Božićni praznici praćeni mećavom i sniježnim padavinama, naročito u sjevernom dijelu Crne Gore, nijesu bili pogodni za planinarenje. Za Badnji dan smo planirali uspon na Maganik ali zbog lošeg vremena smo odlučili da ga odložimo za drugu priliku. Prognoze su najavljivale skoro poboljšanje vremena, ali prvi i drugi dan Božića poboljšanja nije bilo. Treći dan već nije bilo čekanja i morali smo se konačno zaputiti prema nekom od planinskih vrhova u blizini Kolašina. Izbor je pao na Maglič 2141 m u Kučkim planinama jer smo znali da je put do Veruše prohodan za vozila.
Dan i datum: ponedjeljak, 09.01.2012.godine
Planinski masiv: Kučke planine
Vrh: Maglič 2141 m
Visinska razlika: 900 m
Vrijeme uspona: 6 h i 30 min
Vremenske prilike: snijeg, mećava i jak vjetar
Visina sniježnog pokrivača: 30 – 110 cm
Učesnici: Radisav Rakočević i Dragan Bulatović
Krenuli smo oko 5 sati iz Kolašina i bez problema stigli do Veruše, prošli smo pored dječjeg odmarališta i posle kilometer puta kolima se nije moglo dalje. Parkiramo vozilo, pakujemo se i u 6 i 15 krećemo prema Mokroj. Još uvijek je mrak, snijeg počinje polako da pada, sa dosta napora pratimo cestu prema Mokroj jer je prekrio snijeg. Kad se razdanilo pogled na okolne vrhove obavijene mećavom nije obećavao mnogo. Snijeg, mećava i hladno vrijeme pratili su nas tokom cijelog uspona i povratka nazad. Imali smo krplje na nogama ali smo ipak prilično propadali u duboki snijeg tako da nam je trebalo dosta truda i vremena dok smo stigli do karaule na Mokroj.
Tu smo se kratko odmorili i okrijepili, pa nastavili dalje prema katunu Bušat kroz sve dublji snijeg, praćeni sve jačim vjetrom. Dok smo se lagano peli kroz katun mjerkali smo moguće smjerove za uspon na vrh. Odlučili smo se, čini mi se, za najteži (prikazan je na slici), koji vodi direktno padinom prema vrhu između dvije stjenovite kaskade. Nagib je bio znatno veći nego što se čini na prvi pogled, a kako je padina izložena stalnim udarima sjevernog vjetra najvećim dijelom smo penjali po ledu. Naravno to ne bi bio problem da je Radisav imao adekvatnu opremu. Među visokogorcima su već poznate njegove “neposlušne” dereze koje je prije par godina preko ramena iznio na Bobotov kuk na Durmitoru. Plašio se istih problema i ovdje pa ga nijesam uspuo nagovoriti da ih stavi na noge u podnožju smjera. Šta sam mogao već da mu dam svoj cepin, a ja sam nastavio dalje da penjem sa štapovima, trudeći se da mu sa svojim derzama napravim što dublje nogostupe, međutim, kako je vjetar obrisao snijeg sa strme padine i ostavio samo led to je bio jako zamoran posao.
Napredovali smo, ali prilično sporo, jaki udari vjetra su nam otežavali uspon. Na visini od oko dvije hiljade metara stigli smo ispod stijena i napravili malu pauzu. Radisav je konačno odlučio da pokuša montirati dereze, u čemu je i uspio, a ja sam uzeo nazad svoj cepin da bih savladao nekoliko metara visok, gotovo vertikalan, ledeni zid koji nas je razdvajao od vršnog grebena Magliča. Posle ovog prilično zahtjevnog detalja sve je bilo lakše i za nekih 30-ak minuta stajali smo na vrhu. Od Veruše do vrha nam je trebalo više od šest sati. Na vrhu je duvao isuviše jak vjetar pa smo pauzirali tek toliko da se slikamo i upišemo u knjigu. Kutiju otvararamo uz pomoć cepina ali knjiga je ovlažila i olovka ne ostavlja trag na papiru.
Krećemo odmah nazad ovoga puta drugim smjerom preko prevoja između Magliča i Vranje glave. U katun smo se sjurili veoma brzo jer je snijeg u kuloaru ispod prevoja bio dobar, a onda je uslijedio iscrpljujući povratak do Veruše. Trebalo nam je gotovo 12 sati za ovu zaista zahtjevnu i napornu turu, koja je predstavljala odličan trening za predstojeću ekspediciju na Denali.
dr Dragan Bulatović
Maglič 09.01.2012.
