Već po tradiciji, Novu godinu smo dečekali u Grbaji, u planinarskom domu „Branko Kotlajić“, provodeći praznične dane penjući prokletijske vrhove na desnoj strani Grbaje (lijeva će pričekati stabilniji snijeg), a noći družeći se uz dobru kapljicu i dobro društvo. Ovog puta, ekipa je bila pojačana planinarima sa raznih strana…
Datum: 30.12.2018.-04.01.2019.
Vrhovi: Volušnica 1879m, Talijanka 2056m, Popadija 2057m, Karaula 1915 m;
Sigurno bih nekog zaboravio nabrajajući ko je sve Novu 2019. godinu dočekao u najljepšoj prokletijskoj dolini Grbaja, u ambijentu potpuno planinarskom, bez svih onih „prigoda“ koje nudi savremeni život u gradskim neseobinama a koje, neka mi ne zamjere poštovaoci takvog načina života, ubijaju svaku prirodnost i duh humanog stvorenja. Zato ću samo napomenuti, da su tu, pored naših Visokogoraca i prijatelja koji već po tradiciji tu dočekuju da se zemlja još jednom zavrti oko sunca, bili i planinari domaćina doma, beogradskog Radničkog, ekipa iz Dubrovnika, Herceg Novog, Tivta, Sarajeva, Tuzle…
U Grbaji nas dočekuje lijep zimski ambijent. Veličina sniježnog pokrivača je taman dovoljna za zimske čarolije i uživanje u osjećaju da je najljepša nova godina tamo gdje je snijeg… A opet, ne prevelik da nas spriječi da se terencima probijemo do samog doma, ili, oni sa malo lošijim gumama do krivine ispod doma… Prethodno, treba li to i navoditi, svi prolazimo „bazni kamp“ svih prokletijskih ekspedicija, kafanu Kolata u Gusinju, za koju znaju svi planinari sa svih meridijana koji su, tragajući za novim vidicima i iskustvima, dolazili da lično dožive Prokletije… Jer, ko ne svrati u ovu kafanu, ostaće uskraćen za poseban doživljaj varošice podno Prokletija, varošice koja baštini posebnu i jedinstvenu energiju, duh gostoprimstva, srdačnosti i neposrednosti a koju prepoznate u ovdašnjim ljudima gdje god se nalaze, a najviše u „glavnom gradu“ svijeta Njujorku, gdje se za svoje mjesto pod kapom nebeskom bori veliki broj Gusinjana.
Ove godine kalendar nam je išao na ruku, pa smo natenane mogli da se pripremimo i stignemo u Grbaju. Nova godina se čeka u ponedeljak veče, pa ko nije morao da radi taj dan, već u subotu ili nedjelju je mogao stići. Put preko Albanije nije bio siguran pa smo ovamo stigli „okolo“, preko Berana…
31.12.2018. Volušnica, Talijanka, Popadija
Prognoza se ostvaruje i dočekuje nas prekrasno nedeljno jutro, nakon debelog noćnog minusa, sa čuvenim pogledom na Očnjak i Karanfile. Ne žurimo na uspon, prethodnu noć je krenula novogodišnja atmosfera pa se nije gledalo na sat. Stanje snijega je takvo da otpada svaka pomisao na penjanje u stjenovitom dijelu Prokletija iako smo razmišljali o Karanfilima Ljuljaševića…
Negdje oko 10 h gotovo svi koji smo se okupili u Grbaji krećemo prema Volušnici. U početku sniježni pokrivač nije veliki, sa dobijanjem na visini ima „posla“ i sa prćenjem. Na izlazu iz šume dočekuje nas sunce i blistava bjelina novog snijega. Naprijed su već Đaja i još neko iz ekipe pa doživljaj upotpunjuje i prtina koja zavija lijevo prema padinama Volušnice…
Na vrh izlazimo za nešto više od dva sata od polaska iz doma. Poznata je stvar da se sa Volušnice pruža jedan od najljepših mogućih planinskih pogleda ali današnje uživanje i toliko poznatu sliku uljepšava tanki, dugački oblak koji stoji na visini od 2000 m i razdvaja moćnu stijenu Karanfila stvarajući utisak da je u pitanju, u najmanju ruku, greben Alpa i značajno veća visina…
Nakon polusatnog uživanja i fotografisanja, Aca Lukić sa svojom ekipom kreće grebenom prema Talijanki. Nešto kasnije krećemo Jelena, Jelena, Viki i ja prtinom na čuvenu kružnu turu koja sve vrijeme pruža neopisiv doživljaj planine kao simbiozu vizuelnog i emocionalnog spektra najljepšeg filinga začinjenog adrenalinom i ritmom srca i koraka. Ovakav dan ne iskoristiti bilo bi grijeh. Ostali ostaju da uživaju na vrhu konzumirajući onaj osjećaj kad nikud ne žuriš, kad se prepustiš vibracijama planine i ploviš na oblacima daljina i visina…
Pri završnom usponu Italijanke imamo i malo tehničkih detalja jer je vjetar oduvao novi snijeg i ostala zaleđena površina ali, i to je dio najljepšeg mozaika koji uvijek doživimo hodajući planinskim grebenima u zimskim uslovima. A ovaj je jedan od najljepših…
Na vrhu Talijanka razvijamo klupske zastave, pravimo fotografije i nastavljamo… Sa Popadije krećemo pogrešnim grebenom u spuštanje. Popadija je piramida i lako se krene grebenom u pravcu Trojana. Brzo „kapiramo“ grešku, pa traverziramo širokom padinom prema prevoju na koji je trebalo da siđemo.
Kod doma stižemo u sami sumrak. Dočekuje nas miris priganica ali i blagotvorni ukus pjenušave, gorkaste tekućine…
Malo odmora u toplim vrećama i priprema za još jednu dobru turu… Turu koja podrazumijeva pozitivnu tenziju kojom treba arhivirati 2018. godinu i dočekati početak novog kruga zemlje. Nekako spontano nastaje parodija na političko ludilo kojim su nas bombardovali poslednjih mjesec dana posredstvom medijskog stroja za proizvodnju magle, a sastoji se u uskliku „Nikad više 2018.“ Ivo se navukao na parolu, pa uz svako kucanje čašama, umjesto klasičnog „Živjeli“ ide „Nikad više“…
Sve ostalo, u cilju pokušaja da se opiše atmosfera, energija, duh koji je vrcao iz svakog pokreta, svake riječi, stiha pjesme, smijeha, bilo bi uzaludno trošenje riječi, prostora… Jer, ne može se na papir staviti osjećaj da ste tamo „gdje je sve po tvom“. Zato, onaj koji nije ovdje, neće ni doživljeti tu posebnu privilegiju i viši smisao druženja koje je začinjeno istom ljubavi, istom energijom pozajmljenom od planina kao simbola vječne, božanske estetike. „Voz“ koji je krenuo u ponoć oko doma zbunjivao je univerzum jer je slika priličnija julu ili avgustu nego prvom danu godine. Kratki rukavi na debelom minusu su samo odbrana od toga da za nas postoje granice…
Srećan novi krug zemlje i zaplovimo zajedno sa njom u najljepši smisao plovidbe… Srećna Nova 2019. godina! Nikad više 2018!
01.01.2019. Karaula
Dan, reklo bi se za oporavak, ali, duh uzdizanja nikad ne miruje… Ništa od uspona na Karanfile Ljuljaševića. Novi snijeg koji je pao tokom noći ne dozvoljava ništa drugo do Karaulu. Malo li je? Uglavnom, dok je većina ekipe odlučila da odmara u domu i uživa u čarima jela i pića, Đaja, Boris, Ivo i ja nismo htjeli da propustimo nijedan dan a da se ne družimo sa planinom. Mnogo je hladnije, sniježni pokrivač je narastao, ali nije nas spriječio da stignemo na ovaj karakteristični vrh gusinjskih Prokletija. Na vrhu nas dočekuju težak vjetar i mećava, i zatvoren pogled pa odmah krećemo nazad u zonu koja obezbjeđuje pauzu za pivo koje, samo što nije zaledilo… Uglavnom, do vrha smo „potrošili“ skoro 3 sata, u silasku mnogo manje jer je bilo i prečica „kuda idu divlje svinje“…
02.01.2019. Talijanka
Iako je i prethodna noć bila burna, to nas nije spriječilo da ponovo „izađemo“ u planinu. Dok se beogradska ekipa odlučila za Podgoju, mi ponovo krećemo na „ovu“ stranu. Cilj je Talijanka, direktno iz uvale Valušnica. Iz Podgorice nam se pridružuje Ćazim sa sinom i, po treći put u tri dana, krećemo zajedničkom stazom… U međuvremenu je napadao novi sloj snijega i opet prtimo. Posebno u gornjem dijelu gdje je sve zameteno i bez znakova da je tu ljudska noga skoro prolazila…
I dan je posebno hladan, magla se kovitla i, s vremena na vrijeme, zatvara pogled, ali sve to donosi poseban doživljaj vječite igre skrivanja onog što je najljepše. Poput onog osjećaja kada lijepa noga izviri i bljesne kroz izrez dugačke haljine zgodne žene… Prsti otupjeli od hladnoće i vjetra ali duša raskravljena toplinom one energije kojom treperi svaki damar dok škripi snijeg pod nogama, kaže nam, idemo do vrha, do vrha, do onog osjećaja koji najviše volimo i koji pokupimo samo na tim mjestima, daleko od svega ovozemaljskog…
I treba li reći da je još jedna noć donijela još jednu epizodu u seriji koja se nastavlja sa svakim dolaskom u Grbaju, sa svakim susretom sa magičnim Prokletijama i sa svakim spontanim okupljanjem planinara sa raznih strana a koji su, u stvari, svi sa jedne strane ili na jednoj strani… Strani potpunog prepuštanja snu koji je java i javi koja je san. Jer, kad smo van planine onda je sanjamo, kada smo u planini onda je živimo. I tako, iz dana u dan, od planine do planine, od druženja do druženja, od nove godine do nove godine… Nema nikakvog kraja i početka, nema datuma od kog nešto počinje, za nas je sve to samo dobra prilika da sastavimo nekoliko dana u prostorima gdje je duh najslobodniji a u stvari je trajanje jednog načina življenja koji otkriva puni smisao života. Spoznavanje i konzumiranje beskrajne i neprolazne estetike božanske tvorevine, najefektnije je upravo tu i prepuštanjem momentima iznad prolaznosti kojom smo tako limitirani i čiji najbolji dokaz smo mi sami…
Godinu koju smo arhivirali, započeli smo na ovom istom mjestu. I da li imamo ikakav osjećaj da je nešto završeno, da nešto drugo počinje? Ne, ništa novo pod suncem osim našeg iskustva koje neprestano dopunjujemo i uvećavamo… Zato, neka i ova prilika bude iskorištena da, onima koji nisu iz ove priče, pokušamo podijeliti dio tog iskustva i pokazati im put. Put slobode, mira, ljubavi i visina…
Idemo dalje, godine su samo brojke koje ne mjere želju i ljubav. Želje i ljubavi mjerimo brojem susreta sa planinom, onim dimenzijama koje stanu u jedan pogled sa njenih vrhova. Pridružite nam se i shvatićete i doživljeti svaku ovu riječ kao mjeru istine i života.
Zavrtimo novi krug.
Milan Radović
Nova 2019. god.
