U sklopu priprema za uspon na Julijske Alpe, Triglav i Mojstrovku, ekipa je odradila ozbiljnu pripremnu akciju na komovske vrhove Ljevorečki i Vasojevićki Kom.Uz dobre planinarske ture, akciju je obilježio dobar provod i druženje na katunu Štavna, „baznom“ kampu za ove uspone.
Datum: 17.-19. jun 2016.;
Planina: Komovi;
Vrhovi: Ljevorečki Kom 2469 mnv, Vasojevićki Kom 2460 mnv;
Učesnici: Siniša Gačević, Slobodan Cmiljanić, Ćazim Fetahović, Milan Radović, Tatjana Ivanović, Ivona Jočić, Irena Kljajević, Marina Vujović, Peđa Bulatović, Sahit Hot, Vojislav Granić, Jelena Radović, Ljubiša Bošković, Aleksandra Zečević i Nerma Omerović;
O Komovima je, čini se, sve napisano. Planina posebne ljepote i forme, veličanstvena sa koje god se strane gleda i prilazi, zbog pristupačnosti odlična je destinacija za sve vrste planinarskih priprema ali i za uživanje u dobrom planinarenju. Iz godine u godinu postaje meta sve većeg broja planinara iz regiona i svijeta, i u ljetnjim i u zimskim uslovima. I mi smo izabrali Komove za zajednički trening-uspon ekipe koja se sprema za dva vrha Julijskih Alpa, Triglav i Mojstrovku.
Većina članova ekipe na Štavnu stiže u petak veče. Neko se smjestio u privatne vikendice na katunu, neko u kolibi Planinsrskog kluba Železničar. Uglavnom, mjesto sastanka je bilo kafana kod Mikše Ćulafića, i to će ostati tako i naredna dva dana. Cijelo proljeće i početak ljeta su u znaku nestabilnog vremena, nešto slično je najavljeno i za ovaj vikend, ali nismo htjeli odustati. Na kraju, ispostaviće se, odabrali smo idealan vikend za ovu planinu…
Prvi cilj je Kom Ljevorečki. U ovo subotnje jutro Komovi osviću okupani suncem. Velika grupa planinara iz Slovenije kreće, jedni na Kučki, drugi na Ljevorečki Kom. Tu su i planinari iz jednog podgoričkog planinarskog kluba. Uglavnom, dosta ljudi je stiglo da se osvježi i napuni energijom planine kao vječnom inspiracijom za put u središte sebe i svojih ciljeva.
Krećemo u 8 h prema Međukomlju. Komovi su, čini se, u junu posebno lijepi jer tada su planinske biljke u punom cvatu. Dočekuje nas kolorit koji i najbolji slikar ne može vjerno prenijeti na platno, i uživaćemo u njemu u ova dva dana. Ne žurimo, želimo da osjetimo svaki damar koji titra ritmom planine, ritmom kosmičkog mira spuštenog na vjučnu ljepotu planine. Čini se kao da je tvorac sav svoj smisao za estetikom ispoljio ovdje, u stjenovitim vrletima, zelenim livadama, sivim siparima, bistrim izvorima, dubokim šumama, vječitoj igri bijelih konjanika na plavom bojnom polju… Biti, za trenutak, dio te vječnosti i ljepote je rijetka privilegija, dobitak i mjera ljepote življenja…
Traverzom od Međukomlja, ispod masiva Koma Ljevorečkom stižemo na Igleno polje, odakle staza kreće strmo prema vršnim stijenama, koje, gledajući odozdo izgledaju zastrašujuće i neprolazno. Sa visinom dočekuje nas i vjetar, ali je prijatno i penjanje nastavljamo bez ikakvih problema. Uostalom, ekipa je spremna za Triglav, a tamo nas čekaju veći izazovi. Pred završnom barijerom sačekujemo da se skupi cijela ekipa kako bi penjali u koloni. U ovom dijelu treba paziti na obrušavanje kamenja jer je stijena jako krušljiva. Slovenci, koji su bili neposredno ispred nas, kao po komandi, kad su ugledali završni dio, okreću se i kreću nazad. Pokušavamo da ih ubijedimo da je šteta da ne izađu na vrh i da nije strašno kako izgleda, ali ne mijenjaju odluku. Očigledno su navikli na osiguranje u vidu sajli i klinova u njihovim stijenama i ovo im ne uliva sigurnost…
Mi nastavljamo, uz dodatni oprez, i par minuta nakon podneva stižemo na vrh. Fantastičan pogled na Kučki i Srednji Kom ostavljaju bez daha, jednako kao i na Vasojevićki, ali i planine razasute sa svih strana. Naravno, dominiraju Prokletije. Vidljivost nije baš najbolja, prilična tmina izazvana značajnom jarom u dolinama poslednjih dana, skraćuje pogled, ali vidimo dovoljno da bi mogli da uživamo u tišini planine i osjećaju uzvišenosti koji pruža pogled sa planinskog vrha. Vjetar je prilično jak ali niko ne pomišlja da brzo napusti ovo mjesto iznad malih i prolaznih stvari kojima robujemo životom u urbanim sredinama. Pratimo i situaciju na nebu, nema znakova da će krenuti kiša tako da je uživanje potpuno. Ipak, moramo krenuti nazad, uz dodatni oprez koji zahtijeva spuštanje sa stjenovitog planinskog vrha. U podnožju saopštavam ekipi da ćemo se spustiti nešto niže, do katuna Željka Martinovića Kubure koji je na Ljubanu sagradio u potpunom etno stilu nekoliko prelijepih objekata za smještaj i opuštanje, a koje nije moguće doživljeti izvan ambijenta planine i prirode. Dočekuje nas Kubura sa kapljicom najbolje domaće, vasojevićke šljive i zvukom njegovih frula koji se nadaleko čuje. Ovakvog domaćinskog dočeka i prijateljske atmosfere je teško sresti. Zato, topla preporuka planinarima i ljubiteljima dobrog odmora u planini da posjete ovaj katun u kome možete doživljeti davno zaboravljeni spoj prirode i buđenje sa pogledom na moćne stijene komovskih ljepotana.
Jedan dio ekipe nazad kreće kroz Ljubašticu, jedan stazom kojom smo i došli, preko Međukomlja. Uglavnom, na Štavnu stižemo umorni ali prezadovoljni i napunjeni pozitivnom energijom. Ono što, pored svega, raduje je odlična atmosfera u ekipi, pohod na Triglav će, očigledno, biti još jedna sjajna planinarska priča…
Uveče, iz Podgorice stižu Dušan Bošković, Aleksandar i Jakov Đajić, taman da se produži dan i dobro raspoloženje kod Mikše uz hladno Nikšićko… Mali Jakov pokazuje kondiciju da isprati visokogorski ritam koji, obavezno, podrazumijeva i noćno druženje na katunima… Jer, priči nikad kraja, iako se nikad ne izlazi iz okvira planinarskih dogodovština…
Nedjeljno jutro najavljuje promjenu vremena, moguću kišu, ali ne odustajemo od svog plana. U nešto skraćenom timu, oko 8,30 h krećemo prema najbližem od komovskih vrhova, Vasojevićkom. Usput, u par navrata je zaprijetila kiša, ali je to bilo, izgleda neuspješno testiranje naše odlučnosti da ostvarimo cilj do kraja. Za dva sata od polaska našli smo se na, ovog puta, vjetrovitom Vasojevićkom Komu. Vjetar je bio toliko jak da smo morali poseći za zimskom garderobom i kapama, ali to nije bilo smetnja da se napravi serija fotografija, zajedničkih, pojedinačnih…
Uslijedio je zajednički povratak, opet smo imali sreće jer nas je kiša koja je mirisala u vazduhu, mimoišla i dopustila da se lagano i bez žurbe spustimo na Štavnu. Ostalo nam je cijelo popodne za odmor, uživanje u svježini katuna i obližnje šume, a našlo se i nezaobilaznog piva…
Predveče je krenula kiša, ali to više nije bilo važno. Već smo jezdili na točkovima, neko prema Podgorici, neko prema Tivtu i Kotoru, ostavljajući Komove da sanjaju svoj vanvremeni san kojim i nas, obične smrtnike, daruje nevidljivom rukom slobode i nepresušne harmonije. Dovoljno je reći: Komovi, i dovoljno je stići pod planinu da se probudi ta iskonska želja za visinom, za prirodom, za smislom koji je tu i koji je u jednostavnosti života i poštovanju prirodnih zakona… Probajte…
Milan Radović
Komovi, 17.-19.06.2016.
