Stojim na prevoju Buni i Thores, na oko 1786mnv, na kraju doline Boge. Dok razgledam pejzaž koji se na tom mjestu otvara, pričam sa tetom 50-ih godina, iz Austrije, dok se sprema da se priključi svojoj grupi sa biciklima. Pitam je šta misli o ovim planinama, kažem to su naši mali Alpi, nijesu kao njihovi, ali me zanima njihov utisak, odgovara mi: “baš smo malo prije komentarisali sa društvom – skoro kao kući”.
Planina: Prokletije (Albanija);
Vrh: Maja e Radohines (2570 mnv);
Datum: 24.-26. Jun 2011:;
Uspon izveli: Boris Čelebić, Leo Đokić (PSK Komovi);
Ovo je rekla a nijesu još bili stigli da vide ono glavno, najveće i najljepše, dolinu Thethija sa okolnim vrhovima. Pitao sam se, da li su sada makli ono “skoro”?!
A da bi vidjeli kako je tamo, i nešto ispeli, konačno smo krenuli i ja i Boris Čelebić. Kažem konačno, jer je to želja dosta nas iz CG već odavno. Borisova posebno, a i Bojana Boškovića koji je trebalo da ide, i bio jedan od glavnih organizatora, ali nažalost morao da odustane zbog obaveza na poslu. Što zbog obaveza što zbog zdravstvenih problema morali su odustati i neki drugi drugari, tako da smo na kraju ostali samo ja i Bizo, a kao jedini mogući prevoz njegov stari dobri pasat. Istog smo upregli rano ujutru u petak 24 juna, ljeta 2011, i krenuli put Thethija, doline koja se nalazi na sjeveru Albanije, u srcu Prokletija!
Iz Tuzi, gdje se nalazim sa Borisom, krećemo oko 6.30h, idemo prema graničnom prelazu Božaj. Ni ja ni Boris nemamo međunarodnu vozačku, pa se nadamo da nam je neće tražiti na ulazu u Albaniju, inače … Bili smo u pravu, vozačku, nikakvu, nijesu ni tražili. Na obje strane graničnog prelaza ne zadržavamo se ni 5 minuta. Nikakve kontrole, pitanja, samo “srećan put”! Ljepota! Nastavljamo putem prema Skadru. Put se radi, na većini dionice je solidan makadam, koji se sprema za asfaltiranje, a u pojedinim djelovima uz makadam ima ostataka starog asfalta, pa se može birati kuda voziti. Veoma je velika prašina, auto bude kao da je bio na neki camel trophy. A i Albanci voze tako da kad im se asfaltira nemaju kud brže. Mi smo se dezinfikovali Borisovom lozom. Poslije nešto manje od sat od Tuzi, stižemo u gradić Koplik, gdje se kod spomenika skreće lijevo, na jednoj lakat krivini. Kada se završi zaobilaznica oko Koplika, skretanje će biti moguće i prije, bez ulaska u grad. Put dalje nastavlja prema sjeveroistoku, prema dolini Škrelj, i dalje Boge. Asfaltni put na ovoj dionici je jako dobar. Iz ravnice već počinju da se uzdižu niži predjeli i vrhovi Prokletija. Sa desne strane nas odmah čeka Malji i Kurilje, sa 1848mnv, koji se dobro vidi iz Podgorice. Na njegovom podnožju se nalazi naselje Dedaj, gdje ja i Boris stajemo u kafani pored puta da popijemo kafu. Dok sam se ja divio ukusu espressa u ovoj običnoj kafani u selu, Boris se divio ukusu i dozi loze, koja se ovdje računa kao obična. Poslije Koplika ima manje skretanje desno, asfalt, ali nastavlja se pravo. Na ulazu u Dedaj put se račva, treba se držati desne strane. Poslije Dedaja nema više skretanja, odavde do Boge ima oko 18km.
U Boge stižemo oko 8.30h, tu se završava asfalt i počinje makadam. Nadamo se da ćemo ga bez problema preći i stići do željene destinacije. Iznad i oko Boge već visoki i stjenoviti vrhovi. Prema jugu dostižu visinu od 2324 mnv. Dok se vozimo i penjemo makadamom, dolinom koja postaje sve uža i strmija, često stajemo da slikamo stjenovite vrhove i vertikale koje se uzdižu njenom južnom stranom.
Poslije nešto više od sat od Boge, stižemo na prevoj Buni i Thores, na oko 1786mnv. Ovdje se otvara pogled prema jugu, gdje se prostire dolina Šalje, čiji gornji dio predstavlja dolina Thethija. Niz nju teče potok Šalje. Desno od doline se uzdiže lijep i markantan vrh Malji i Biges (2232mnv), koji, gledano sa mjesta gdje se nalazimo, dominira južnim horizontom. Prema jugoistoku, iznad lijeve strane doline Šalje, masiv Maja e Kakinjes (2360mnv). Iako je pogled odavde jako lijep, ono glavno nas je tek čekalo. Poslije duže pauze i slikanja pažljivo nastavljamo vožnju. Nedugo poslije put na kratko izlazi iz bukove šume i stižemo na drugi, fascinantan vidikovac, iznad doline Thethija. Vidikovac se zapravo nalazi na samom putu, na jednoj lakat krivini. Sa njega se pruža pogled na veći dio doline Thethija i lijepe vrhove oko nje. Sa lijeve strane, prema zapadu, dominira skupina masiva Radohines, sa najvišimi vrhom od 2570mnv, vrh koji nam je u planu za penjanje ovom prilikom. Pravo prema sjeveru Maja e Harapit 2217mnv, sa svojom impozantnom stijenom visine od oko 800m, jedna od najvećih u regionu, a možda i šire, i alpinističkim smjerom u njoj, dužine oko 900m. Prema sjeveroistoku masiv Popluks (2569 mnv), a ispred njega šiljati vrhovi Maja e Aljis (2471 mnv). Prema istoku prevoj Qafa e Valjbones, na oko 1900 mnv, kuda ide staza iz Thethija prema poznatoj dolini Valjbone. Desno od prevoja je Maja e Bošit (2416 mnv). Preko njega se naziru vrhovi masiva Žaboret e Krasnićes (Zhaboret e Krasniqes) sa najvišim vrhom Maja Brijaset (ili Ljugu Plisit), sa 2567 mnv.
Poslije fotografisanja, razgledanja karata gdje je što, nastavljamo da se spuštamo prema Thethiju. Pažljivo, jer je put na pojedinim mjestima nezgodan za malo auto. Poslije 6h od polaska, stižemo u dolinu. Ako se oduzmu veće pauze, ispada oko 4 i po sata malim kolima. Udaljenost od Podgorice 105 km. Po silasku u dolinu, prelazimo mali mostić i smještamo se u centralno naselje, koje nosi naziv po dolini – Theth. Po dolini naime postoji 5 – 6 naselja. Šator smještamo na lijepo uređenom i ograđenom prostoru za kampovanje. Vrlo blizu je i kafana gdje se može natočiti voda, i naravno, obskrbiti kompleksom B vitamina iz ječmenog soka.
Odmah po silasku upoznajemo Džordža (Georg-a), Njemca iz Dortmunda, penzioner koji sa svojim 24 godine starim kombijem VW, putuje po Evropi. Uz pivo “Tirana”, nabraja nam gdje je sve bio. Tri puta pokušao da penje Akonkagvu, sva tri puta odustao u nekom od visinskih kampova zbog nevremena. Stizao i do najviših vrhova Filipina, kao i nekoliko baznih kampova po Himalajima. Često putuje sam, kao i ovaj put. Nudimo mu da sjutra penje sa nama vrh Harapit, rado pristaje. Predveče koristimo da malo razgledamo okolno naselje. Blizu je stara crkva, sa ogromnim lipama pored.
Dolina Thethija se nalazi na nadmorskoj visini od 750 do 850 mnv. Po evidenciji iz 2000-te godine, imala je 74 kuća, sa 650 stanovnika, smještenih u nekoliko manjih naselja po dolini. Međutim, zimi kažu u dolini zimuje samo 15-tak porodica, sa oko 150 stanovnika, ostali se sele u Skadar i okolinu. Ljeti broj stanovnika značajno raste. A sve je veći i broj turista, uglavnom iz Evrope, Česi, Austrijanci, Njemci itd. Zbog ne baš lakog pristupa, bez asfaltnog puta i električne energije, doduše ima je malo ali je vrlo slaba, u njoj dolaze samo pravi entuzijasti i ljubitelji prirode. Na sreću, još nema nekontrolisanog masovnog turizma u njoj, što čini da je još uvijek dobro očuvana. Kažem na sreću, jer se bojim da bi u suprotnom, ukoliko ne bi bila baš stroga i adekvatna briga i zaštita od države ili koga već, ubrzo nikli kojekakvi betonski čardaši, raznih narandžasto-crvenkastih i drugih egzotičnih kolorita, da Beneton pozavidi. Što zna u ovom našem regionu lako da bude. Trenutno je dosta starih kamenih kuća preuređenih za izdavanje turistima. Međutim, spolja nije nista mijenjano i savršeno se uklapaju u ambijent.
Okolo se nalaze neki od najviših vrhova Prokletija, i veliki broj visokih stijena, sa najpoznatijom na stijeni M. Harapit, koju je prošle godine popela jedna ekipa iz Njemačke, izgleda dosta poznat uspon, bio i na Njemačkoj televiziji… Neke slike sa tog uspona mogu se vidjeti ovdje http://www.geoquest-verlag.de/?q=node/186. Ista ekipa je pri prolazu kroz CG pela i na Smokovcu. U okolini stijene se nalazi i jedna velika pećina, Bugarski speleolozi su je do sada istražili u dužini od preko 2500m. Pošto je dolina dosta nisko, razlika u visini sa nje do nekih okolnih viših vrhova je i do 1800m. Jedna od tih mogućih ruta je prema vrhu Radohines. U šali to pominjem Borisu. Vidim, on već razmišlja na glas koliko mu treba do gore za zimski uspon, pominje bivakovanje … kakav je, i u kakvoj formi, ni to nije isključeno!
Na kraju prvog dana, pada dogovor da sjutradan krenemo na Maja e Harapit. Georg će da nam se pridruži, pošto je svakako to planirao. Borisa malo brine prognoza, koja baš nije idealna za sjutrašnji dan, pokazaće se da je bio u pravu.
Dan drugi
Ujutro nas troje krećemo oko 6 h. Oko vrha gdje smo se uputili, a koji se vidi iz kampa, igra se magla. Vrh se ne vidi. Računamo kako dan bude odmicao da će se magla podići. Prelazimo dolinu, i počinjemo uspon vijugavom stazom koja vodi na poznati prevoj Qafa e Pejs. Tim prevojem je išao stari karavanski put koji je nekada povezivao Skadar i okolinu sa Plavom i Gusinjem. Na drugoj strani se nadovezuje na dolinu Ropojane i izlazi u Vusanje. Taj put sada prolaze planinari. Kako se približavamo prevoju vrijeme se pogoršava, a čujemo da je gore vjetar sve jači. Mi već počinjemo da razmišljamo šta dalje, i o eventualnom vraćanju nazad. Taman tada, kao poručena, iznenada stiže pomoć iz Podgorice, Stojo se javlja sa vremenskom prognozom. Bravo Stojo! U to vrijeme u PG bijesni jak vjetar, a po sjeveru kiša. Iako bi taj talas mogao da se “spusti” prema nama, mi odlučujemo da se ipak još malo približimo prevoju, i čekamo, ako ga bude, smirivanje vremena. Po okolnim vrhovima magla i sitna kiša. Poslije oko tri i po sata od polaska, uz manje pauze, stižemo na prevoj, da ipak provirimo. I nije baš bilo prijatno, čeka nas izuzetno jak vjetar, uz maglu i sitnu kišu. Ne znam šta mi je isti uradio sa kosom i bojom lica, ali je Boris počeo da mi se smije. Vraćamo se malo nazad i tražimo sklonište. Počinje vijećanje, nazad il ne, pitanje je sad?! Odlučujemo se za povratak. Žao je i meni i Borisu, ali se pokazalo kao dobra odluka, jer je uglavnom čitav dan vrh ostao manje više u magli. Po povratku u kamp, Boris odlučuje da žal otjera pivom u obližnjoj kafani. Ja sam mu pravio društvo samo uz prvo, dalje je ređao sam. To veče potvrđujemo ono što smo razmatrali zadnjih dana kao opciju, sjutra idemo na Maja e Radohines!
Dan treći
U nedjelju rano ujutro, trećeg dana ture, pakujemo šator i stvari, i krećemo kolima nazad. Plan je da dodjemo do prevoja Qafa e Thores, kuda se uostalom i vraćamo za Podgoricu, i da odatle počnemo uspon na Radohinu, stranama, siparima i grebenima koje smo posmatrali i razmatrali prvog dana, na dolasku. Pokazalo se da smo dobro planirali, jer je to bio jedini način, jedini pristup, bez alpinističke opreme, da se sa juga, odnosno jugozapada, popne vrh. Ostalo je pitanje kakav je prilaz sjevernim grebenom? Sa vrha gledano, dio odmah ispod izgleda strm. Ali, njega nekom drugom prilikom.
Poslije nešto više od sat i po kretanja sa Thethija, stižemo na prevoj. Užurbano se spremamo, i krećemo. Dan je vedar, obećava. Nadamo se da ćemo danas imati više sreće. Na početku pratimo dobro prohodnu i markiranu stazu koja vodi na jedan prevoj pa onda dolje u Thethi. Pratimo je do jedne prelijepe ravne udoline, koja je okružena nazubljenih, oštrim vrhovima. Sa ovih livada počinje pravi uspon. Prvo jednom strmom stranom, biramo sipar i travu. Nagib je dosta velik pa nije baš laka. Poslije se smenjuju krupni kamenjar, staza po jednom usjeku, sipar. Boris ide dosta brzo, em je u dobroj kondiciji, em ima jaku želju da se popne na Radohines vrh. Pominjem pauzu ali ništa, kaže gore ćemo, pa opet gore, i tako dalje. Teže je od njega iskamčiti pauzu nego od CG banaka smanjenje kamate na kredite.
Poslije oko dva sata od polaska, po izlasku iz jednog dužeg usjeka, stiže se na rub jedne velike udoline, sa čije lijeve, sjeverne strane, se uzdižu strme i velike padine samog vrha Radohines. Potvrđujemo plan za završni uspon. Sve izgleda ok. U dolinu se ne spuštamo, priječimo siparom sa njene zapadne strane, i ponovo počinje penjanje strmim padinama. Kako se penjemo, otvaraju se prema istoku visoki vrhovi Prokletija. A među njima i najviši, Maja e Gryks Hapt sa 2625 mnv. Prelazimo užu strmu travnatu padinu, i ulazimo u snježnike.
Dok penjemo drugi sniježnik, Boris za čas staje i nešto gleda u snijegu. Prilazim i vidim, nema sumnje, medvjeđi tragovi. I to veliki i svježi, mogli su biti od toga jutra ili najdalje prethodne noći. Malo komentarišemo i nastavljamo dalje. Tragovi idu uz snijeg, prema uskom prolazu ka vrhu snježnika, tačno kuda treba i mi da idemo. Sa lijeve i desne strane su stijene, nešto i nemamo previše izbora. Borisu nije svejedno, priznaje to. Što u šali što u zbilji pominjenjemo odbrambene mehanizme poput dizanja ranca iznad glave, kako bi bili viši od njega i sl. Računam, neće nam se valjda zamjeriti, bez-te-bez-ove, ima i pametnija posla. Jedino ako mu nije jazbina tuda negdje, ispod tih streha i stijena, e onda može biti druga pjesma… Kako god, nastavljamo dalje uz snijeg, i pri vrhu snježnika vidimo neki trag koji bi mogao značiti da se medo ipak vratio nazad. Još bolje onda. Nastavljamo uspon trećim snježnikom, i dalje tragovi meda, ali više ne svježi.
Poslije tri i po sata, stižemo na uski prevoj gdje se otvara pogled prema sjeveru, naziru se poznati krajevi. Nastavljamo strmom stranom pokrivenom uglavnom sitnim kamenjem, zanimljivog, često geometrijskog oblika. To je predzadnji uspon, čeka nas još onaj uz jugozapadni greben samog vrha, koji smo često gledali sa Kučkih planina pitajući se, da li bi se moglo tuda?! A on nas je malo uplašio kada smo ga ugledali, izišavši na vrh prethodne padine. Izgledao je strmiji i uži nego što jeste. Prilazi mu se uzanim, uglavnom ravnim, krušljivim grebenom. Kad smo došli u podnožje i počeli penjanje, vidjeli smo da nije ništa strašno. Krušljivo i nestabilno kamenje jeste, ali je dovoljno širok, da se može bez bojazni, ali ipak pažljivo, jer su strme visoke litice sa obje strane, polako završavati uspon na plećatog diva u masivu Prokletija. I eto nas, na vrhu Radohines, 2570 mnv, ispunjenje i moje i Borisove davnašnje želje. Popeli smo za 4,45 h, uz dvije kratke pauze. Na vrhu ne znamo što ćemo prije, fantastični pogledi svuda, da li da se slikamo, da slikamo planine, da gledamo mape koji su vrhovi, ili da mozda proslavimo uz tu jednu limenku Norg piva koju ponesosmo. Sve smo stigli.
Sa vrha pogled može dobaciti daleko. Prema jugozapadu Rumija i Skadarsko jezero, dalje se nižu Lovćen, Orjen, Garač itd. itd. Naravno, Kučke planine i Komovi su blizu. Nazire se i Podgorica. Prema istoku, tik ispod nas, alpska dolina Thethija. A iznad nje panoramom dominiraju Jezerce sa okolnim vrhovima, i grupa iznad doline Valjbone, Gryka e Hapt i Zhaboret e Krasniqes. U daljini se vidi Đeravica, a zapadno od nje Bogićevica i Marijaš. Prema sjeveru, u blizini je Malji i Shnikut (2554 mnv), a dalje se nastavljaju oštri, nazubljeni vrhovi i grebeni Lagojvet, Shkurt, Fort i dalje do Karanfila. Spisak vrhova bi bio podugačak, s obzirom na poziciju i visinu Radohines. U blizini, prema jugu, zapadu i sjeveru, su vrhovi koji prema nekima spadaju u grupaciju planine Radohines: M. Fat (2543 mnv), M. Livadit (2496 mnv), M. Reškulit (2498 mnv), Vizhes (Visens) (2517 mnv).
Koliko god da je trajala pauza na vrhu, bila je kratka. Ali, Podgorica ipak nije blizu pa moramo krenuti nazad. Vraćanje naravno istom stazom. Na povratku kroz medoland čujemo oburvavanje kamenja, Boris kaže medo nas obavještava i upozorava da je tu, da oni to rade. Ja ga tješim i kažem da su divokoze, ili možda erozije čini svoje. Kako god, u tom dijelu pauzu za slikanje i odmor nemam što tražiti. Oko 18.30 stižemo na prevoj kod auta. Umorni i zadovoljni. Veliki broj džipova se vraća iz Thethija, znači vikend turizam je ipak primjetan. U povratku kratko svraćamo u Boge, i dalje nastavljamo prema Montenegru. Čim dobijamo signal, Boris naručuje da mu se pita spremi. Domaće je domaće! U Tuzi stižemo oko 23 h.
Time je završeno naše puteševstvije. Jako lijepa tura, svakako za preporuku. Iako je Boris svojski prešao makadam svojim čuvenim pasatom, ipak je preporuka džip, za dio makadama od oko 24 km od Boge do Thethija. Ukupna kilometraža od Podgorice do Thethija je oko 105 km. Što je ipak relativno blizu. A po reakciji našeg društva u Podgorici, naročito kad su vidjeli Borisove slike, mislim da će taj kraj tek da primi planinare iz CG!
Za Visokogorce Crne Gore i Komove, izvještaj napisao
Leo Đokić
