasno i skoro izazivanje sudbine i predlažemo im da dio stvari ostave ovdje ili se prepakuju. U stijeni u kojoj je često neophodno da sa obje ruke tražite hvatove, svaki komad opreme koji smeta dobroj koordinaciji pokreta je suvišan i treba ga eliminisati.
Silazimo na lednik koji je impresivan i vraća nadu da globalno otopljavanje neće zauvijek odnijeti tragove lednog doba iz ovih krajeva. U dolini jezera srećemo veću grupu planinara iz beogradske Pobede predvođene vodičem Milanom Pamučarom. Planiraju uspon na vrh sutra, a danas prave logor kod jezera gdje su iznijeli potrebnu opremu. Već tu smo se razdvojili u dvije grupe, pa na cilj mi iz druge grupe stižemo nekih pola sata kasnije od prve ekipe. Na Savinom oku smo u 17 h, što će reći da je današnja akcija trajala 11 h u kojoj smo savladali 1600 m visinske razlike i prešli stazu dugu 30 km u oba pravca. Prilično smo iscrpljeni pa odmah odlazimu u Grbaju kako bi se osvježili i naspavali i spremno dočekali novi dan u planini.
Karanfili i Očnjak
Subota, mišići su prilično napregnuti i pored dovoljno sna, ali spremni smo za novi izazov i za nove ljepote planine. U 8 h se nalazimo ispred restorana eko katuna Grbaja, i sa druge livade krećemo prema Krošnji dobijajući brzo na visini obzirom da je uspon prilično eksponiran. Vlažnost vazduha je nešto manja nego prethodni dan ali je ritam još jači. Kada smo u Krošnji pretekli veliku grupu planinara iz Kragujevca koji su iz doline krenuli cijeli sat prije nas, samo su prokomentarisali kako idemo kao brzi voz. U Krošnji Savić nailazi na kamen idealno prirodno oblikovan koji neodoljivo podsjeća na Matterhorn koji je on zajedno sa Femom nedavno popeo. Kamen je težine nekih desetak kilograma. Ostavlja ka na jednoj stijeni kako bi ga pokupio u povratku i odnio u dolinu i kući kao uspomenu na Matterhorn ali i Prokletije. Simbolika je jasna, sve su planine lijepe i drage, na svakoj doživljavamo ono što nas čini drugačijim i svojim i na svakoj pronađete komadić svoje duše urezan u kamenu.
Sa Krošnjonog prolaza puca pogled na Ropojanu i vrhove sa druge strane ove doline koji ostavljaju bez daha. Kao da smo negdje u Alpima, ovo mjesto pruža jedinstven osjećaj i doživljaj. Staza od tog mjesta do Sjevernog vrha je vrlo zahtjevna, tehnički izazovna jer nema nikakvih osiguranja a prelazi se preko stijena ispod kojih je ogroman ambis. Ipak, bez ikakvih problema na Sjeverni vrh (2460 m) izlazimo u 10,55 h, dakle, za manje od tri sata, što je kao i juče izvanredan rezultat i svakako nije reper za svakodnevno planinarenje, pa čak ni za spremne visokogorce. Vrijeme je fenomenalno, svi vrhovi Prokletija se kao na dlanu, zaista doživljaj za pamćenje. Tri člana ekipe predvođena Savićem kreću grebenom na Veliki vrh (2490 m), najviši vrh u masivu Karanfila i tamo stižu za desetak minuta. Ja sam odustao od te namjere, želio sam uživati u pogledu i na ovoj koti koje je tako jedinstvena i neponovljiva da bi čovjek ovdje ostao i da spava.
Gotovo sat nakon nas na vrh stižu prvi planinari iz kragujevačke grupe. Bilo je tu i starijih planinara. Jedan od njih je evocirao uspomenu na događaj od prije 30 godina kada je na ovom vrhu zaradio povrede od udara groma u njegovoj blizini. Pravimo zajedničke fotografije i nakon povratka ekipe se Velikog Karanfila, krećemo nazad. Na odvajanju staze za Očnjak ispod Pečurke, zovem ostatak ekipe koja se spustila niže ukoliko žele da nastavimo uspon i na Očnjak. Savić je uzeo onaj simbolični i teški kamen pa mu se nije dalo da ide i na Očnjak, ostali su izarazili želju da se spuštaju u dolinu . Ostalo je da krenemo samo Vedrana i ja. Međutim, nedugo potom, stužu nas Luka i Josip koji su se predomislili i odlučili da penju i ovaj vrh. Kasnije su mi rekli da bi pogriješili da su odustali od Očnjaka kojim smo zaokružili ovu fantastičnu turu. Prolazimo kroz Šuplja vrata, jedan od prirodnih fenomena Prokletija. Sajle koje su tu postavljene su neupotrebljive pa se ne treba oslanjati na njih već na dobre hvatove u stijene u mišiće ruku. Srećom taj detalj nije previše dug i može ga savladati iole iskusniji visokogorac.
Prelazimo na padine Karanfila Ljuljaševića i spuštamo se preko jednog cirka prema Ljubokuću. Ovaj dio staze je izuzetno loše markiran pa je potreban dodatni oprez da se nebi izgubila visina i previše spustilo u Ljubokuć čime bi uspon na Očnjak bio ugrožen. Očnjak, veličanstveni prokletijski vrh koji plijeni svojim izgledom kada se gleda iz Grbaje sačekao nas je mirno i dostojanstveno i dopustio nam da se bez ikakvih problema uspenjemo na njegov vrh. Sajle koje postoje na završnom usponu od nekih stotinak metara su u lošem stanju i nikako ne ulivaju sigurnost tako da ih treba koristiti samo u krajnjoj nuždi. Na vrh izlazimo u 15, 15 h, prilično umorni, ali ispunjeni do svakog djelića svog bića jer se ovakav pogled i ovakav uspon ne pružaju svaki dan planinarima. Zato ne žurimo, uživamo na suncu koji sa horizonta baca posebno svjetlo na masive plavičasto-sivkaste boje praveći tako haotičnu sliku koja pruža osjećaj ravnoteže i mira. Nigdje kao na planini, umoran od hoda i srećan pod navalom adrenalina, čovjek ne može spoznati te nestvarne dimenzije božanskog djela, djela koje čovjek svojim naopakim umom nije poremetio i izmijenio. Zbog toga se čovjek nigdje kao na planini ne može približiti toliko sebi i zaviriti u sopstvenu dušu, i nigdje tako i toliko ne može upoznati čovjeka pored sebe. Na planinskim vrhovima nema foliranja, skrivanja, tu padaju sve maske i sve zavjese. Tu se odigrava iskonska predstava života i smrti, tu se prkosi prolaznosti, tu čovjek doživi mjeru svega što mu je dato. Zbog toga se čovjek sa svake planine vrati bolji, plemenitiji, veći. Jer, tu čovjek duhom uzrasta sa uzrastanjem planine u očima…
U dolinu stižemo u 18 h. Uz kratko druženje uz pivo na terasi predivnog restorana svako odlazi u svoj kutak. Nešto kasnije u dom „Branko Kotlajić“ stiže ekipa na čelu sa Borisom Čelebićem koja je danas pela vrh u Albaniji. Uslijedilo je druženje i poznate priče pored vatre. Priče su tekle, a Očnjak je ponosno bdio nad nama, još ljepši i raskošniji, okićen zvijezdama, kao vojnik na straži koji sanjari o svojoj ljubavi…
Nedjelja je, po dogovoru, rezervisana za odmaranje u najljepšoj dolini na ovim prostorima. Naši gosti su rano otišli sa planom da obiđu manastir Ostrog, Cetinje, Lovćen, Boku i da se preko Trebinja vrate u svoj grad. Rekli su nam da odavde nose pozitivne vibracije i da su Prokletije ostavile poseban utisak. Biće prilike da se družimo opet, na našim planinama ili na prekrsnim planinama iznad Mostara, Prenju, Čvrsnici..
