Kad planina otvori svoje kapije i daruje ljepotom. Kad 200 ljudi diše i hoda istim ritmom. Kad teški ranac nosi osmjeh a ne ramena. Kad sretneš prijatelja sa kojim dijeliš energiju i želje. Kad hodaš stazom koja vodi u oblake i snove. Kad led otapaš vatrom ljubavi. Kad limite života i koraka rušiš poezijom duše i prirode. Kad shvatiš da su trojica mladića smrću postali živi i heroji. I kad 45 godina stane u sjećanje koje je živo i svježe… Onda je to Lupoglav, Prenj, memorijalni uspon… Onda je to planinarenje i druženje koje je više od toga. Onda je to mjera onih snova i daljina sanjanih prvim planinarskim korakom. Onda je to jedan od onih uspona koji se ne zaboravljaju i koji ostaju dio istorije koja se možda i ne zapiše. Ali, koja se nosi i osjeća kao ona vječna pjesma koju smo čuli u majčinom krilu…
Datum: 13.-15.02.2015. god;
Planina: Prenj;
Vrh: Lupoglav 2102 mnv;
Učesnici: Boris Čelebić, Milan Radović, Radmila Krgović i Biljana Medenica (… i još 200 ljudi koji dijele istu energiju i stazu);
Ne zavidim vama koji vikendom ostajete da se trujete hranom, kafanom, pričom, lažima velikih mudrosera sa malih ekrana. Vama, koji ne znate da pronađete prekidač kojim se pali svjetlost pozitivnih misli, dobrih vibracija i čistih, poput planinskog potoka, emocija i prostora duše, vama i nije namijenjena ova priča. Vama ostavljam priče o silikonskim „pametnicama“, o avetinjama koji su dočekali svoj prostor i vrijeme, o „rijaliti“ životima, o svemu što vas čini robotima zarobljenim u magičnoj kutiji koju vam prodaju kao lažnu hranu, lažno zadovoljstvo i ispranu svijest…
Ova priča, iskreni i skromni zapis jednog od nas, „ludaka“ koji tragamo za sobom u prirodi i prirodom u sebi, a time i Bogom, jednim jedinim koji nam je dao istu krv i istu planetu, a samo mu se različito molimo, ona je namijenjena svima koji su makar jednom osjetili i doživljeli tu čudnu strast koja se, često, neda opisati i objasniti. Ona je i moj skromni „in memoriam“ trojici mladića koji su popeli nebo onda kad sam ja stigao na zemlju. Trojici momaka koje nisam nikada mogao sresti, ali koje poznajem bolje od ljudi koje srećem svakog dana, ispred svoje zgrade, na ulici, u kafani… Jer, oni su penjali i ispenjali planinu u svom srcu (a to je planina koja nema mjeru i nadmorsku visinu), kao što pokušavam ja i pokušavamo MI…
Pjenušava rijeka svakodnevice, puna brzaka, vrtloga i mutnih dubina vuče, melje, davi… Treba uhvatiti dah, zubima se držati za vazduh, stati na obalu. A ta obala je planina jer nju nikada nije potopila nikakva poplava ni srušio ikakav zemljotres niti „doakala“ ikakva kataklizma. Zato je planina vječni život, vječna inspiracija i naše vječno pribježište. Od svega lošeg. I od smrti. Jednako i za one koji su se, pronalazeći gore smrt, upisali u vjećnu knjigu života. Kao i trojica momaka kojima smo posvetili ovaj vikend i ovaj uspon…
Ilija Dilber, Zijah Jajatović i Milorad Stjepanović, bosanskohercegovački i jugoslovenski alpinisti u usponu su tog februara, prije 45 godina, krenuli u avanturu koja je tada i u tim uslovima bila izazov najvišeg ranga i podvig. Preskijavanje ćudljivog i vječito okrutnog Prenja. Iako mladi, bili su već nabrali dosta planinarskog iskustva i osjetili u svojim žilama mnoge stijene i smjerove. Ali, na žalost, ne dovoljno da prežive prvi zimski uspon na „najljepši vrh Prenja“ kako su ga nazvali mnogi alpinisti, poznavaoci ove planine. Pronađeni su mjesecima kasnije, u ljeto, na jugozapadnim padinama Lupoglava. Zijo je sahranjen u Sarajevu, Ilija i Milorad, po želji porodice, tamo gdje su i pronađeni, u Barnom dolu ispod Lupoglava. Postali su dio ove planine, kao što je i ona bila dio njih. Od tada, svake godine se organizuje memorijalni uspon na Lupoglav. Ove godine po 45. put, u organizaciji Planinarskog saveza BiH.
Svi putevi vode u Mostar. I sjećanje
Petak veče, oko 17,30 h. Krećemo ispred prostorija Kluba u Tološima. Na kraju, nakon raznih peripetija i odustajanja zbog novonastalih okolnosti (nekom je radna subota, neko se zakucao u stub na skijalištu), ekipu sačinjava četverac: Boris i ja iz našeg kluba, Biljana Medenica koja se priključuje ekipi koja stiže iz Beograda a koja se sprema za Himalaje (ženska ekspedicija u organizaciji Extreme summit team-a) i Radmila Krgović koja je zajedno sa istom ekipom prošla dio priprema na balkanskim planinama.
Atmosfera pozitivna, blago uzbuđenje je prisutno jer se, iz obaveza i briga, vraćamo planini. U Mostar stižemo za 3,5 h vožnje. Čujem se sa uvijek pozitivnom i nasmijanom Mirelom Jurić, koja nas sačekuje ispred prostorija Hercegovačke gorske službe spasavanja. Naši prijatelji Zdena Marić i ekipa i ovog puta su nam izašli u susret i otvorili svoje prostorije u kojima ćemo prenoćiti i odmorni dočekati sjutrašnji naporan uspon. Kasno je da bi negdje prošetali, ali, zadatak je pronaći pivo… Djevojke ostaju a nas dvojica krećemo u potragu. Mirela nam pokazuje u blizini benzisku pumpu koja radi i u kojoj pronalazimo omiljeno „Ožujsko“. No, brzo zaboravljamo na pivo kad smo „upali“ u uličnu atmosferu u blizini benziske. Tu je omiljeno mjesto izlaska mostarske omladine, diskoteka „Pink Panter“. Blagi povjetarac nanosi mirise, lepršaju kose, suknjice, sevaju njedra i bedra… Ljulja se ulica… Jesmo li ovo upali u vilino kolo pa ne umijemo da okrenemo i udarimo po hladnom Ožujskom? Mostarke su lijepe. Kao iz mojih studentskih dana, kao uvijek… Jer, hercegovačko sunce i mostarske kiše su u očima ovih djevojaka. Eh, da mi se vratiti u ono vrijeme kada sam, pješice, zorom, sa Šehovine, preko Titovog mosta pod Bijeli Brijeg…
Susret sa sobom, ljudima i planinom
Ustajemo naspavani i odmorni. Boris sprema doručak, Radmilu tjeramo da se prepakuje jer joj ranac ne bi iznio ni dobro uhranjeni katunski magarac u punoj snazi. Svraćamo u „Konzum“ da dopunimo zalihe i oko 8,30 krećemo magistralom prema Jablanici, u 20 km udaljenu Mostarsku Bijelu gdje je mjesto okupljanja. Već tamo od Potoka i Bijelog Polja dočekuje nas nestvaran pogled na, jutarnjim suncem okupan, veličanstveni Prenj, ogrnut bijelom, zimskom odorom. Ljepota kojoj hitamo…
Parkiramo se na ustavi-brani koja spaja makadamski put na lijevoj i desnoj obali Bijele, prenjske bistre ljepotice koja se, ovdje, izmiješana sa neretvanskom akumulacijom pretvara u mrtvu vodu na čijim obalama dokoni ribolovci testiraju sreću ili uživaju u tišini, daleko od vječito grinjavih žena, Bog će ga znati…
Nismo prvi, ali smo poranili. Planinari pristižu. Već na prvi pogled se vidi da je ovogodišnji memorijalni uspon temeljito i ozbiljno pripremljen. Očigledno je da se, novi predsjednik Planinarskog saveza BiH, naš prijatelj, Zehrudin Isaković, sa svojim timom, potrudio da ovo bude prava i značajna planinarska manifestacija. Vratilo mu se to brojem učesnika, koji je rekordan od kada se obilježava ovaj memorijal. Stigli su Slovenci, članovi GSS stanice Tržič, Hrvati iz više klubova, bosansko-hercegovački planinari iz svih, kako to ovdje zovu, kantona, ekipe iz Srbije, mi iz Crne Gore… Sve u svemu, preko 200 ljudi koji su stigli sa istim ciljem: uživati u planini, popeti Lupoglav, družiti se, odati počast poginulim alpinistima. Da sve tako bude, potrudila se i planina: vrijeme je bajkovito, kao i energija koja se osjeća u vazduhu proizvedena susretom brojnih prijatelja koji se nisu vidjeli odavno…
Upisujemo se u evidenciju na punktu kod ljubaznih djevojaka koje nude čaj, osmjeh i identifikaciju „učesnik“. U velikoj grupi koja obavlja poslednje pripreme za uspon nema naglaska, nekada zajedničkog jezika, koji se ne čuje, i nema planinarskog brenda koji se ne vidi. Možda nam jezik više nije jedan i zajednički, ali se dobro razumijemo. Razumijemo se i kad ćutimo, jer tada pustimo prirodu i planinu da govori. Tada slušamo, a kad slušamo zov prirode, tada se vratimo u dubinu sebe, u one prostore u kojima ne postoje granice ni razlike. Pa ni u jezicima…
Ovdje je nadmorska visina nešto manja od 100 metara. Vrh je na 2102 m. Dakle, ukupno treba savladati visinsku razliku od 2000 metara uspona i toliko silaska! Danas treba popeti 1500 metara, sve sa teretom koji čine: šator, vreća za spavanje, garderoba, hrana, slatkiši, voda, pojas sa gvožđurijom, dereze, kuvalo, posuđe, uže, lopata…
Predsjednik Saveza Zehrudin Isaković je održao kratko pozdravno slovo, a potom i vođa uspona Miralem Husanović Muri, moj prijatelj sa kojim sam prije 7 godina prešao magičnu granicu od 8000 metara. Nema više dugačku kosu ali i dalje, kao i ja, stremi, što bi rekao Raško Dimitrijević „ka visinama i ćutanju“… Krećemo u 10,30 h. Dugačka kolona se razvukla makadamskom cestom preko potoka na kome su domaćini, nedavno, sagradili drveni mostić, pa dalje do raskrsnice: staza koja vodi prema napuštenom selu Grabovčići i kojom nastavljamo i one koja vodi u Bijelu. Da ove godine organizator ništa nije prepustio slučaju, vidi se i po tome što je staza okresana i pripremljena za nesmetan prolazak. Ranije je ovaj dio bio svojevrsno maltretiranje jer se trebalo provlačiti kroz šiblje i draču.
Na proplanku, iznad napuštenih i urušenih kuća u Grabovčićima pravimo prvu dužu pauzu. Ispod su stećci, istorija o kojoj se malo zna. Padine Prenja su, očigledno, za razliku od današnjeg vremena, nekada bujale životom. Nastavljamo dalje, više. Karakteristika ove staze, na sreću, je što stalno vodi uzbrdo i nema gubljenja visine. Ubrzo dolazimo u područje gdje nema više sitnog rastinja i šiblja, a počinje grabova i bukova šuma. Boris i ja smo se već probili na čelo kolone koja se razvukla kilometrima. Na 1000 mnv nailazimo na prve hrpe mokrog snijega na stazi, koji, ubrzo, postaje dominantan ambijent. Na platou, ušuškanom u borovoj šumi na 1400 metara, postavljeno par šatora. Tokom ranijih nekoliko uspona, posebno kada su, zbog velikog snijega uslovi za penjanje bili loši, ovdje je bio kamp. Ove godine, organizator je odlučio da kamp bude 200 metara iznad, u uvali Barnog dola. Da li, zbog psihičke barijere ili umora, tek tih 200 matara prilično eksponiranog uspona, i pored dobre kondicije, teško mi pada. Ipak, kroz borove grane projavljuje se dugački masiv Ovče i stameni Lupoglav u daljini, u punoj raskoši kakvu samo zimska idila može da priredi i zlatni odsjaj sunca koje polako nestaje na zapadnom horizontu. Ubrzo ulazimo u amfiteatar Barnog dola, mjesto gdje će niknuti šatorski grad raznih boja i čudnih žitelja. Boris i ja odlučujemo da šator postavimo na jednom uzvišenju iznad amfiteatra, ušuškanom borovima. Grabimo da iskoristimo sunce koje tone, tamo negdje za Čvrsnicom ili Čabuljom, i opremimo šator, skuvamo supu i pripremimo se za dugu, zimsku, hladnu noć. Noć koja je donijela milione zvijezda, bijelu sjenku prenjskih visova, smijeh u šatorima, pokušaj Travničana da zapale vatru na snijegu, priču o onome što je bilo i što se planira, neka nova poznanstva, gutljaj orahovače. Noć koja otkriva ili potvrđuje ljepotu života i planinarenja…
Hladna noć donosi rastrzani san. Muka mi je da se dodatno obučem, u aktivnom vešu u vreći nije baš prijatno. Fali mi muzika sa mp3 plejera. Jedva čekam da svane i da čujem onaj omiljeni zvuk… kad dereze škripe po zaleđenom snijegu.
A sad, vrh
Ustajemo u 6 h. Polazak je zakazan za 7 h. Sat vremena je dovoljno da se lagano spremimo za uspon. Čujemo nekoga: „minus devet“… Pa dobro, pravo zimsko jutro na planini mora da donese i neki minus. Da ne zaboravimo da je ovo prilično zahtjevan visokogorski uspon. Na žalost, jutro ne najvaljuje baš dobro vrijeme jer je niska oblačnost pritisnula prenjske visove i stijene. Takav je Prenj. Rijetko se ovdje desi da se povežu dva lijepa dana. Ali, makar, nema jakog vjetra. I snijeg je dobar. Formiramo kolonu koja brzo stiže na gornji plato Barnog dola tamo gdje su grobovi Dilbera i Stjepanovića. Domaćini stavljaju vijenac i kreće kratka ceremonija sjećanja i odavanja pošte. Planinari u tišini slušaju kratko obraćanje domaćina. Kroz borove krošnje se provlači jutarnja studen. Možda ista ona koja je okivala planinu i trojicu mladića u magli i noći zauvijek odvela na vrhove sopstvenih snova. Ili se to, iznad nas, kao znamenja slobode vijore njihove duše? Gafa se prisjeća potrage za svojim prijateljima. Kao da je juče bilo. A meni, odnekud, naiđoše stihovi koje sam davno čuo:
„Ali ko kaže
da mene neće biti toga jutra?
Ja ću se igrati
u svim igrama onih što žive.
Imaću nova imena
I druge ruke da ljubavlju me vežu,
jer ja u svim vremenima postojim
i večito ću se na suncu kretati.
Šta onda ako me se ne setiš,
ako me nikad ne pozoveš
podižući pogled ka zvezdama?“
Da je pjesnik u pravu svjedoči i ovo jutro. I ova riječ, i ovaj pramen oblaka i strujanje krvi u venama tolikih ljudi. Jer, trojica drugara koji su dijelili istu ljubav i zajedno stupili u vječnost su tu. Samo sa novim imenima i u igrama nas što plešemo na bijeloj, zaleđenoj pozornici planine koja nas okuplja kao svoju djecu.
Nastavljamo dalje. Izlazimo iz dijela obraslog munikom i borovinom i sada smo već u podnožju samog vrha koga ne vidimo zbog magle. Ali znamo da je tu iznad nas i da nas čeka. Obavljamo poslednje pripreme za završni uspon: formiramo navezu, provjeravamo dereze i opremu. Boris i ja prihvatamo u navezu dvojicu momaka iz Mostara, samostalnih planinara koji nemaju iskustva u zimskim usponima. Krećemo odmah iza prve naveze i, laganim i sigurnim korakom iznad stijena, na eksponiranoj padini Lupoglava ostavljamo blage tragove cepina i dereza u zaleđenoj sniježnoj kori. Bajle, ko ih ima, ulivaju dodatnu sigurnost i pomažu u traverziranju opasnom padinom neposredno ispod vrha. Zastajemo, povremeno, da bacimo pogled na kilometarsku, zmijoliku kolonu koja se kreće prema vrhu. Veličanstvena slika uz osjećaj ponosa što smo dio ove, najljepše i šarene kolone. Dole, u podnožju vrha, oni koji tek ulaze u eksponiranu padinu, izgledaju mi kao mravi. I mravi se kreću u koloni i u savršenom redu. Samo što oni uvijek žure, a mi i ne baš. Jer, važno je uživati a još važnije biti siguran u svaki korak koji pravimo padinama Lupoglava…
Na vrh izlazimo u 9,40 h. Tu su već dvije naveze i nekoliko onih koji su solirali. Niska oblačnost ne dozvoljava vidik, ali, šta je tu je, osjećaj ispunjenosti i zadovoljstva dosegnutim vrhom je dovoljna nagrada za veliki napor i savladanu visinsku razliku od 2000 metara. Što zbog lošeg pogleda i hladnoće, što zbog gužve koja se priprema, odmah nakon par fotografija krećemo nazad. Neposredno ispod vrha srećemo Jaćimovu grupu, „žene“ kako sam ih nazvao. Vesele i nasmijane kao da su sad iz najljepšeg provoda, a ne da su savladale padinu koja je mjera iskusnih visokogoraca. Pravimo zajedničku fotografiju i nastavljamo svako svojim putem. Većina gore, u oblak, u adrenalinsko ludilo, a mi koji smo već bili gore, nazad u kamp, pa potom dalje, sve do plahovite Neretve „uštopane“ mreškastom i zelenom akumulacijom…
Uslijedio je lakši dio posla: spuštanje u kome se ne štede baš koljena (a trebalo bi). Na grebenu, iznad nas vidimo i grupu od desetak planinara koji su na Lupoglav krenuli na turnim skijama, iz drugog pravca Jezerce-Podotiš-Tisovica-Zakantar-Soplje-vrh doline Lučine-Lupoglav. Otprilike onom rutom kojom su se kretala trojica u čiju čast i sjećanje smo mi ovdje.
Šatorski grad je brzo, kako je i nastao, nestajao a njegovi žitelji su zamicali između borova niz padine veličanstvenog gospodina Prenja. „Prenj planina nije, divova je kuća…“ što bi rekao Vladimir Nazor.
Boris i ja smo jurili kao sumanuti sa željom da se što prije je moguće dočepamo prostora na obali Bijele i skinemo sa sebe ove teške „samare“. Bez pauze, preticali smo sve na stazi i umarširali među prvima, u 15,15 h na mjesto okupljanja. Ribolovci su, i dalje, mirno kao da njih ništa ne dotiče, čekali da neki štap zaigra…
Svaka škola se plaća, kaže stara mudrost. Čekajući Biljanu i Radmilu, shvatamo da bi to čekanje mnogo lakše palo uz pivo. Uz pivo svako čekanje je lako. Ko nam je kriv kad o tom detalju nismo razmišljali.
A kad su došle, isforsirali smo polazak jer su stomaci nestrpljivi i željni hladnog piva i vruće pite. Topli pozdravi sa prijateljima, „vidimo se na planinama“, a onda, put pod noge. U prodavnici, na skretanju za Rujište, opskrbljujemo se Ožujskim, a u jednoj mostarskoj pekari, obimnim i domaćinskim burekom. Djevojke pride i jogurtom, mada, da su razmišljale o Borisovim vozačkim performansama, izostavile bi mlijeko u čašici. Jedan start, na jednom semaforu je bio dovoljan da sadržaj završi na polarima i goretex-u. Ko vam je kriv. Dok ne proizvedu jogurt u limenci, pijte pivo…
“I Prenj stoji – sav je
Od jednog komada;
Krvav je, kad sunce
U maglu zapada;
U jesenje dane
Kao žuč se žuti,
Grozan kad prozbori
Strašan kada šuti.”
I eto. To bi bilo to. Zapis je, uvijek, samo blijeda slika. Jer se ne može sve riječima dočarati. Jer se neki osjećaji i emocije ne daju prenijeti na papir. Jer dimenzije planine ne staju u izvještaje, kakvi i koliki god oni bili. Ali, neka makar dio energije i atmosfere bude slovima uokviren. A toj slici ćemo dodavati nove kamenčiće sa drugih planina. Kao što našem trajanju nove staze na licu dodaju nove bore. I da, vidimo se na planinama.
Milan Radović
Lupoglav 2102 mnv (Prenj) 13-15.02.2015.
