Na poziv naših prijatelja iz UG „Zone 2000“, otišli smo na Prenj kako bi prisustvovali otvaranju planinarske kuće Jezerce, ali i popeli najviši vrh Zelenu glavu. Za odlazak na Prenj ne treba poseban povod, Prenj je povod sam za sebe…
Datum: 09.-10. jul 2016;
Planina: Prenj;
Vrhovi: Zelena glava 2155m, Otiš 2097m;
Učesnici: Siniša Gačević i Milan Radović;
Prenj, kao kakav div, stoji u sredini, okružen rijekama i jezerima, a iza njega su nove planine, sa svih strana. Prenj se nalazi u sjevernom dijelu Istočne Hercegovine, okružen rijekama Neretva, Drežnica, Ljuta, Bijela i Neretvica, kao i vještačkim i prirodnim jezerima Jablaničko, Grabovičko, Salakovac, Boračko… Široka površ masiva i specifična forma kao i posebna mikro klima, čine ovu planinu Dinarida posebno atraktivnom za planinarenje i u ljetnjim i u zimskim uslovima.
Za odlazak na Prenj nije potreban poseban povod, ali, ovoga puta imali smo i dodatni razlog. Naši prijatelji, planinari iz raznih planinarskih klubova Bosne i Hercegovine okupljeni oko portala Zone 2000, pozvali su nas da prisustvujemo otvaranju planinarske kuće Jezerce. Ovo je poseban razlog i za nas jer smo emotivno vezani za ovu kuću. Još 2007. godine učestvovali smo u radnoj akciji, jednoj od početnih, dok je još bila faza zemljanih radova i iskopavanja. Kuću su gradili, godinama, mnogi planinari i sagrađena je, kao nijedna druga, od ljubavi i zajedništva. Rijedak je primjer da se ovakav objekat, duboko u planini, sagradi entuzijazmom i vjerom da je sve moguće kada se udruže ljubav, volja i planinarski duh. Materijal za gradnju kuće je donošen na leđima i ramenima, sa Crnog polja i to je dodatna vrijednost ove kuće…
U subotu, rano ujutru, tačno u 4 sata, Siniša i ja krećemo prema Mostaru i Konjicu. Žao nam je što još neko nije uspio da se organizuje za odlazak na Prenj, ali, ljetnji je period, mnogi su na odmorima, moru, putovanjima… Lijepo jutro i slab saobraćaj uslovili su da vozimo bez zastoja i prilično brzo, tako da put gotovo nismo ni osjetili. U Mostaru tražimo neki od marketa, ali počinju sa radom tek u 8h, pa odustajemo i nastavljamo dalje za Jablanicu i Konjic. U Konjicu svraćamo na doručak, neizostavni burek, i opskrbljujemo se dodatno hranom i pivom u jednom megamarketu. Iz Konjica, putem za Boračko jezero nastavljamo do obližnjeg sela Bijela gdje je zborno mjesto. Srećemo kamion sa natrpanim planinarima koji ih odvozi do Crnog polja. Zakasnili smo na ovu prvu turu, ali organizator nam je javio da ima obezbijeđena i druga tura nešto kasnije.
Stižemo do pilane gdje parkiramo auto. Čovjek, lokalac, sa kombijem čeka da se okupi nova grupa. Ubrzo stižu Travničani, stari poznanici sa zimskih uspona na Lupoglav, potom i ekipa iz Sarajeva… Sa Travničanima, ukrcavamo se u kombi i, oko 11 h, krećemo prema Crnom polju. Do Jezerca se može i iz Konjičke Bijele, ali to je jako zahtjevna tura, posebno kad se nose teški ranci sa kompletnom opremom za kampovanje.
Na Crnom polju (1320 mnv) zatičemo veliki broj automobila. Ima dosta malih kola, ali ja ne bih preporučio bilo kome da ide ovamo bez terenca. Krećemo jasno označenom stazom. U ovom početnom dijelu ne treba skretati sa staze jer se u blizini nalazi, pretpostavka je, minskio polje. Prvim dijelom staza vodi kroz bukovu šumu. Na izlazu iz šume, pored puta, čeka nas kapa za dimnjak težine 42 kg, koju treba donijeti do Jezerca kako bi bila postavljena. Grupa koja je ranije krenula, nije se pretrgla sa nošenjem, iako je organizator apelovao da svaka grupa ponese određeni dio staze i raspodijeli teret. Travničani i mi nastavljamo nošenje teškog tereta. Kasnije nas stiže još jedna grupa planinara pa se mijenjamo u nošenju. Ipak, nas dvojica iz Crne Gore smo bili u „prvom timu“ nosača sve do doma… Izlaskom iz šume, otvaraju se fantastični vidici na prenjske visove. Staza vodi kroz rijetke primjerke bora i munike, čistinama, pa je uživanje u krajoliku potpuno.
Napornom nošenju kape za dimnjak od livenog željeza došao je kraj. Sa prevoja smo ugledali kuću Jezerce, a potom, za desetak minuta bili pored nje. Dobili smo aplauz od velikog broja planinara koji su bili oko kuće, a Damir Smajić je konstatovao da su „Crnogorci bili na kopanju temelja za kuću, a evo sada učestvuju i u završnom poslu…“
Na visini od 1650m, gdje se nalazi prekrasna planinarska kuća Jezerce, pozdravljamo se sa brojnim prijateljima planinarima, potom postavljamo šator u dolini ispod kuće, odlazimo na izvor po hladnu vodu… Ne da bi pili nego da bi ohladili pivo… Zaslužili smo.
Oko 16 h je uslijedilo svečano otvaranje. U planinarskom stilu, bez suvišne ceremonije, prigodno obraćanje prisutnim planinarima je održao Damir Smajić, poznatiji kao Nailova mater, naš stari drugar sa raznih uspona, a posebno tradicionalnog prvomajskog uspona na Durmitor, čovjek koji je uložio veliko vrijeme, napor i sredstva za izgradnju ove kuće i bio glavni koordinator izgradnje. U obraćanju je naveo da su kuću gradili planinari i da se ona vraća planinarima. Obaveza svih njenih posjetilaca je da je čuvaju i održavaju urednom i, vjerujemo, biće tako. Ona će, sigurno, biti česta destinacija i Visokogoraca CG, posebno u zimskim uslovima jer omogućava fantastične zimske uspone na Osobac, Zelenu glavu i Otiš…
Vrpcu je presjekla planinarka iz Sarajeva Hasna Smječanin, jedna od najaktivnijih u gradnji kuće, a to je značilo poziv na druženje, najprije uz planinarske priče kojima nikad kraja, a potom, kada se tamni plašt spustio na visove Prenja, uz gitaru i vatru… Moram reći, najzastupljeniji na repertoaru je bio legendarni crnogorski kantautor Miladin Šobić, dobitnik ovogodišnjeg najvišeg državnog priznanja.
U nedjelju, nakon što su nas sunčevi zraci probudili iz toplih vreća, i nakon manjeg doručka, oko 8,10 h, Siniša i ja krećemo na uspon na najviši vrh Prenja Zelenu Glavu. Neki su već ranije otišli prema vrhovima, neke vidimo na stazi iznad nas… Prilično jakim tempom, bez pauza stižemo na prevoj između Zelene glave i Otiša, a potom, uz stijenu, djelimično osiguranu sajlama izlazimo na vrh Zelena glava 2155 mnv, za 1,40 h od polaska sa Jezerca. Na vrhu zatičemo grupu planinara iz Sarajeva koja je ranije krenula sa Jezerca. Fotografišemo se, uživamo u jasnom pogledu na prenjske vrhove, široke zaravni, doline… Na jugozapadu, kroz usjeke, proviruje dio Mostara…
Nakon kratkog druženja i uživanja na vrhu, nas dvojica silazimo na prevoj, a potom iskačemo na obližnji Otiš sa koga se pruža fantastičan pogled na Tisovicu, kao i Konjic u daljini. Još par fotografija pa nazad, prilično brzo, vraćamo se u „bazni“ kamp. Većina planinara je napustila Jezerce i uputila se nazad prema Crnom polju. Naš plan je drugačiji. Pakujemo šator, još malo se družimo sa malobrojnim planinarima koji su još tu, i nakon pozdrava sa Damirom koji se, takođe, sprema za povratak, krećemo nazad. Ovog puta, cilj je direktno spuštanje u Bijelu, niz Skok, 1100 metara visinske razlike, niz jako strmu, i na momente prilično zahtjevnu stazu. Dobra strana ove staze je što njen značajan dio vodi kroz bukovu šumu. Na jednom dijelu, pored staze, upozorenja da se tu negdje nalaze mine, a nailazimo i na ostatke bunkera, svjedočanstvo teških dana koje je Prenj zapamtio… Čini se da je dio makadamskog puta koji nas je sačekao nakon silaska u dolinu, do pilane gdje nas je čekalo auto, najteže pao od cijele prenjske avanture… Ali, kad smo pomislili na jagnjetinu i pivo u Jablanici, sav umor je nestao iz mišića…
Tako se okončao još jedan sjajni planinarski vikend, ovog puta na planini koja nije česta meta crnogorskih planinara. U dva dana planinarenja, prepješačili smo oko 16 km, savladali uspon od oko 1000 m i spuštanje od 1600 metara. Sigurno je da neće ponovo proći devet godina kako bi došli na Jezerce i Zelenu glavu. U našem planu akcija, ova tura će sigurno naći stalno mjesto…
I još jednom, na kraju, zahvalnost svim ljudima koji su učestvovali u izgradnji ove kuće, koja nije samo planinarsko sklonište za odmor i spavanje u planini, već i sklonište duše od raznih nasrtaja i pošasti kojima smo kao pripadnici savremene civilizacije izloženi, mjesto susreta, mjesto gdje prestaju razlike, mjesto gdje se zaboravlja sve ružno iz prošlosti i gdje se otvaraju vrata vječne ljepote koju još samo planine čuvaju… Ova kuća je primjer kako se može i kako se valja delati.
Milan Radović
Prenj 09.-10.07.2016.
