Priču o zimskom usponu na Kapu Moračku iz Dragovića polja ispalnirali smo još prošle godine i stavili je u plan akcija za ovu sezonu. Zbog meteo uslova planirnog vikenda se odustalo od uspona koji je kasnije i prešao u zaborav. Na proslavi kod Mojsija uz roštilj povodom završnice ove uspješne zimske sezone i prebrajajući nevjerovatnih 25 zimskih uspona na većinu naših planina primjetili smo da dvije planine nisu bile zastupljene, Sinjajevina – Bablji zub i Moračka Kapa iz Dragovića Polja. I eto, ovo je priča o usponu na Kapu Moaračku koji smo izveli iz dva pravca, u dvije grupe.
Datum: 08.05. 2011. godine
Vrijeme: sunčano, u dugom dijelu dana oblačno, da bi na samom kraju počela kiša
Ruta 1: Ljevišta – katun ispod Podskih vrhova- Lastva (popeli A. Đajić i Z. Prljević)
Ruta 2: Ljevišta- Izvor Morače – prevoj prema Loli – Greben Trpezarije – Crveno Ždrijelo-Pločnik – Lastva 2226 m (popeli R. Rakočević i D. Bulatović)
RUTA 1:
Zbog kojekakvih obaveza, što privatnih što poslovnih dijelimo se u dvije grupe i to Bizo i Stojo kreću u subotu ujutro u ranim satima na uspon na Bablji Zub a mi u satavu Mike, Jelena, Prlja i ja u 15 h ka Dragovića Polju gdje planiramo da se sretnemo sa njima nakon uspona i napravimo kamp u dolini izvorišta Morače u selu Ljevišta.
Posle grupisanja kompletne ekipe na Miosci oko 17 h krećemo svi zajedno i postavljamo kamp oko 18 h uz samu obalu Morače nedaleko od početka staze ka izvrorištu i katunu Vragodo.
Čitavo veče je prošlo oko sređivanja utisaka Bizovog i Stojovog uspona na Bablji zub i njihove konstatacije da skoro i nema snijega i da priča o sniježnom usponu pada u vodu. Inače, moj prvobitni plan je bio da Kapu penjemo sa izvorišta Morače kuluarom sa sjeveroistočne strane koji vodi direktno na vrh. Kuluar je smješten u osojnoj strani masiva pa sam se potajno nadao da će biti snijega za ovu našu zamisao. Još jedna situacija mi je ulivala nadu a to je temperature od svega 4-5 stepani i moguća oko nule u ranim jutarnjim satima što bi bilo idealno za smrzavanje kuluara i naš što lakši uspon.
To veče nam se javlja i Bulat da bi nam se pridružio iz Kolašina oko 5 sati ujutru kad smo i planirani početak uspona.
Bizo i Stojo odustaju od ranojutarnjeg uspona jer je umor sa uspješnog uspona na Bablji Zub i te kako vidan.
Isto veče završavamo sve logističke prirpeme i uz Stojove savjete kako pronaći put i pratiti stazu odlazimo na počinak.
Buđenje i ustajanje u 4,30 je nagovjestilo momentalnu promjenu plana koja će nas pratiti tokom čitavog dana. Bulata smo pozivom zatekli u krevetu u Kolašinu tako da će se on priključiti nama kasnije po dolasku. Krećemo Mike, Prlja i ja po dogovoru u 5h i započinjemo ovu malo neobičnu priču.
Po Stojovoj priči od prethudne noći put se i ne može promašiti. Prije drvenog mosta skrenuti lijevo i samo pratiti stazu. Tako i uradismo! Posle pola sata hoda ugledah vodopade na Morači iza naših leđa u suprotnom pravcu od smjera kretanja. Saglasismo se da je nemoguće doći do izvorišta ako idemo suprotno od toka rijeke. Logično nema sta. Odatle slijedi povratak nazad tom našom stazom i opet ćorosokak. Neki gustiš i neprohodna šuma. Potok je tu veoma blizu ispred nas i smatram da sam na dobrom putu da nastavimo dalje. Slijedi za nas tada mudra odluka da opet priupitam Stoja telefonom o našem daljem napredovanju . Iznenađen našom pozicijom šalje nas ponovo nazad i na put sa kojeg smo se i vratili. Pošto smo izgubili dosta na visini i prešli jednu poveliku valu odulučismo da traverziramo stranom nazad do grebena koji je po nama trebalo da predstavlja izlaz iz guste i nadasve strme šume. Takođe taj sti greben je trebalo da nas dovede do planiranog puta po uputstvu. Mike uvidjevši svu golgotu ovog izlaska iz doline i klizave padine odustaje od uspona i vraća se u kamp.
Tad za mene i Prlju počinje nevjerovatnih 5 sati izvalačenja uz eksponiranu šumovitu padinu i visinsku razliku od 700 m. Svaki korak je prava agonija, klizava podloga , strme padine, svaki pogrešan korak i završili bi u neku bukvu par desetina metara niže. Pored svega toga, imali smo jedno ispadanje štapa i fotoaparata nekih 150 m niže. Uz pomoć prusika i Prljine volje dolazimo opet u njihov posjed.
Pred kraj grebena kad sam i očekivao da ćemo presjeći onu našu stazu dočekao nas je masiv stijene visok oko dvadesetak metara. Krećemo desno uz njega prema vrhovima Moračkih planina u nadi da ga zaobiđemo i izađemo na svjetlost dana. Stijenoviti zid od nekih 500 m dužine je prava noćna mora. Samo poneki trag od divokoze i nas dvojica u polu grču i pribijeni što više u stijenu da ne završimo duboko u koritu rijeke koja huči ispod nas. Često pominjem Milijanu i njenu pametnu odluku da na vrijeme odustane.
I konačno izlazak na neko sedlo i prvi odsjaji sunca posle pet sati hoda. Otvara nam se i prvi pogled na neki masiv i prepoznajem Podske vrhove i Štit. Ne mogu da vjerujem gdje smo došli. Potpuno suprotno od planirane staze jutros. Izvorište Morače i Vragodo su nam ostali u suprotnom smjeru kilometrima daleko. Izlazimo na preljepi katun pod krošnjama Podskih vrhova. Nekih 1700 mnv. Prizor nevjerovatan. Nadvili se nad nama kao da pokazuju svu svoju nadmoć i silinu. Nadiru mi uspomene na moj i Bizov uspon na njih u jednoj od prethodnih sezona.
Konačno i prva pauza. Provjera meteo situacije koja ništa dobro ne najavljuje. Kiša se očekuje oko 12 sati . Na Komovima i Bijelasici uveliko pada. Konstatujem da nam treba još dva sata do vrha ako i uopšte pronađemo stazu ili neki kuloar koji još ima snijega.
Odlučujemo da napadnemo, pa krećemo dalje. Kod obojice je primijetan umor i pad koncentracije. Srećom, odmah nalazimo na sniježne površi koje će nas pratiti do završnog uspona. Zaobilazimo Podske vrhove i sa desne strane kamenito sniježnom površi dočekuje nas Štit. Zaobilazimo i njega kuluarom koji vodi desnom stranom. Tad se po prvi put ispred nas pojavljuje Kapa Moračka i Lastva. Čeka nas prelijepa lednička udolina ispred nas krcata odličnim snijegom i kuluar koji izlazi iz nje i direktno vodi na sami vrh prekriven sniježnom strehom. Stavljamo dereze i krećemo u trku sa vremenom. Očekujemo kišu svaki čas. Traverziramo udolinom i gubimo nekih 150 m i izlazimo na suprotnu stranu gdje nas dočekuje kuluar koji vodi na sami vrh. Smenjujemo se na čelu svakih 20 koraka. Na ivici smo snage. Bol u mišićima i grčevi su sve češća pojava. Na nakih pedesetak metara od vrha izlazimo na vršni greben koji dijeli ovu našu uvalu od izvorišta Morače i Vragodola. Pogled pada ispod nas 500 m i u daljinu se zadržava na masiv Trpezarije i Zebalca. Nastavljamo dalje grebenom. Završni uspon nekih 80 metara i nagiba oko 45 stepeni. Vadimo cepine i pristižemo na nekih dvadesetak metara od strhe. Nagib se uveliko povećava i dolazimo u poziciju da se ispred nas nema gdje više ni cepin zabosti. Streha se isprječila . Smrzla je i nedozvoljava nam prolaz kroz nju. Počinjemo traverzirati desno ka vrhu nekih dvadesetak metara gdje je jedini mogući izlazak. Da nema cepina davno bi bili nekih stotinak metara u provaliji.
Došlo je vrijeme da se probam prebaciti preko. Jedva uspijevam napraviti osiguranje cepinom na gornjoj starni strehe. Izvlačim se na rukama i od jedanput na metar ispred mene poznata planinaraska kutija na vrhu Lastve. Obuzima me delirijum. KAFAAAAA! Iz sve snage i to nekoliko puta. Potpuno sam zaboravio da Zoranu pomognem da iskoči. Dotrčavam, pružam mu ruku i obojica smo na vrhu. Taj pogled u našim očima nikad neću zaboraviti. Posle 7 sati cilj je ostvaren. Ludilo i ushićenje. Vidim Bulata i njegovog kompanjona Rakočevića nekih pola sata od nas kako traverziraju od strane Zvornika prema nama. I on će uspješno završiti uspon. Na vrhu fatamorgana. Dolijeće nam diječiji balon u obliku krilatog konja Pegaza na vrh. Totalna nevjerica. Otkud on tu. Trčim i hvatam ga. Sigurno dobar znak i divna nagrada današnjeg uspona.
Skupljamo se svi na vrhu, pivce iz ranca u čast uspona i par fotografija sa klupskom zastavom i pokret nazad. Bulat predlaže povratak njegovim smjerom pošto nema snijega i mnogo je bezbjednije. Povratak nam je trajao nekih 5 sati preko Crvenog Ždrijela i Vragodola. Na kraju tura je trajala 12 sati i pređen je kompletan greben Moračkih planina. Iz Vragodola tek uviđamo da moj planirani uspon uz zamišljeni kuloar nije bio moguć zbog manjka snijega.
Dolazimo do onog drvenog mostića sa početka priče širokim putem koji vodi uz kanjon Morače. Izlazimo ispred njega sa desne strane i tek tada uviđam gdje je bila greška. Stojo nas je poslao prije mosta lijevo umjesto iza mosta. Međutim, sada mi i nije žao. Čitava ova avantura i fantastičan obilazak masiva sa tehnički eksponiranim završnim usponom nebi se ni desio da nismo zalutali i promašili stazu.
Aleksandar Đajić
RUTA 2:
Visinska razlika: 1950 m
Dužina staze: 26 km
Vrijeme uspona: 5 h
Ukupno vrijeme: 10,30 h;
Krenli smo iz Kolašina u 5 h i 15 min., pa preko Mioske i Dragovića Polja stigli u Ljevišta oko 6 h. Poslednjih 3 kilometra puta do Ljevišta je makadam ali u veoma dobrom stanju tako da nema problema ni za putnička vozila. Na uspon smo krenuli u 6 h i 30 min dobrom pješačkom stazom koja vodi desnom obalom Morače do katuna Vragodo. Ovaj prelijepi katun u kome izvire, u obliku jakog 10-ak metara visokokog vodopada, rijeka Morača, nalazi se na nadmorskoj visini od 1600 m. U njemu se nalazi nekoliko koliba u prilično lošem stanju, tako da nijesmo mogli biti sigurni da li ovaj katun još uvijek koriste stočari iz gornjemoračkih sela. Ljepše mjesto za predah i doručak, uz huk vodopada, nijesmo mogli poželjeti.
Iz katuna smo nastavili desno na prevoj prema Loli, još uvijek dobrom planinskom stazom. Sa prevoja smo popeli sva tri vrha u grebenu Trpezarije (svaki je preko 2100 m). Nakon toga smo se morali spustiti više od 250 m prema katunu Crveno Ždrijelo da bi nastavili dalje jer se sa ovog grebena ne može priječiti dalje prema Pločniku i Lastvi. Ovaj dio puta nam je najteže pao posebno u povratku kad smo već bili jako umorni. Na Pločniku smo napravili još jednu manju pauzu i nastavili dalje prema Lastvi koja doseže visinu od 2226 m i predstavlja najviši vrh u masivu Moračkih planina. Na vrhu su nas već čekali Đajić i Prljević koji su se popeli kuloarima od strane Podskih vrhova. Nazad smo se svi zajedno vratili našom rutom. Tako smo odradili još jednu, prije svega, fizički zahtjevnu turu, ali naš trud je bio nagrađen prelijepim vidicima prema svim crnogorskim planinama i žuborom plahovitih brzaka Morače, jedne od naših najljepših rijeka. Zbog toga ovu visokogorsku turu toplo preporučujemo svim visokogorcima.
Dragan Bulatović
