5h izjutra. Budilnik nemilosredno zvoni. Poslije subotnje lijepe i naporne ture na Đeravici, potrebno mi je još sna…”Naneee, ustaj!” – čuje se Đaja. Nemoguće je momentalno se ne rasaniti poslije te visine tonaliteta koju Đaja čak i u 5 h uspijeva da lansira. Izlazim iz šatora i već pogled na još uvijek usnule vrhove podiže adrenalin. Ja, Buha (Milena) i Đaja smo spremni. Boris odlučuje da odmara (pitamo se šta mu je??)…čekamo ostali dio ekipe –Novosađane.
Datum: nedelja, 17. jul 2011.;
Planina: Prokletije;
Vrh: Karanfili, Sjeverni vrh (2460 mnm), Veliki vrh (2490 mnm);
Učesnici: Ana Mijušković, Milena Krasić, Aleksandar Đajić i Bukvalisti;
Oko 6,30 h polazimo iz doma (1158 mnm). Đaja, Buha, ja i 15-tak Novosađana započinjemo naš pohod na Karanfile koračajući još uvijek suncem neobasjanom dolinom Grbaje. Polako zalazimo u šumu gdje nas odmah čeka uspon, najprije blag, a zatim sve nezgodniji. Grupa je dobra. Idemo lagano, bez većih pauza. U trenutku dok napuštamo šumu na drugoj strani doline se ukazuju prvim jutranjim suncem obasjani vrhovi Volušnice, Popadije, Karaule… Zastajemo na kratko da udahnemo tu ljepotu. Nastavljamo dalje. Negdje na pola puta do Krošnje sustižemo veselu (raspjevanu) grupu novosadskog P.K. “Poštrar” kojoj ni veliki uspon ne smeta da nas pozdrave pjesmom. Zajedno nastavljamo dalje sad već preko nezgodnog sipara gazeći lagano kako bi izbjegli obrušavanje kamenja i eventualno proklizavanje. Svi uspješno prelazimo sipar i nailazimo na zadnju prepreku do Krošnje, nezgodnu stijenu koja zahtijeva izuzetnu koncentraciju i oprez. I konačno – Krošnja (2165 mnm). Na jako malom prostoru između dvije pukotine stijena ukazuje se prirodni spektakl za oči i duču: pogled na naše i albanske Prokletije, dolinu Rapojana… Ja i Buha pokušavamo naći mjesto da sjednemo i uživamo u ovom prizoru dok se ostali dio ekipe n e okupi na ovom prekrasnom mjestu.
Dalje kretanje zahtijeva oprez. Znatno drugačiji teren od dotadašnjeg. Tu odmah desno od prevoja Krošnje nailazimo na isturenu i jako nezgodnu stijenu koju treba vješto zaobići iako je ispod nje ponor od 800 m i dolina Rapojane. Baš tu upoznajem Miloša iz Petrinje koji se pridružio našoj družini u pohodu na Karanfile. Stijena je nezgodna, a sam pogled na ponor ispod nje čini je još nepristupačnijom zato se dio grupe odlučuje poći malo dužim putem kako bi izbjegao prelazak preko stijene. Nalazimo se i nastavljamo dalje sličnim terenom dok nas miris planinskog cvijeća osvježava. Korak za korakom, stijena za stijenom, oprez i izlazimo na uski stjenoviti greben odakle puca pogled na Grbaju. Zastajemo na tren i sa osmjehom na licu nastavljamo ka vrhu. Još nekih 5 minuta i stigli smo. Sjeverni vrh Karanfila 2460 mnm. Čestitamo jedni drugima i euforično skakućemo po vrhu uživajući u pogledu na prokletijske vrhove. Kakva nagrada za uloženi napor.
Đaja i dio ekipe odlučuju da nastave na Veliki vrh (2490 mnm), a ja, Buha i Miloš ostajemo da uživamo udobno zavaljeni na stjenovitim foteljama. Posmatramo ih kako brzo i spretno osvajaju Veliki vrh Karanfila. Ubrzo postaje hladno. Iz ranca vadimo svu toplu odjeću kako bismo mogli produžiti boravak na vrhu ali…Odlučujemo da čim Đaja sa družinom dođe započnemo spuštanje. Tako i biva. Par fotografija na vrhu i krećemo nazad.
Spuštanje zahtijeva dupli oprez I vještinu .Trava poprilično klizava, stijene, veliki nagib, rasuta zemlja, sve to čini spuštanje težim. Dolazimo opet do nezgodne stjene ispod koje je ponor, uspješno je zaobilazimo i nastavljamo dalje. Sad već sipar pravi poznate probleme što zbog odrona što zbog proklizavanja ali “vadimo se” i iz sipara. Pravimo kraću pauzu kako bi se grupa okupila. U momentu dok leškarimo i čekamo poslednje članove ekipe da se okupe sasvim neočekivano čuje se prasak. Najprije ne znamo o čemu se radi jer naši glasovi izmiješani sa praskom koji dolazi od nekud sa strane ne dozvoljava jasnu predstavu o deševanju. Okrećemo se gore i vidimo iznad nas odron koji pada preko dijela sipara kuda vodi staza do nas, a kuda treba da prođu preostala tri člana naše grupe. Đaja uspijeva na vrijeme da ih upozori i tako izbjegnu neprijatnosti. Konstatujemo ono što svi znamo: planina je uvijek puna svakojakih iznenađenja i izazova.
Preostalo spuštanje je više monotono nego zahtjevno. Napornim ga čini izuzetno visoka temperatura koja je u odnosu na vrh dosegla i 20 stepeni više. Zadovoljni osvojenim vrhom ignorišemo vrućinu i umorni ali razdragani vraćamo se planinarskom domu gdje nas čeka Boris. Njegovom iznenađenju nije bilo kraja kad sam ga pri pozdravljanju pitala: “ima li ladnog piva?”
Ana Mijušković
Karanfili, 17. jul 2011.
