Prognoza vremena za vikend nije obećavala ništa dobro a kiša koja je padala u petak popodne kao i dojava Sanova koji je bio na Veruši da i tamo pada kiša razbile su nas od prvobitnog plana da idemo na Mokru i probamo popeti Maglić. Alternativa je bila odlazak kod Stoja na selo gdje smo ipak uspjeli provesti lijep dan u planini i popeti vrh Lisac Martinićki koje se nalazi izmedju sela Gostilje i katuna Studeno, visok je 1560 mnv. Ovo je ujedno bila prilika da prvi put ove godine osjetimo draži prćenja malo dubljeg snijega kojeg je bilo oko pola metra, a na pojedinim mjestima bio je dublji.
Planina: Lisac Martincki 1560 mnv
Datum: 27.novembar 2010
Ucesnici: Ana Mijuškovic, Jelena Petkovic, Igor Stojovic, Marko Rešetar, Boris Celebic
Teško nam je pala odluka da ne idemo na Mokru ali ipak preovladao je razum jer su nas cekala dva sata hoda po kiši sa lošom prognozom za naredna dva dana. Po dolasku na Gostilje dok smo mi gledali u nebo i vagali da li se ili ne moglo do Mokre, Jelena je napravila pitu krompirušu koja nas je brzo ubijedila da ovo ipak mudra odluka.
U subotu smo ustali oko 7, lagani dorucak i kafa, nismo žurili nigdje jer kiša samo što je stala. Oko 9:50 nalazili smo se ispod Lisca odakle smo zapoceli uspon. Prvi dio uspona vodio je kroz vododerinu mali snijeg i dosta sitnog granja otežavali su nam uspon. Posle sat hoda izašli smo na cistiji teren i snijeg koji je vec imao dubinu pola metra. Kada je došlo vrijeme za prcenje celo kolone prepuštili smo mladim snagama Jeleni i Marku kojima je ovo bilo prvo prcenje i bili su više nego odlicni. I ako je do vrha imalo više od sat hoda nikome nisu dali naprijed cijelo vrijeme do pred sami vrh gdje ih je zamijenio Stojo. Nismo se zadržavali dugo na vrhu jer je duvao jak vjetar, a vrijeme nas je služilo toliko koliko da nam fotografije budu malo ljepše. Kiše nije bilo, samo malo snijega koji je na kratko padao.
Po povratku na Gostilje kratka popodnevna dremka i potom dolazak drugova i drugarica Radmila, Milica, Cajo, Dado, Sano, Rašo. Spremala se pileca džigerica, pašta kao i neki Cajov sos za koji ne smijem ni nabrojat što je sve stavio u njega i naravno družil smo se do kasno u noc. Marko je odradio trening, skakao je na vijacu dok je bilo daha u njega, mislim da mu je teže pala vijaca nego prcenje na Lisac. U nedelju je bilo i malo zdravog života, šetali smo po selu, nadali smo se da cemo naci pecurke ali od njih ni traga ni glasa. Uspjeli smo naci kopriva, Dado i ja brali, a Milica kasnije spremila corbu. Na kraju nerado pakovanje i povratak kuci ali moralo se i to odraditi.
Boris Celebic,
