Tradicija je nastavljena. Na Badnji dan, 06. januara posjećujemo planinu Maganik, penjući se na najvišu kotu ove planine, Međeđi vrh visok 2139 m. Svaki uspon na ovu jedinstvenu planinu je pun izazova i ljepote, naročito u sniježnim uslovima. Ovoga puta smo na vrh planine izašli posebnom rutom, prvenstvenim smjerom kojeg smo nazvali „Božica“. Tako je, nakon „Vukadina“, u vlasništvu našeg kluba još jedan zimski smjer na Maganiku.
Datum: 06.01.2013. god.
Planina: Maganik;
Vrh: Međeđi vrh 2139 mnv;
Učesnici: Ivana Šuković, Marija Obradović, Dušan Bošković, Ivan Femić, Aleksandar Đajić, Zoran Prljević i Milan Radović;
Trajanje ture: 12 sati;
Savladana visinska razlika: 1200 m;
Ova izuzetno naporna tura krije mnoge izazove, ali, čini se da je najveći bio ustati u ranim jutarnjim časovima kako bi na vrijeme krenuli na uspon u podnožju planine. Ustajemo u 3 h ujutru, okupljamo se na izlazu iz Podgorice i sa dva auta krećemo prema centralnoj planini Crne Gore, kamenitom Maganiku koji pruža sjajne uslove za sve planinarske aktivnosti uključujući alpinizam i slobodno penjanje. Maganik je planina koja je u posebnom fokusu interesovanja našeg kluba jer želimo tamo da pravimo planinarski dom koji bi ovu planinu približio armiji planinara iz regiona i šire. No, to je tema za drugu priliku, ideja je tu, neke konkretne radnje su već završene, ali kako to obično biva kod nas, administartivni problemi su ponekad veći od svih drugih.
Na početnu tačku stižemo u 4,30 h. Uspjeli smo džipovima da stignemo na 940 mnv, na raskrsnicu koja vodi prema selu Mrtvo Duboko, dalje nismo mogli zbog snijega. Odmah krećemo na uspon, pod osvjetljenjem čeonih lampi. Hladno je, snijeg je prilično tvrd, i po svemu sudeći imaćemo dobre uslove za uspon. Najveća prepreka je san sa kojim se bori svaki član ekipe. Ali, nismo imali izbora i ovo je jedina opcija penjanja Maganika u zimskim uslovima, ako izuzmemo dvodnevnu akciju koja podrazumijeva kampovanje na katunu Granica.
Sa svitanjem i dobijanjem na visini postaje sve hladnije. Pokušavamo da prepriječimo neke dionice i pronalazimo put uz jedan potok prilično strmih i kamenitih obala što dodatno otežava kretanje. Po izlasku iz ovog dijela staze krećemo direktno prema strmoj padini, što je bio pogrešan predlog nekog iz ekipe. Najprije, zbog zaleđenog snijega i vrlo eksponirane, opasne padine na nepristupačnom mjestu stavljamo dereze i pokušavamo da se probijemo između stijena kroz kuloare prema prevoju koji je iznad nas. Vjetar pojačava i biva sve hladnije. Na prevoj prvi izlazi Zoran i odozgo nam saopštava da se tim pravcem ne može, te da moramo traverzirati ispod stijena, ivicom šume. Nekako se izbavljamo iz klopke u koju smo upali i pokušavamo da nastavimo ne gubeći visinu. To nije moguće u potpunosti jer gusta šuma i stijene nas primoravaju da se spuštamo u više navrata. Ponovo izlazimo na put i njeme nastavljamo do katuna Poljana na 1600 mnv gdje pravimo prvu veću pauzu za doručak i pripremu za završni uspon.
Zoran odustaje od daljeg uspona jer se ne osjeća dobro i jako je pospan pa ostaje da odspava u jednoj od koliba na improvizovanojm ležaju koji je pripremio za ovu priliku. Mi nastavljamo formirajući dvije naveze. Dogovaramo smjer koji ide lijevo od „Vukadina“ našeg starog prvenstvenog zimskog smjera. Predpostavljamo da niko nije izvodio zimski uspon ovim smjerom, direktno iz izuzetno strmi kuloar, i smjer nazivamo „Božica“, kako se ženski dio ekipe nebi ljutio što smjerove nazivamo samo muškim imenima. Izuzetno tvrd i zaleđen snijeg otežava uspon jer cepin ne obavlja svoju funkciju. Ipak, korak po korak, uz česte pauze zbog umora, sna i potrebne koncentracije, savladavamo ovu opasnu dionicu gdje bi svaka greška bila kobna. Naše dvije dame, ohrabrene formacijom naveze, stiču neophodno iskustvo za nastavak svoje visokogorske priče.
Izlazimo na vršni greben sa ojećajem koji sam imao nakon prvog izlaska na Head Wall na Denaliju jer me završni uspon na Maganiku podsjetio na sve ono što smo imali na najstrmijem dijelu uspona na najviši vrh Sjeverne Amerike. S tom razlikom što ovdje nemamo ni blizu teret na leđima koji smo imali tamo kao ni visinu. Tačno u 11,30 h, nakon 7 sati penjanja i savladane visinske razlike od 1200 m stižemo do betonske piramide koja iznačava da smo na najvišem vrhu ove planine. Nekako istovremeno sa izlaskom na vrh staje vjetar i sunce daje novu dimenziju ovoj plani i pogledu na ostale crnogorske planine svuda unaokolo. Nakon upisivanja u knjigu uspona i fotografisanja krećemo nazad, ovog puta ljetnjom rutom jer je smjerom kojim smo popeli izuzetno rizično za spuštanje a njime bi morali znatan dio otpenjavati, što obzirom na raspoloživo vrijeme i stanje umora nebi bilo pametno. Već po spuštanju do prve borove šume imamo mekši snijeg i propadanje, ali kada je spuštanje u pitanju i ne smeta nam mnogo taj problem.
Dolazimo do kolibe u kojoj se Zoran dobro naspavao, pravimo još jednu pauzu za pakovanje užeta i dereza i krećemo prema podnožju planine, tačnije poziciji gdje smo ostavili auta.
Na početnu poziciju stižemo u 16,20 h, nakon bezmalo 12 sati od polaska. Badnji dan i ova planina su nam donijeli sve ono što se očekuje od jednog ozbiljnog zimskog visokogorskog uspona: veliku visinsku razliku, jaku hladnoću, mnogo potrošene energije i vremena u savladavanju uspona. Sve u svemu, nije slučajno što je već postala tradicija da na ovaj dan posjećujemo Maganik i njegovu krunu Međeđi vrh. U danima kada ova planina živi svoj duboki zimski san, i kada njene padine išaraju samo tragovi divljači, monotoniju vremena i prostora razbiju ljudi koji traže svoj izazov i svoju strast na visovima božanske ljepote, visine i širine. Vjerujemo da će ove gore i ove visine, jednog dana, privući veliki broj adrenalinskih zavisnika, za sad, zimskoj idili Maganika na Badnji dan se prepuštaju samo Visokogorci Crne Gore.
Do nekog novog uspona, smjera, vrha, vjetra, zvijezde, do neke nove priče koju ćemo prepričavati ostajte nam zdravi, veseli i uz brdo brzi.
Milan Radović
